Početkom devedesetih Saudijska Arabija proizvodila je više od četiri milijuna tona pšenice godišnje. U zemlji u kojoj obradive površine i vodni resursi predstavljaju ozbiljno ograničenje, takav se rezultat činio gotovo nevjerojatnim. Država je golemim subvencijama poticala poljoprivrednike, jamčila otkupne cijene i ulagala u sustave navodnjavanja. Uspjela je čak postati jedan od većih svjetskih izvoznika pšenice. No iza impresivnih brojki krio se problem koji se s vremenom pokazao neodrživim: proizvodnja se oslanjala na iscrpljivanje dubinskih zaliha podzemne vode koje se vrlo sporo ili gotovo nikako ne obnavljaju.
Prema podacima Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO), saudijska proizvodnja pšenice porasla je s gotovo zanemarivih količina prije 1980. na oko četiri milijuna tona 1992. godine. Istodobno je zemlja od neto uvoznika postala izvoznik. No takav je uspjeh imao visoku cijenu. Država je poljoprivrednicima plaćala višestruko više od svjetske tržišne cijene, a poljoprivreda je trošila goleme količine vode. Prema analizi objavljenoj u Washington Postu 1994., u vrijeme vrhunca programa država je za tonu pšenice plaćala oko 1000 dolara, iako se ona na američkom tržištu mogla kupiti za približno 150 dolara.
Problem nije bio samo u troškovima subvencija. Saudijska Arabija za navodnjavanje je koristila podzemne zalihe vode nastale prije tisuća godina, koje se u današnjim klimatskim uvjetima ne obnavljaju dovoljno brzo. Širenje poljoprivrede tako je ubrzalo iscrpljivanje vodonosnika. Država je početkom devedesetih počela smanjivati potporu, a proizvodnja pšenice nakon vrhunca od oko 3,8 milijuna tona 1992. počela je padati. Taj je zaokret označio početak napuštanja ideje da se prehrambena sigurnost mora postići proizvodnjom što većeg dijela hrane unutar vlastitih granica.
Globalna prehrambena kriza 2007. i 2008. godine dodatno je pokazala koliko su cijene hrane i opskrbni lanci osjetljivi na poremećaje. Za Saudijsku Arabiju, koja ovisi o uvozu velikog dijela prehrambenih proizvoda, to je bilo upozorenje da se sigurnost opskrbe ne može prepustiti isključivo tržištu. No umjesto povratka skupoj i ekološki neodrživoj proizvodnji svih vrsta hrane kod kuće, Rijad je počeo graditi drukčiji model.
Jedan od ključnih poteza bilo je osnivanje tvrtke Saudi Agricultural and Livestock Investment Company (SALIC) 2009. godine. Riječ je o kompaniji u vlasništvu saudijskog državnog investicijskog fonda PIF-a, osnovanoj s ciljem ulaganja u poljoprivredu i prehrambenu industriju u zemlji i inozemstvu. SALIC je počeo ulagati u međunarodne kompanije i projekte kako bi Saudijskoj Arabiji osigurao raznovrsnije izvore hrane i smanjio izloženost poremećajima u opskrbi. Strategija se, dakle, ne temelji na tome da Saudijska Arabija sve proizvodi sama, nego da osigura pristup hrani iz različitih izvora. Ulaganja obuhvaćaju kompanije, poljoprivrednu proizvodnju i dijelove prehrambenih opskrbnih lanaca u više država. Prema saudijskoj državnoj novinskoj agenciji, SALIC je do kolovoza 2025. imao 13 projekata u sedam zemalja na pet kontinenata.
Saudijska Arabija i dalje razvija domaću poljoprivredu, ali nastoji se usredotočiti na proizvode za koje postoje bolji uvjeti ili strateški razlozi. Među njima su mlijeko i mliječni proizvodi, perad, jaja, datulje, povrće iz zaštićenih prostora te pojedine vrste ribe i škampi. S druge strane, velik dio žitarica, stočne hrane, biljnih ulja i sirovog šećera i dalje se osigurava uvozom.
Koliko se domaća proizvodnja razvila, pokazuju i najnoviji službeni podaci saudijske Opće uprave za statistiku. Prema podacima za 2024., stopa samodostatnosti iznosila je 131 posto za mlijeko i mliječne proizvode, 121 posto za datulje, 103 posto za konzumna jaja i 72 posto za meso peradi. Kod crvenog mesa iznosila je 62 posto, a kod ribe 52 posto. Posebno se ističu škampi, kod kojih je zabilježena stopa samodostatnosti od 149 posto. Ti podaci ne znače da je zemlja postala neovisna o uvozu hrane. Oni pokazuju da u pojedinim kategorijama domaća proizvodnja premašuje procijenjene potrebe, dok u drugima i dalje postoji znatna ovisnost o inozemstvu. Upravo je to razlika između potpune samodostatnosti, koju je Saudijska Arabija nekoć pokušavala postići, i današnjeg selektivnog pristupa.
Ni proizvodnja pšenice nije potpuno nestala. Saudijska Arabija posljednjih je godina ponovno povećala domaći otkup, ali u okviru drukčije politike i uz ograničenja povezana s održivim korištenjem vode. Tijekom 2023. državna uprava za prehrambenu sigurnost otkupila je od domaćih proizvođača oko 1,19 milijuna tona pšenice, što je bilo 121 posto više nego godinu prije. Taj podatak odnosi se na količinu koju je država otkupila, a ne na ukupnu nacionalnu proizvodnju.
Horvatinčićevi bageri rušili po Cvjetnom trgu: Bunila se Srpska crkva, a stotine policajaca privodile zvijezde na ulici
Otvori KEKS Pay
imaju naftu i plin.... drugo više ni ne trebaju, time mogu kupiti svu potrebnu tehnologiju za početak, a onda razvijati svoju, usavršavati postojeće. dodaj solare, i imaš jedan zatvoreni krug proizvodnje slatke vode iz morske, desalinizacija. a cijena? mislite li da poljoprivreda u nizozemskoj, belgiji, danskoj, većem dijelu francuske, italije, da za tu proizvodnju nije plaćena previsoka cijena? uništen plodni sloj zemlje, sad samo sa puno umjetnih gnojiva i teškom mehanizacijom mogu nastaviti kakvu takvu proizvodnju. ajd shvatite da posao kakav recimo rade naši slavonci dugoročno ubija zemlju, sa teškim traktorima oni ulaze na mokru zemlju, oru skoro pa blato. već oko bjelovara druga priča, čekaju da se zemlja prosuši, a još zapadnije, nema veze što su manje parcele, još pametnije se radi. a saudijci, imaju naftu i plin, da se vratimo na početak. sve dok traktori i sva mehanizacija ne bude na struju ili što već, tek onda počnite omalovažavati naftu.