Jedan naoko sasvim običan jesenski petak davne 1895. pretvorio se u povijesni dan koji je donio revoluciju u medicinskoj dijagnostici. Nakon što su njegovi kolege otišli kućama, pedesetogodišnji njemački fizičar profesor Wilhelm Conrad Röntgen ostao je do kasno u noć raditi u svom laboratoriju na Sveučilištu Julius Maximilian u Würzburgu, ne sluteći tada da će njegov rad rezultirati briljantnim otkrićem. Predanost eksperimentalnoj fizici bila je toliko snažna da je često zanemarivao sve oko sebe kako bi se posvetio detaljima svojih pokusa, a tog je dana bio potpuno zaokupljen proučavanjem vanjskih manifestacija i učinaka prolaska snažnog električnog pražnjenja kroz raznovrsne tipove tadašnje vakuumske opreme i djelomično vakuumiranih staklenih cijevi. U središtu njegove pozornosti bila je posebno prilagođena Crookes-Hittorfova staklena cijev, instrument koji se u to doba koristio za proučavanje električnih pražnjenja.
Kako bi tijekom eksperimenta spriječio izlazak bilo kakve vidljive svjetlosti, Röntgen je cijev omotao debelim, crnim kartonom. Kako bi provjerio je li kartonski pokrov doista potpuno neproziran, iz indukcijske zavojnice kroz cijev je pustio snažan naboj. Baš kada se uvjerio da crni karton ne propušta nimalo svjetlosti, u potpunoj tami na radnom stolu udaljenom nekoliko metara, krajičkom oka primijetio je nešto krajnje neobično. S malog fluorescentnog zaslona kroz tamu je dopiralo slabašno i pomalo sablasno svjetlucanje. Svjestan da nevidljive katodne zrake ne mogu prodrijeti kroz debeli karton, a još manje putovati nekoliko metara kroz zrak, odlučio je još nekoliko puta ponoviti električno pražnjenje, no svaki put kada bi struja prošla kroz cijev, zaslon bi iznova zasvijetlio istim žutozelenim sjajem. Za Röntgena to je bio jasan pokazatelj da misteriozno svjetlucanje uzrokuje do tada potpuno nepoznata vrsta nevidljivog zračenja koje može prolaziti kroz čvrste predmete te je taj fenomen privremeno nazvao X-zrake. Fasciniran svojim slučajnim pronalaskom doslovno se zaključao u laboratorij odlučan da detaljno istraži svojstva tog misterioznog zračenja. Svojoj supruzi Anni Berthi rekao je da radi na nečemu zbog čega bi ga ljudi, kada bi saznali, mogli proglasiti ludim. U tjednima koji su uslijedili noćima je spavao u laboratoriju, obroke su mu donosili iz stana koji se nalazio kat iznad, a taj se njegov neumoran rad itekako isplatio – otkrio je da zrake neometano prolaze kroz drvo, papir i meka tkiva, no gušće tvari poput metala i kostiju ih zaustavljaju. Ubrzo nakon toga ustanovio je da su na to novo zračenje osjetljive fotografske ploče, što je značilo da se mogu napraviti trajne snimke.
Nakon više od šest tjedana iscrpljujućeg laboratorijskog rada Röntgen je krajem prosinca 1895. godine odlučio svoje otkriće testirati i na ljudskom tijelu. „Pokusni kunić“ bila je njegova supruga Anna Bertha koju je zamolio da stavi ruku na fotografsku ploču te je potom prema njezinoj ruci na petnaest minuta usmjerio X-zrake. Kada je razvio ploču, pred njegovim se očima ukazala prva radiografska slika u povijesti medicinske znanosti. Na snimci su se jasno vidjele kosti šake njegove supruge i vjenčani prsten, a šokirana pogledom na vlastiti kostur Anna Bertha je navodno uzviknula kako je upravo vidjela vlastitu smrt.
Svoje revolucionarne spoznaje Röntgen je nakon toga detaljno opisao u znanstvenom radu pod naslovom "O novoj vrsti zraka", koji je objavljen krajem te iste 1895. godine, a već početkom siječnja iduće godine austrijske su novine prenijele udarnu vijest o nevjerojatnom otkriću nevidljivih zraka koje mogu „gledati“ kroz ljudsko tijelo. Ta se vijest brzinom svjetlosti proširila svijetom te je izazvala silno uzbuđenje među znanstvenicima, ali i u široj javnosti koja je bila fascinirana tim fenomenom. Diljem svijeta ljudi su ubrzo postali opsjednuti tom novom nevjerojatnom tehnologijom pa su u brojnim europskim i američkim gradovima preko noći počeli nicati specijalizirani fotografski studiji koji su znatiželjnicima nudili takozvane portrete kostiju. Oduševljeni građani satima su strpljivo čekali u dugim redovima samo kako bi dobili jedinstvenu sliku vlastitog kostura te tako zavirili pod vlastitu kožu. Taj pomalo sablasni fenomen brzo se stopio s tadašnjom viktorijanskom kulturom, koja je bila obilježena snažnom opsesijom duhovima, misticizmom, okultnim pojavama i nevidljivim svjetovima.
Srećom, liječnici su vrlo brzo prepoznali stvarni dijagnostički potencijal novih zraka u praktičnoj medicini. Već početkom 1896. rendgenske su zrake počele ulaziti u kliničku praksu. U tim prvim mjesecima nakon otkrića jedan je britanski liječnik upotrijebio X-zrake kako bi locirao iglu zabodenu duboko u ruku svog pacijenta. Rendgenska tehnologija je tako u rekordnom roku iz znanstvenog kurioziteta prerasla u nezamjenjiv alat koji se počeo svakodnevno koristiti u bolnicama diljem svijeta. Kako su vakuumske cijevi već bile standardna oprema u brojnim istraživačkim institucijama, rendgenski su se aparati proširili zapanjujućom brzinom.
Inspiriran Röntgenovim revolucionarnim radom te fenomenom emisije zraka, francuski fizičar Henri Becquerel već je sljedeće godine počeo provoditi vlastite eksperimente s uranijevim solima te je došao do epohalnog otkrića spontane radioaktivnosti, čime je dodatno proširio vidike moderne fizike.
Obrazovni put Wilhelma Conrada Röntgena u mladosti je bio prilično trnovit. Nakon što je kategorički odbio odati ime svog školskog kolege koji je nacrtao karikaturu jednog strogog učitelja, bio je izbačen iz tehničke škole u nizozemskom Utrechtu. Srećom, uspio je upisati politehničku školu u Švicarskoj, gdje je briljirao kao izvanredan student i stekao doktorat iz fizike. Unatoč tome što su ga na istom mjestu godinama ranije odbili zbog nedostatka formalne srednjoškolske diplome, kasnije je prihvatio mjesto profesora na Sveučilištu u Würzburgu, svjestan da tamošnji institut ima najbolje opremljen fizički laboratorij u cijeloj tadašnjoj Europi, što je bilo presudno za njegov daljnji rad. U očima kolega bio je introvertiran i povučen čovjek, ali iznimno pedantan znanstvenik kojemu je eksperimentalna fizika bila uvijek na prvom mjestu. Nikada nije volio velika javna okupljanja pa tako ni slavu koja je uslijedila nakon što je javnosti predstavio svoje otkriće. Ta njegova „kronična“ skromnost kulminirala je kada je, svjestan da na svom revolucionarnom otkriću može zaraditi nezamislivo bogatstvo, ipak odlučio da ga neće patentirati. Odbijajući osobnu promociju, Röntgen je naglašavao da on nije izumio te zrake, nego ih je samo imao sreću prvi primijetiti te je čvrsto vjerovao da X-zrake pripadaju cijelom čovječanstvu i da moraju biti dostupne za daljnja medicinska i znanstvena istraživanja. Njegov prezir prema javnoj pompi, ceremonijama i počastima došao je do punog izražaja 1901. godine kada mu je dodijeljena povijesna, prva Nobelova nagrada za fiziku. Dosljedan u svojoj skromnosti, Röntgen se uopće nije pojavio na svečanoj ceremoniji dodjele, a cjelokupan pozamašan novčani iznos koji je dolazio uz to prestižno priznanje nesebično je darovao svom matičnom sveučilištu kako bi potaknuo daljnji razvoj znanosti. Sve do kraja života Wilhelm Conrad Röntgen nije volio da se zrake nazivaju njegovim imenom, preferirajući originalni naziv X-zrake.
U prvim godinama nakon otkrića nitko nije slutio da izlaganje rendgenskim zrakama može biti pogubno za tkivo i ljudsko zdravlje. Aparati su se koristili posvuda, pa su tako sredinom dvadesetog stoljeća trgovine cipelama redovito koristile fluoroskope da bi kupci vidjeli kako im noga „leži“ u novoj obući. Nesvjesni da se bez ikakve zaštite izlažu opasnim dozama ionizirajućeg zračenja, ljudi su iz čiste zabave i po više puta dnevno gledali kosti svojih stopala. Kobne posljedice nevidljivog zračenja najprije su postale vidljive među pionirima te nove tehnologije, istraživačima, liječnicima i tehničarima koji su svakodnevno satima bili u blizini potpuno nezaštićenih aparata za proizvodnju X-zraka, izlažući tijela opasnim razinama zračenja. Asistent poznatog izumitelja Thomasa Edisona, Clarence Dally pretrpio je teške opekline, amputirane su mu obje ruke te je u trideset i devetoj godini života preminuo od raka. Tek nakon niza tragičnih slučajeva brojne su države uvele prve stroge zakonske regulative i sigurnosne standarde za rad s izvorima zračenja u medicini. Kasnije godine Röntgenova života obilježili su teški gubici i smrt voljene supruge Anne Berthe. Razorna ekonomska kriza i nezapamćena hiperinflacija, koje su nakon završetka Prvog svjetskog rata teško pogodile i opustošile Njemačku, ostavile su dubok trag i na njegovu osobnom životu – u tom kaotičnom financijskom slomu slavni je znanstvenik ostao bez gotovo cjelokupne životne ušteđevine i imetka. Preminuo je u Münchenu u veljači 1923. godine od raka debelog crijeva. Iako je u oporuci zatražio da se većina njegovih osobnih bilješki zauvijek uništi, Röntgenovo je ime trajno urezano u povijest, kao ime čovjeka koji je omogućio liječnicima da bez invazivnih metoda zavire ispod površine kože i vide unutrašnjost tijela.
Otvori KEKS Pay
