Nakon što je i Ustavni sud rekao svoje odbijanjem ustavne tužbe Moderne galerije, nakon 17 godina iscrpljene su sve mogućnosti sporenja oko vlasništva ulja na platnu “Mlada patricijka” koju je Vlaho Bukovac 1890. naslikao u svom ateljeu na Montmartreu iza pariške bazilike Sacré-Coeur. Ta slika, koja je od 1947. godine u posjedu Moderne galerije, a koju je Bukovac darovao đakovačko-srijemskom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, vlasništvo je HAZU-a jer Ustavni sud nije našao ništa sporno u presudi Vrhovnog suda kojom je to pravomoćno utvrđeno.
Princip Ljube Babića
Osim što je Moderna galerija izgubila spor, po presudi je morala platiti i 37.360 kuna parničnog troška sa zateznim kamatama. Spor je tužbom pokrenuo HAZU 2000. godine. Između dviju institucija nije bilo sporno da je povjesničar umjetnosti i slikar Ljubo Babić 1947. uspostavio princip da će Strossmayerova galerija čuvati umjetnine starih majstora nastale do kraja 18. stoljeća, a Moderna galerija umjetnine od 19. stoljeća. Županijski sud u Zagrebu zaključio je, a Vrhovni sud potvrdio, da uspostavom tog principa i predajom “Mlade patricijke” Modernoj galeriji nije izmijenjen vlasnički status slike koju je Strossmayer darovao HAZU-u. I nasuprot utvrđenju prvostupanjskog suda, Moderna galerija, a ne HAZU, nije dokazala vlasništvo nad slikom. Jedan od argumenata da je slika vlasništvo HAZU-a (1947. je to bila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – JAZU) je i dopis Ministarstva prosvjete Narodne Republike Hrvatske od 8. ožujka 1946. u kojem se od Moderne galerije traži da za izlaganje posudi radove koji su kao vlasništvo Akademije do tada izlagani u Strossmayerovoj galeriji. U dopisu se ističe da radovi i dalje ostaju u vlasništvu Akademije i nakon što ih je Akademija povjerila Modernoj galeriji radi izlaganja, i to u vrijeme kad su djelovali u sastavu Akademije. Naime, Moderna galerija pravnu samostalnost dobila je 1974. godine i kako sporna slika tada nije bila u njezinoj imovini, nije to mogla biti ni nakon njezina osamostaljenja. I Vrhovni sud potvrdio je da predaja slike iz Strossmayerove galerije 1947. Modernoj galeriji, u vrijeme kad su to bile organizacijske jedinice Akademije, ima pravni značaj posudbe, a ne stjecanja vlasništva, pa ni dosjelošću nije mogla postati vlasnik. Ustavnom sudu su se žalili da je postupanje sudova preraslo u “samovolju i arbitrarnost” i da presuda Vrhovnog suda “obiluje nedostacima, nedorečenostima i proturječnostima”.
Slika nije državno vlasništvo
Tvrdili su da je slika temeljem Zakona o muzejima u državnom vlasništvu. Istaknuli su i da je spor oko konkretne slike “prvi pokusni” spor koji će odrediti pravni status drugih umjetničkih djela na koja HAZU polaže pravo povrata u posjed po osnovi prijašnjeg vlasništva, dok bi trebao biti jasan zakonski interes Republike Hrvatske da najvrednija umjetnička djela budu državno vlasništvo. I šesteročlano vijeće Ustavnog suda pod predsjedanjem Antuna Palarića jednoglasno je prihvatilo utvrđenje Vrhovnog suda da Moderna galerija nikad nije stekla pravo vlasništva nad slikom, već da je ona u njihovu posjedu temeljem ugovora o posudbi. Inače, HAZU je u drugom sporu tražio i da se popišu sve njihove umjetnine u posjedu Moderne galerije, a dokumentirano ih je 1045, pa i neprocjenjiva djela Vjekoslava Karasa, Josipa Račića, Miroslava Kraljevića... Inače, iz HAZU-a su 2012. priopćili da njihova namjera nije da se umjetnine iznesu iz Moderne galerije te da do spora i nije trebalo doći da je Moderna galerija bila voljna priznati im vlasništvo.
