Kumice na zagrebačkom Dolcu vikale su u transu:
– Ho-će-mo još! Ho-će-mo još!
Taman su, neke od njih i prvi put, toga siječanjskog jutra čule Zagrebačke soliste. Svjetske majstore gudala, društvo koje je – među deset najcjenjenijih takvih ansambala na planetu. Uz Ivu Pogorelića, Maksima Mrvicu, i 2Cellos naš – najrazvikaniji sastav, izvoznik kulture. Svirali su im susjedi s “velikim i malim violinama” na njihovu terenu – na placu.
Zagrebački solisti na aerodromu u Zagrebu
Sada na terasi Cinkuša, kultnog gornjogradskog kafića, pričaju o tome što su sve prošli u karijeri. Neki su se dan vratili iz Južne Koreje. Sviraju i na Dolcu, i u Importanneu, i u Carnegie Hallu, i u Opera Houseu. Društvo gudača koje je inače u – fraku, zamišljeno, koncentrirano, u borbi s kompliciranim Bachovim pasažama i Mozartovim kadencama – sad je neformalno. Gosti su kafića. Na stolu su kave, poneki gemišt i – jedan Pelinkovac Antique. Kratki. Traje intervju u kojem će ispričati ono što nitko dosad nije pitao... Slave 65 godina karijere. Više su od četiri tisuće koncerata odsvirali, a – dva nisu. Bit će to zabavan razgovor, ozbiljnih je ionako previše.
Kontrabasist Mario Ivelja (66) vadi mobitel i pokazuje fotke:
– Vidi! Svirali smo na Dolcu između vrhnja i krvavica, a na mesnici smo izvjesili program: “Danas Dolac delicije: Mozartov Divertimento u D-duru, allegro!”
Jeste li kumicama odsvirali bis?
– Naravno! Čule su još Andante Simfonije u D-duru Luke Sorkočevića i Tango Carlosa Gardela. Pitale su gdje nas mogu opet čuti, pa smo rekli da ćemo svirati – u Importanneu, Cvjetnom trgu pa u čekaonici zračne luke. To su koncerti koje smo odradili. A tek nas čeka najveseliji.
Gdje?
– Svirat ćemo uskoro u Zoološkom vrtu u Maksimiru – kaže violinist Krunoslav Marić (33).
– Labudovima! Pripremili smo isječke Camille Saint-Saënsova “Karnevala životinja”. Zovu se “Labud”, “Slon” “Pilići”... Pa da vidimo što će reći kad nas čuju – smije se Marić.
Profesor Mario Ivelja, najstariji i najveseliji u društvu, čovjek koji je upravo obilježio 40 godina, koliko svira sa ZG solistima, dodaje:
– To što ću svirati “Slona” u Zoološkom vrtu bit će mi kruna karijere! A ovih 45 godina umjetničkog rada i 40 godina u solistima ja sam obilježio, nisam ništa slavio... Što se tu ima slaviti? – pita naš najcjenjeniji kontrabasist.
Priča se seli na drugi kraj stola. Oni su, s gudalom u ruci, vidjeli su ono što mnogi neće i u nekoliko života.
– Gle, solisti nisu svirali jedino na Južnom i Sjevernom polu. Evo, nismo bili ni na Grenlandu. Te nam tri lokacije još nedostaju na karti – veli Hrvoje Philips (42), violist Zagrebačkih solista, pa dodaje:
– Prezime sam dobio po – televizoru Philips, ha-ha. Tako kažem svima kojima ga je teško zapisati. U solistima svira i moj brat blizanac. Davor, i on je dakako Philips. I kad se nešto na mene naljuti, onda pred svima kaže: “Evo, sad vidite s kime sam se ja rodio...”
Zakasnili na vlastiti koncert
Smiljan Mrčela (31), uz Jasena Chelfija, violončelist Zagrebačkih solista, nastavlja priču:
– Eto, imamo dva brata blizanca u ansamblu, ali i prve susjede! Profesor Ivelja i ja samo susjedi u Gračanima, on je u prizemlju, ja na prvom katu!
Smeta li vam kad susjed vježba?
– Meni smeta! – u šali će Ivelja, pa dodaje:
– Susjed Mrčela gore stalno svira violončelo. Meni vježba ne treba, ja sam svoje ionako navježbao još davno u srednjoj školi. A Smiljo gudi li ga gudi... I kako ću se ja sad odmarati?! Da mu idem gore pozvoniti?
Opustilo se društvo, kreću anegdote za anegdotom, teško je to sve i pohvatati:
– Jednom smo zakasnili na vlastiti koncert! – kaže Philips, a Ivelja se ubacuje:
– Čekaj! U povijesti solista dogodilo se samo dva puta da nismo održali koncert! Ovih ostalih 4000 puta smo svirali. Ma i više. Nego, mi smo kao ratnici, kao vojska, nema odustajanja. Moraš se pojaviti na koncertu i odsvirati! Jedna noga, jedna noga, ali sviraš. Jednom je Zlatko Rucner – violončelist koji je 35 godina svirao s nama – primio infuziju između dva dijela koncerta! Poput Janice Kostelić u Lienzu. Izostanaka nema! – kaže Ivelja.
Netko se sjeti da ipak, jednom prilikom, na Gornjem gradu, upravo on – nije došao na koncert.
– Istina. To se dogodilo samo jednom! I znaš što je razlog? Ubo me stršljen. U Gračanima u mom vlastitom dvorištu. I to točno, vrag ga..., ubo me točno u palac desne noge. Točno je ciljao! Baš pokvareno. I što ću, ja sam jako otporan na ubode stršljenova..., ali umjesto na koncertu te sam večeri završio na infuziji. Oporavio sam se za nekoliko dana, kažem ti da sam otporan na njih – nastavlja veselo Ivelja.
Japanka Saki na violini
Violinist Marić objašnjava:
– Mi smo bili uvjereni da možemo bez kontrabasa, da nam je on više-manje, samo tu da nas je točno jedanaest, haha. Ali, nakon te večeri shvatili smo da nam je profesor ipak nedostajao. Da bez njega to nije to. Priznali smo mu kasnije: “Profesore, vi ste nam dragocjeni, bez vas ne možemo” – veli Marić dok Ivelja ponosno sa strane klima glavom i odobrava.
– A ja sam im to govorio...
Vraćamo se na ozbiljne teme.
– Može. Evo, dva koncerta koja nismo odsvirali, to ćemo ti sad ispričati. Je l’ može? Dakle, prvi neodsvirani bio je u Kosovskoj Mitrovici. Stigli mi, no dočeka nas organizator i kaže: ‘Sorry, ekipa, ali nisam prodao ni jednu kartu. Ni jednu... Dogodi se.” I što sad? A kaže on: “Nema veze, vodim vas na večeru.”
I što se dogodilo?
– Uh, što smo se najeli janjetine...
A drugi put?
– Svirali smo u Bruxellesu. Zapravo, nismo svirali jer smo zakasnili na vlastiti koncert. Da budemo posve točni i precizni – trebali smo svirati u Bruxellesu. I krenuli mi, kao pravi prekaljeni profesionalci, na ranojutarnji let za Belgiju preko Frankfurta. Bio je kasnije direktni let Zagreb – Bruxelles, ali mi smo išli ranije. Kod nas nema kašnjenja! Međutim, u Frankfurtu se u priču uplela snježna oluja, i ma na kraju smo tek navečer došli na cilj. A ovaj popodnevni let iz Zagreba, na njega su sjeli mnogi koji su išli na naš koncert. Uključujući tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića. Došli smo zadnji na svoj koncert. Svi u odijelima, frakovima, a mi u trapericama, bez instrumenata. Sve je ostalo negdje u Frankfurtu.
– Bar smo i tamo stigli na večeru – ubaci se netko.
Anegdota je nebrojeno, žive – Rock’n’Roll. Na cesti su dan i noć.
– Imamo 60 ili 70 koncerata godišnje, ovisi o berbi. Evo ove godine sviramo od Kutine, Ludbrega, pa sve do Kanarskih otoka, Lisabona, eto i nedavno Južne Koreje – ističe Marić.
– Ja sam dva tjedna bio gladan prošli mjesec u Južnoj Koreji? Ništa mi nije odgovaralo. Riba, riba, riba, a ja iz mora ništa ne bih pojeo. Ma da i pršut padne u more, ja ga poslije ne bih jeo – ubacuje se violist Phillips, pa ponosno dodaje:
– Na Dubrovačkim ljetnim igrama ovo ljeto slavimo 100. nastup. Pazi, ove godine su 70. Dubrovačke ljetne igre, a mi nastupamo 100. puta. Koncertni majstor Sreten Krstić, dugogodišnji koncert-majstor Münchenske filharmonije, kod nas je sedam godina... To je kao da ti u Dinamo dođe kapetan Bayern Münchena. Michael Ballack ili – Manuel Neuer.
Violinu sviraju i dame. Đana Kahriman i – Saki Kodama. Japanka je u Zagrebu deset godina.
– Rodila se u Toyoti. Ali, ne u autu, već u – gradu Toyota. I znaš, udana je za mog studenta Međimurca Jerka. Pravi komadi ionako uvijek završe s nama kontrabasistima – tjera šalu i dalje najstariji član solista. I štosovi su mu sjajni. Marko Otmačić svira violu, a violine su još i Ivan Novinc i Mislav Pavlin. Šest violina, dvije viole, dva violončela i –kontrabas. Kao nogometna momčad.
– Jednom smo u New Yorku svirali pred devetero ljudi. Bila je snježna oluja, a dvorana u predgrađu, naprosto ljudi nisu mogli doći zbog nevremena. I odsvirali smo im tri bisa iako je gostiju bilo manje nego nas na pozornici. Ali, ispast će sad da nam nitko ne dolazi na koncerte, a ovo su tek rijetki primjeri koje smo spominjali. U londonskom Royal Albert Hallu na koncert nam dođe 5000 ljudi, u Teatro Real Madrid 2500 ljudi, gdje su tek newyorški Carnegie Hall, sydneyska Opera House, Teatro Colon u Buenos Airesu... Eto, nedavno smo svirali s 2Cellos pred 20.000 ljudi u berlinskoj Mercedes Benz Areni. Svirali smo mi u Sibiru, u Hanti-Mansijsku. Jednom, u bostonskom Symphony Hallu publika nas doslovce nije puštala. To je u Americi, uz Carnegie Hall, najstarija dvorana. I odsvirali smo šest dodataka! Koncert je trajao sat i pol, a onda smo još više od pola sata samo svirali bisove. Eto, nedavno smo bili i u Versaillesu, na “Château de Versailles Spectacles”, najstarijem ciklusu na svijetu, koji se bez prestanka održava od 17. stoljeća. Tamo dolazi samo svjetska krema, sad smo stigli iz Koreje – kažu solisti.
Ansambl bez dirigenta
Po čemu ste vi, Zagrebački solisti, posebni u svijetu?
– Ansambl bez dirigenta veliki je raritet. Za takav, s 11 članova, ne znamo da igdje drugdje postoji. A znali bismo. Pazi, 11 ljudi bez dirigenta koji sviraju u polukrugu. Nitko to ne radi. Za to je potrebno puno iskustva. Tolerancija. Da su svi spremni, da znaju što rade. Eto, mnogi od nas sviraju više od deset godina zajedno. Družimo se i kad ne vježbamo. Nema šefa, sve se dogovaramo. Znamo tko je vozač, tko je vodič, tko je kušač hrane. Ili vina. I tko se brine za novac. I tko sve koordinira. Da nam nema producentice Marije Tonković mi bi se pogubili.
Tko sve drži na okupu?
– Violinist Kruno. I nije mu lako... Čekaju nas njemačka, talijanska, irska turneja... Svatko od nas ima u prosjeku 100 koncerata godišnje. Neki sviraju u Zagrebačkom kvartetu, koji sad slavi 100 godina, drugi u Filharmoniji ili u drugim ansamblima, ali u prosjeku svatko od nas svaki treći dan ima koncert. Iza nas mlađih je 2000 koncerata, profesor, ima deset puta više...
I energično sviranje zaštitni je znak Zagrebački solista. Od Antonija Janigra do danas. Kad završimo koncert, ljudi su na nogama – kažu nam gudači. Ti ljudi pričaju, ne sviraju samo. I imaju što ispričati. Simbol su metropole. Ivelja poentira:
– Ma to što mi govorimo, to je OK. Znamo mi pričati. Ali znamo i svirati. I to odlično...
