Masovno povećanje koeficijenata složenosti poslova za sve učitelje, profesore i nastavnike u osnovnim i srednjim školama za šest posto, koliko su sindikalni predstavnici tražili od Vlade, nije put, još manje garancija, za očuvanje digniteta članova tog iznimno važnog sektora.
Pogrešno linearno povećanje
Kao predstavnici svih obrazovnih djelatnika, sindikati su trebali biti jasniji u zahtjevu, kako bi doista ostavili dojam da su u svojoj borbi dobronamjerni prema svojim članovima. Trebali su biti uzori koji bi postavili temelje i za sve ostale zaposlenike javnih službi. Jer tražiti linearno povećanje koeficijenata za sve, pucanj je u prazno.
Zašto? Zato što svi nastavnici, učitelji i profesori Hrvatske, znaju to dobro sindikalci, ali i roditelji i učenici, kao i političari, ne rade i ne trude se jednako. Neće se truditi jednako ni linearnim povećanjem koeficijenata, ako Vlada odluči ipak prihvatiti njihove zahtjeve. Tako će najbolji nastavnici, oni koji djeci uspijevaju pojasniti gradivo, oni koji znaju kako usaditi znanje, oni koji dodatno rade s učenicima i pripremaju ih za razna natjecanja, oni zbog čijeg rada roditelji ne moraju plaćati instrukcije, a sustav ih itekako ima, ostati zakinuti u odnosu na one nastavnike koji ne ulažu jednake napore – na istom radnom mjestu imat će iste koeficijente i jednaku plaću.
Ni sindikalci i političari nemaju snage, a čini se ni volje, osim međusobnih ucjena koje se prelijevaju preko učeničkih leđa, otisnuti se dužim i težim putem i učiteljima doista dati na važnosti. A borba s koeficijentima svakako čeka ili ovu ili bilo koju nadolazeću Vladu.
Pravi put u toj borbi značio bi – za jedno radno mjesto tri različita koeficijenta. Najveći za iznimne nastavnike, srednji i najniži koeficijent za one nastavnike čiji rad nije bio dovoljan, čiji učenici ovise o instrukcijama, nisu usvojili gradivo ili nisu u godini dana napravili bilo kakav pomak. Nije to topla voda, u brojnim europskim zemljama sustav je postavljen upravo tako – rezultati se nagrađuju. Krenimo od baze – učenike ocjenjujemo od jedan do pet, procjenjujemo njihov napredak i trud, čemu onda istu metodiku ne bismo primijenili za sve u javnom sektoru?
Nacionalni ispiti za rezultate
Takav model mogao bi jednostavno funkcionirati vanjskim vrednovanjem svih škola, za što Hrvatska ima kapacitete i znanja. Dokazano je to uvođenjem državne mature čiji rezultati dokazuju rezultate PISA istraživanja i što je u obrazovnom sustavu dokazano najbolja antikorupcijska mjera.
Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje planira i uvođenje nacionalnih ispita, što je još jedna smjernica za dobivanje jasnijih rezultata – ne samo učenika nego i njihovih nastavnika. No Hrvatska nema postavljenu metodologiju – nacionalni ispit znanja koji ne ulazi u imenik kao bodovna ocjena, nego daje uvid u znanje učenika, treba se provesti početkom i potkraj svake školske godine. Tako se prati napredak učenika.
Takav posao ne može i ne smije biti, niti u europskim državama jest, prepušten Vladi i Ministarstvu, već treba biti orijentiran na neovisnu instituciju koja izrađuje modele vrednovanja i praćenje kriterija. Potreban je i registar, koji bi također vodilo isto neovisno tijelo, o broju instrukcija kod pojedinog profesora. Takvim modelom vrednovanja rezultata ne bi bilo potrebno povećati ni masu plaća u proračunu jer bi se oduzimanjem od lošijih nastavnika nagradilo najbolje osjetnim povećanjem. Što o takvom modelu koji predlažemo misle sindikati, nismo uspjeli doznati.
Ni Branimir Mihalinec ni Sanja Šprem jučer se nisu javljali na telefon.
Nemoguće je objektivno mjeriti rezultate rada u nastavi. Ako predaješ u MIOCU imat ćeš izvrsne rezultate jer su tamo super učenici koji sami nauče i idu na natjecanja gdje su vrlo uspješni. Ako radiš u manjem mjestu imaš par učenika u razrednom odjelu koji su dorasli ovim iz MIOC-u.