Franjo Hanaman (Drenovci, 1878. – Zagreb, 1941.) i austrijski znanstvenik dr. Alexander Just 1903. patentirali su „Postupak izrade žarnih tijela od volframa i molibdena za električne žarulje“, koji su poboljšavali sve do 1922. godine. Žarulja s volframovom niti svjetlosno je učinkovitija uz bitno manju potrošnju pa je izbacila iz uporabe plinske svjetiljke i žarulje s grafitnom niti. Milijarde žarulja s volframovom niti bile su izvor umjetne svjetlosti u 20. stoljeću, pa i danas.
Nit koja je svijetlila 400 sati
Hanaman je studirao u Beču na Visokoj tehničkoj školi, a boravio je u Rusiji prehranjujući se sviranjem tambure te se tamo sprijateljio s hrvatskim političkim velikanom Stjepanom Radićem. Diplomirao je 1899. na kemijskom odjelu, gdje je poslije bio asistent i voditelj elektroanalitičkog laboratorija. Tu s Justom počinje pokuse na izradi metalne žarne niti veće svjetlosne učinkovitosti, a manje potrošnje energije. I izumitelj žarulje Thomas Alva Edison u početku je koristio metalne niti, ali se obeshrabren okrenuo proučavanju karboniziranih materijala pa je 1880. izumio žarulju s omotanom ugljičnom niti vezanom na platinske kontaktne žice, a zatim i žarulju s karboniziranom bambusovom niti koja je mogla svijetliti više od 1200 sati.
Međutim, njezin je veliki nedostatak bila krhkost i velika potrošnja. Hanaman i Just istraživali su metale s visokim talištem, a volfram se mogao relativno lako proizvesti te su nakon tri godine istraživanja riješili i problem dobivanja tanke niti od 0,02 mm, koja je mogla svijetliti više od 400 sati. Prve komercijalne žarulje s volframovom niti pojavile su se 1906. kad su Hanaman i Just tvornici cementa u Budimpešti prodali patentna prava pa je osnovano trgovačko društvo, i danas poznato, pod nazivom Tungsram. Njihove su žarulje bile sve traženije te Hanaman odlazi u SAD (susreće i Nikolu Teslu), gdje 1910. finalizira pregovore s General Electricom o prodaji patentnih prava za 250.000 dolara, od čega je njemu pripala trećina. Potom je uvođenjem tzv. Coolidgeova postupka poboljšana elastičnost i čvrstoća žarne niti, čime je bitno povećana njezina trajnost, što je dotuklo Edisonove žarulje. Hanamanu i Justu 1912. priznata su i američka patentna prava.
Hanaman je od 1912. do 1915. radio u berlinskom Institutu za metalurgiju željeza na Tehničkoj visokoj školi, gdje je 1913. i doktorirao, a za Prvog svjetskog rata bio je šef Zavoda za ispitivanje materijala za avijaciju pokraj Beča, da bi se nakon sloma Austro-Ugarske vratio u Zagreb. A samo dvije godine prije 1901.... „U deset sati i trideset minuta ujutro 10. siječnja 1901. godine šiknuo je mlaz Anthonyja Lucasa, prvi veliki izvor nafte na svijetu“. Piše to na spomen-ploči u gradiću Beaumontu. Bilo je to na polju Spindletop u Teksasu, području koje je 1966. proglašeno nacionalnom povijesnom znamenitošću.
Nafta je erumpirala s dubine od 370 metara i šikljala pedesetak metara u visinu idućih deset dana, u slavu pionira masovne eksploatacije nafte, inženjera, mineraloga i inovatora Antuna Lučića ili Anthonyja Francisa Lucasa (Split, 1855. – Washington, 1921., Lučićeva obitelj potječe s otoka Hvara, gdje je njegov otac Franjo bio brodograditelj i brodovlasnik,), koji je na toj bušotini koristio svoj revolucionarni pronalazak, hidrauličnu dijamantnu rotirajuću bušilicu s isplakom. Dok nije zaustavljeno istjecanje 800.000 barela nafte dnevno, stvoreno je jezero površine sto jutara. Nafta se slijevala 16 milja nizvodno sve do Port Arthura na obali Meksičkog zaljeva. Šikljanje je zaustavio Lučićev izum, sustav ventila i cijevi nazvanih „božićno drvce“.
Natfa “Kapetana Lucasa”
Na mjestu toga prvog bušaćeg tornja 1941. podignut je granitni obelisk visok 18 metara u čijem podnožju piše da je tu „započela nova era u povijesti civilizacije“. To je naftno polje, tada daleko najproduktivnije, SAD dovelo na vodeću poziciju, ispred Rusije, u proizvodnji nafte u svijetu. „Lučićeva su zapažanja, smjele pretpostavke i inovativna inženjerska rješenja znatno pridonijela proizvodnji kamene soli i sumpora, a napose pronalaženju i iskorištavanju po tadašnjim mjerilima golemih količina nafte, što je rezultiralo snažnim razvojem moderne naftne industrije i potpunom preobrazbom američkoga gospodarstva“, tumači Hrvatska tehnička enciklopedija.
„Lucas Gusher“ uvrstio je „Kapetana Lucasa“, kako su ga Amerikanci zvali, među 200 najzaslužnijih Amerikanaca, a Američki institut za rudarstvo i tehnologiju od 1937. dodjeljuje „Anthony F. Lucas Gold Medal“ za iznimna znanstvena dostignuća u naftnom rudarstvu.
