Doc. dr. sc. Šime Marcelić s Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru, svoj je znanstveni rad posvetio maslinama. Jedan je od autoriteta u poznavanju masline u Hrvatskoj i stalno je u novim znanstvenim i stručnim projektima. – Naš Odjel, uostalom kao i svi odjeli, ima potporu Sveučilišta. Bez projekata u našem području znanosti nema ni kvalitetnoga znanstvenog rada – govori doc. dr. sc. Šime Marcelić.
Trenutačno ste angažirani na nekoliko znanstvenih projekata, međutim, široj javnosti je zanimljiv onaj koji ste tiče rezidbe maslina. Vječno je pitanje naših maslinara kako rezati masline? Radi se o institucijskom projektu čiji sam voditelj OLIVE – EduTech: Interdisciplinarni pristup praćenja fiziološkog odgovora masline na različite intenzitete rezidbe, uz razvoj znanja i prijenos vještina na dionike, a povezan je s rezidbom. Utjecaj različitih intenziteta rezidbe pratimo s agronomskog aspekta, ali i s geografskog jer će se sve to snimiti s multispektralnim kamerama. Zatim, pratit ćemo sve to i s kemijskog aspekta; kako rezidba utječe na prinos, rod. A jedna od komponenata tog projekta jest pedagoška koja je nama bitna. Mi radimo rezidbu, znamo kakva je rezidba dobra, ali kad to prezentiramo pred maslinarima, onda dolazimo do velikog otpora. Imamo probleme u prijenosu znanja; oni imaju svoju viziju kako treba rezati masline i teško im je prihvatiti novi način. Važan nam je taj pedagoški dio, rezidba, koji nema veze s agronomijom u smislu fundamenta, ali ima veze s prijenosom znanja na naše maslinare i naše mlade naraštaje. Naravno, radimo na Sveučilištu, educiramo studente, ali educiramo i maslinare. I zbog toga nam je iznimno bitna komponenta institucijskog projekta.
U čemu je tajna rezidbe maslina? Svaka rezidba utječe na rod. Kad režemo, maslina sama po sebi želi ići „u visoko i u široko“. Mi trebamo rezidbom zapravo kontrolirati njezin obujam tako da je jednostavno vraćamo nazad prema bazi i spuštamo, a to ne znači da joj „pilamo u glavu“ na jednu visinu, jer će tada reagirati s puno vodopija. Maslini treba kanalizirati snagu kroz četiri primarne grane i kad tako uradimo, onda dobijemo rast sa strane. Naš najveći problem u rezidbi je zapravo prekomjerni broj primarnih grana zbog čega nema prostora unutar krošnje i maslina se širi dalje. Onda se spoje krošnje, najbolji rodni dijelovi međusobno se spoje pa dođe do oscilacija i maslina ponovno ide „u visoko“. I što je više režemo, ona jače reagira s vodopijama, izbojima. A vodopije nisu rodne grane, to su jednogodišnji izbojci koji tek u trećoj ili četvrtoj godini budu rodni.
Koje su najčešće bolesti masline? Kod nas je, što se tiče kvalitete ulja, najveći problem maslinina muha. I ona drastično radi štete, pogotovo gdje se ne radi pravodobna zaštita. Drugi štetnik koji smanjuje prinos je moljac ili svrdlaš, a od bolesti najčešće je paunovo oko. To je gljivična bolest koja je, jednostavno, prisutna u masliniku. Naša vodeća sorta, oblica, iznimno je osjetljiva na tu bolest, pogotovo ako raste u nepovoljnim uvjetima, u kotlinama, gdje se zadržava vlaga. Na takvim mjestima paunovo oko radi štetu; maslina ostane bez lista u rano proljeće. I preko ljeta, kad treba rasti cvijet, ona obnavlja list pa troši hranu u list i nema ploda. Paunovo oko, kao i sve bolesti, rješava se prije svega preventivno. To znači odabirom kvalitetne sorte masline koju treba posaditi na kvalitetnom mjestu. Svrdlaš je štetnik koji se periodično javlja. Prije nekoliko je godina napravio velike štete, u zadnje vrijeme manje, ali redovito se javlja na nekim sitnim sortama. Trenutačno nemamo registrirano ni jedno sredstvo zaštite od svrdlaša.
A maslinova muha? Važno je pratiti stanje u masliniku i kad su štete na maslinama od maslinove muhe više od 5 %, treba krenuti u aktivnu zaštitu. Prije toga treba se koristiti svim preventivnim metodama, kaulinom, masovnim ulovom i špricanjem rubova i dijelova masline.
Koliko u Hrvatskoj ima autohtonih sorti masline? Na našoj sortnoj listi ima ih dvadeset, a ta se lista ažurira i mijenja. Zašto je to tako? Svaka sorta mora imati svojeg održavača, odnosno nekoga gdje je ona zaštićena i gdje se mora održavati. Mi imamo mnogo veći potencijal od onoga što nam govori sortna lista Republike Hrvatske. Teško je reći koliki je točan broj. Profesor Đani Benčić najviše radi genotipizaciju sorti. On je utvrdio više od stotinu različitih autohtonih genotipova. Jednostavno, konačnog broja nema. Tu smo sad, primjerice, pokraj maslina na Bilom brigu u Zadru, one su po svojem nastanku samonikle i te su masline zapravo potencijalno autohtone sorte.
A da bi one postale autohtona sorta, ta se maslina treba vegetativno razmnožiti, i poslije i prijaviti na sortnu listu. Imamo velik prostor za istraživanje i opisivanje autohtonih sorti i to je bitno što se tiče biološke i genetske raznolikosti. Zadarska županija sudjeluje u Interreg projektu, u kojem je Sveučilište pridruženi izvođač. Istražujemo autohtone sorte Zadarske županije, a prikupili smo dvadeset potencijalnih sorti koje još nisu detaljno istražene. Neke od njih su poznate međutim nemamo mnogo istraživanja o količini ulja u njima. Ove godine šaljemo na analizu ulja i fenole od tih maslina. Napravili smo jednu gensku mapu da vidimo koliko su one iste ili različite i radimo morfologiju te pratimo količinu ulja. U sklopu tog projekta Interreg, dobiven je NIR analizator kojim pratimo količinu samog ulja u plodu. Evo, ja sam sada uzeo uzorke, odnijet ću plodove na analizu i utvrdit ćemo količinu ulja ove masline što nam je glavni pokazatelj kvalitete sorte, jer svi maslinu uzgajaju radi ulja.
Koja je prednost autohtonih nad vrstama koje su unesene? Prednost autohtonih sorti, ako ćemo usporediti s vinogradarstvom, jest u tome što svaka sorta daje specifično maslinovo ulje. Prednost je u tome da bismo od neke autohtone sorte mogli imati ulje koje bi moglo biti drukčije od ostalih ulja. Masnjača u Briševu dat će specifično ulje, plavica u Pakoštanima, drobnica na nekom otoku itd. Drugo, sorte koje su dugo kod nas, dobro su prilagođene tim našim uvjetima. Naravno, nisu sve sorte idealne, ako analiziramo dvadeset sorti, možda je pet sorti interesantno za daljnji razvoj. Imamo problem s tom našom oblicom koja je, na primjer, idealna sorta gdje je prozračni teren i gdje je plitko skeletno tlo, ona je zapravo dobra sorta za uzgoj na otocima. Ali kad je posadimo u Ravne kotare, napada je paunovo oko, dolazi do velike oscilacije rodnosti. Nije to loša sorta, ali ako je posadimo na lošem mjestu ili neprikladnom prostoru, neće biti dobro. Lokalna sorta, tipa masnjača u Briševu, gdje je proširena, mnogo je bolja od oblice. To je njezina prednost, ali to ne znači da oblica ne valja.
Dakle, pitanje je prostora i tla, mikroklime? Imamo Ravne kotare, ako su oblice na brijegu, gdje je prozračno, tamo su se pokazale dobrima. U Nadinu, na primjer, jer je tamo povišeno skeletno tlo, oblica se pokazala boljom od bilo koje introducirane sorte. Jer introducirane, udomaćene sorte zahtijevaju dobro tlo, navodnjavanje, kako bi dale svoj maksimum. I zbog toga je bitno to istražiti, opisati, dati jedno mišljenje, ali ponovno moram naglasiti da ne smijemo biti protiv introduciranih sorti. Mi smo i za kombinaciju s introduciranim sortama. Nemamo ništa protiv leccino i drugih sorti, ali dužni smo baviti se i svojim autohtonim sortama. Nitko drugi neće te sorte sačuvati ako nećemo mi. To je naša dužnost. Za jedno autentično ulje od autohtonih sorti treba se potruditi i stvoriti ga. Ako ćemo maslinarstvo usporediti s vinogradarstvom i vinarstvom, onda znamo da je plavac mali unikatan. Nitko nije protiv caberneta, ali plavac mali je plavac mali. U tom pravcu trebamo ići i kad je u pitanju maslinovo ulje.
Kakvo je stanje maslinarstva u Hrvatskoj? Može li Hrvatska pokriti svoje potrebe za maslinovim uljem? Baš radimo jednu anketu u sklopu projekta CENTRAL BIC. Većina naših maslinara u Zadarskoj županiji ima hobistički pristup, proizvodnju za vlastite potrebe. Imamo manji broj maslinara koji se komercijalno bave maslinarstvom. Želimo kroz tu anketu ispitati što više sudionika da vidimo taj odnos. U zadnje vrijeme, nakon rata, za vrijeme obnove, podignuo se veliki broj maslina u zadarskom zaleđu, kad se to sufinanciralo. Te masline sada dolaze na rod i one su pokretači toga komercijalnog načina uzgoja. To znači da maslinari planiraju imati svoju uljaru zbog velikog maslinika, planiraju imati kušaonice. Dio njih ide tim putem, a imamo i dosta svijetlih primjera poput Morovića na Dugom otoku.
Možemo li imati dovoljno ulja za svoje potrebe? Naše je ulje jako skupo pa zbog niske platežne moći čak i restorani kupuju jeftina uvozna ulja – talijanska, grčka i španjolska. Oni imaju tehnologiju kojom mogu pobrati velike količine i dobiti ulje niže kvalitete. Naša su ulja visoke kvalitete jer se beru ručno, imamo te određene sorte koje su jako interesantne, imaju visoku kvalitetu ulja, mala je proizvodnja i masline brzo idu u preradu. A kada imate veliki nasad, onda ne možete organizirati da maslinova ulja budu vrhunska. Nikad nećemo moći spriječiti uvoz maslinova ulja iz drugih sredozemnih država. Uvoza će uvijek biti. Ali i mi izvozimo, zapravo, jer veliki dio našeg ulja kupuju turisti koji mogu to platiti. A dio naših ljudi ne može sebi priuštiti domaća ulja. Teško je reći da ćemo u proizvodnji maslinova ulja biti samodostatni. Poboljšati stanje u maslinarstvu možemo tako da imamo i djevičanska maslinova ulja i velike plantaže. Velikih površina pod maslinama nemamo zato što je većina parcela privatna i mala. Pogotovo je na otocima teško imati i zasaditi veliku površinu.
U zadarskom zaleđu, u Nadinu, uz autoput, imamo velike plantaže, maslinike površine nekoliko hektara. Ali to je sve vrlo malo. To što imamo možemo poboljšati primjenom pune agrotehnike. To znači da se ne smije doći u situaciju kazati da „maslinu treba samo porezati, pognojiti i obrati“. To znači primjenjivati zaštitu i navodnjavati, i kad se krene u tom pravcu, sigurno će se povećati prinos. Prema mojem mišljenju, koje je subjektivno, trebali bismo odvojiti hobistički način maslinarstva od komercijalnog. I ne poticati jednakom mjerom hobiste i one koji od toga žive. S druge strane, hobisti su nam jako bitni jer je riječ o ukupno velikoj površini pod maslinama, što je bitno za biološku raznolikost. Ako na jednom mjestu, u vrtu, uz cestu, primjerice, imamo pet maslina, i to je bitno zbog krajobraza. Hobiste treba poticati na jedan način, a komercijalne proizvođače na drugi način.
Šime Marcelić rođen je 1986. godine u Zadru. Diplomirani je inženjer agronomije. Na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2022. godine stekao je zvanje doktora znanosti, znanstvenog područja biotehničkih znanosti, znanstvenog polja poljoprivrede. Zaposlen je kao asistent na Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sve učilišta u Zadru od 2015. godine. U znanstveno zvanje znanstvenog suradnika i nastavno zvanje docent u području biotehničkih znanosti, polje poljoprivreda, izabran je 2023. godine. Sudjeluje u izvedbi nastave (predavanja, seminari i vježbe) na osam kolegija na prijediplomskom studiju Primijenjena ekologija u poljoprivredi: Maslinarstvo i uljarstvo, Specijalno voćarstvo, Opće voćarstvo, Osnove voćarstva, Povrćarstvo, Osnove fiziologije bilja s ishranom bilja, Tehnike oplemenjivanja bilja, Stručna praksa i Terenska nastava I i II. Na diplomskom studiju Mediteranske poljoprivrede sudjeluje u izvedbi vježbi na dvama kolegijima: Praktične i laboratorijske vježbe – Voćarstvo i Suptropsko voćarstvo. U znanstvenom radu sudjeluje u istraživanjima u polju poljoprivrede, grana voćarstvo, uz naglasak na agrotehničke zahvate u maslinarstvu te proizvodnju maslinova ulja.
Otvori KEKS Pay
Normalno je za očekivati da kada cijena metala ide gore da i cijena maslina ide gore jer se one obrađuju predmetima izrađenim od metala, te se i čuvaju u inox bačvama koje su isto od metala i to utječe na cijenu i prodavač svake godine mora ponovo evaluirati cijenu jer bačve koje koristi zadnjih 20 godina na tržištu konstantno poskupljuju, rat u Ukrajini i pogotovo u Iranu ima direktan utjecaj na cijenu masline kao i šparoge koje su vezane za volatilnost bitcoina.