Poslije osnutka Stranke umirovljenika gotovo da nije bilo dvojbe da će to, po prosjeku godina, biti najstarija stranka. No kako u hrvatskoj politici "samo mijena vječna jest", i to bi uvjerenje moglo doživjeti svoju reviziju. Osnuju li nekadašnji HDZ-ovi veterani, Josip Manolić, Josip Boljkovac i Slavko Degoricija, svoju inačicu HDZ-a, ta bi stranka po broju godina nadmašila i umirovljeničku stranku.
"Obnavljanjem izvornoga HDZ-a" pojačala bi se politička liga veterana, a idejom "izvornoga HDZ-a" kao da počinju i neke nove političke igre. Ako su potencijalni osnivači HDZ-a 1989. ujedno i "nekompromitirani pojedinci" kojima je predsjednik Mesić "obećao potporu na idućim izborima", onda političke igre imaju i "visoko pokroviteljstvo"! Ali, ako u toj priči nema predsjednika Mesića, onda netko mimo njega pokušava politiku pretvoriti u gerijatriju. Većina se starih, starijih i sredovječnih još sjeća političke morbidnosti prozvane "88 stabala za druga Tita". Na opće čuđenje i potpuno neshvaćanje današnje mladeži tada su se u čast starcu "koji živi vječno" sadili parkovi i drvoredi, ružičnjaci... Samo po sebi to i nije bilo loše, da nije bilo posljedicom ni do danas sasvim priznatog postojanja kulta ličnosti. Nakon Titova odlaska "u vječnost" mislilo se da je ujedno gotovo s vremenom vječnih staraca u politici. No ubrzo se pokazalo da je to bila samo jedna od naših iluzija. Da je to bila tlapnja, vidi se i po grčevitom nastojanju naših vremešnih suvremenika da se održe u politici.
Pa i sadašnjom najavom Manolića, Boljkovca i Degoricije da se (sasvim) vrate u politiku. Potvrđuje se to već i samom potrebom političkih veterana da najavljuju svoj come back. A zašto i ne bi, pa osamdest im je godina tek?! Godine, naravno, ne mogu biti isključivi kriterij hoće li se tko baviti politikom. Jer ima mnoštvo mladih koji su zapravo stari, i čije su ideje stare. Kao što ima i vremešnih ljudi koji su zapravo mlađi od svojih sinova. Ali takvih je u politici bilo jako malo, i bili su izuzetni. Izuzetnost Konrada Adenauera, Winstona Churchilla, pa ako hoćemo i Tita, ne može biti alibi za sve starce koje privlači politika. Pa ni za Manolića, Boljkovca i Degoriciju.
Prvoga pamtimo kao "tužnu sovu" hrvatske politike, nekoga za koga nikada nije bilo sigurno je li pravi Manolić onaj koji upravo govori ili onaj koji istodobno mudro šuti. Njegov prvobitni pokušaj "vraćanja izvornom HDZ-u" ostao je upamćen ne samo kao pokušaj obračuna "s hercegovačkom strujom" nego i kao pokušaj političkog puča. Boljkovca se možda najviše pamti po širenju ruku, kako zorno nakon akcije na Plitvicama, i bijega martićevaca, pokazuje: "Ostavili smo im ovoliki koridor", te u novije vrijeme po stavljanju na listu SSDS-a. Degoriciju se pak spominje da je darovao pištolj već četnikolikom Goranu Hadžiću i da je pustio Arkana.
U trajnoj oskudici novih ideja i novih lica u hrvatskoj politici čak i "vječno vraćanje istog" može izgledati kao neko kretanje. Pa i mogući povratak spomenute trojice, i inih iz njihova društva. No taj mogući povratak političkih veterana nekako, ali ne samo zbog godina, asocira na negdašnji SUBNOR. Doduše, ako se obnovi Komunističku partiju Hrvatske, onda će trebati i SUBNOR! Umjesto da u politiku ulaze neki drugi ljudi, ljudi koji znaju, i koji znaju u kojemu vremenu žive, susrećemo pripadnike ancien régimea i ljude koji kao da su izašli iz starog vremenskog cepelina. Ako u politici već "cvjeta tisuću cvjetova", legitimno je da bude mjesta i za politički bizarno. Ako su nekome potrebna i ostarjela "tri ratna druga" OK. Ali kome?
