Ničija zemlja, mali pojas pod kontrolom Polisarija koji želi neovisnost Zapadne Sahare, najavio je kaos koji čeka sve goste Mauritanije.
To dva kilometra široko područje koje na sjeveru graniči s Marokom, a na jugu s Mauritanijom specifično je po potpunom bezakonju. Krajolik skriva stotine olupina od automobila. Neki su dignuti u zrak, neki nisu izdržali opaku kamenu cestu, a dio ih je tamo ostavljen kako bi lokalci iz okolnih zemalja mogli doći do prijeko potrebnih dijelova starijih automobila.
Maroko, Mauritanija i Senegal, naime, zabranili su uvoz starih automobila, a većinu njihova voznog parka može se slobodno svrstati u neka biblijska vremena. Zato su lokalci iskoristili stanje u ovom uskom pojasu kako bi imali neki izvor za dijelove. Tek tu i tamo pokoji čovjek kruta pogleda iskoči negdje između olupina. Prava cesta u tom pojasu ne postoji, a svako skretanje s puta donosi opasnost od mina i neprijateljski raspoloženog stanovništva.
Prolazi tko je jači
– Idite odmah na granicu s Mauritanijom. Ne zaustavljate se nigdje i nikome, a kada prijeđete granicu, samo nastavite voziti – bile su kratke i jasne upute koje smo dobili prije ulaska u ovu užarenu zonu. Imali smo tu nesreću da naš auto nije baš najbolje izdržavao kamenje i pijesak pa su dva člana tima morala izaći i dio puta prijeći pješke. Ništa im se nije dogodilo.
A Mauritanija je priča za sebe. Na samoj granici, uz sve komplikacije s papirologijom, neki medicinski tehničar svima koji ulaze u zemlju mjeri temperaturu. Kada smo pitali zašto, odgovor je bio jednostavan: “Koronavirus”.
Čak su se i oni zabrinuli zbog te pošasti. Zemlja od četiri milijuna stanovnika čija je površina 1,030.000 četvornih kilometara šibana je vjetrom i saharskim pijeskom. Zrak je težak, a ponekad je teško držati oči otvorene od prašine. Kako se više približavate glavnom gradu Nouakchottu, na cesti je sve više vozila.
Pokraj ceste su stotine vjetrenjača, ali izgleda da još nisu u funkciji. Cijelim putem tek tu i tamo se između dina i pijeska pojavi pokoja koliba, ali ljudi nema nigdje. Scene kao da su iz nekog od nastavaka “Mad Maxa”. Potpuna pustoš. Nijedan auto ne bi ni približno zadovoljio temeljne tehničke standarde u Europi.
Pravila vožnje ne postoje. Svi se guraju, voze kao muhe bez glave, a crveno svjetlo na semaforu samo znači da se u raskrižje ne ulazi s 80 kilometara na sat, nego tek malo sporije. Policajac, ako i stoji na nekom raskrižju, nema prevelik interes za usmjeravanje prometa.
Retrovizori postoje na svakom osmom autu, a lokalci svoja vozila znaju toliko pretrpati da to već graniči s umjetnošću, što je pojava u svim zemljama ovog dijela Afrike. Znači, pravila nema i tko je jači na cesti, taj uglavnom prvi prolazi.
Sam glavni grad Nouakchott stvarno nema ništa što bi mogao ponuditi.
“Ovo je jedna od većih rupa u kojima sam bio. Bog je ovom mjestu odavno okrenuo leđa. Srećom pa se ovdje više na vraćam...”, samo su neki od komentara sudionika najvećeg humanitarnog amaterskog relija Budapest – Bamako na Mauritaniju i njezin glavni grad.
Ostali bez ribe
Jedina atrakcija je tržnica ribe na kojoj se može kupiti doslovno sve što ocean pruža. Na plaži iza tržnice lokalni ribari krpaju mreže, jedni upravo uplovljavaju, a drugi su već neko vrijeme na kopnu i odmaraju se. No pregovori za ribu dosta su teški. Mauritanci se prave malo bedasti.
Dogovorite s čovjekom cijenu za dvije dosta velike ribe i kada mislite da je sve spremno za primopredaju, ispada da je to cijena po kilogramu. I eto u sekundi galame, dernjave sa svih strana. Pa onda on vadi neku drugu ribu, puno manju, gestikulira, opet viče. Na kraju smo odustali od tog uzaludnog posla. Srećom, drugi dio ekipe uspio je obaviti kupnju na toj istoj tržnici.
Mauritanska tura relija Budapest – Bamako nije se svidjela ekipi na motociklima.
“Brate mili, dosadno. Nisu nas pustili da se maknemo s ceste zbog sigurnosti, a pijesak samo smeta”, počinje priču Marko Dekanić Dex iz ekipe 2mules4sistersahara koji se na put otisnuo na Yamahi Super Tenere 750. Da stvar bude još gora, negdje ispred glavnog grada udario ga je i auto.
Bespuća Senegala
– Mogao sam pretpostaviti da će frajer izaći s autom. Srećom, pogodio me u “crash bar”, promašio nogu, a što je najvažnije, nije me srušio na cestu. Odmah je skočilo nekoliko desetaka ljudi da vide jesmo li svi O. K. Jedan od njih išao je provjeriti je li se što na motociklu potrgalo, ali rukama je uhvatio užareni auspuh... Mislim da je ostavio svu kožu s dlana tamo – počinje priču Dex.
U Senegalu je vozikao djecu na motoru.
– Klinci su nas okružili u jednom selu i što ćeš... Posjedneš prvog na motor pa hoće i drugi pa upališ motor i kreneš. A oni oduševljeni – prepričava anegdote Marko.
Sa suputnikom Stanislavom Modrićem Stanekom, koji je jahao na Yamahi Tenere 700, često je znao “odlutati” nekim sporednim cestama u zemljama u kojima se to moglo.
– U bespućima Senegala shvatili smo da će nas mrak uhvatiti debelo prije nego što dođemo do kampa. Odlučili smo stati u jednom selu, a selo je imalo svoju radiopostaju. FM 98,6. Tamo su nas pustili da prespavamo. E, to je bilo odlično. Tko bi ikada pomislio da ćeš u Senegalu spavati u radijskoj postaji – smije se Marko. Za motocikliste na reliju vladaju potpuno drugi, naporniji uvjeti od sudionika s autima. U punoj opremi na više od 38 Celzijevih stupnjeva po prašini i makadamu cijeli su dan na putu. Dok voze, nemaju s kime razgovarati i sami su sa svojim mislima.
Kad motor poleti
– Stara etapa Dakra bila je dosta zahtjevna zbog dubokog pijeska, a posebna priča je staza u Senegalu i Gvineji gdje nema ceste. Tamo su i oprema i motor bili pod velikim opterećenjem. Uz to mi je još dvaput pucala guma. U pola noći u nekom sam selu kupovao novi šlauf i, što je najbolje, pronašao sam ga. Dečku koji mi je pomogao poklonio sam nogometnu loptu.
E, tu sreću trebaš vidjeti. Odmah se ozario. Mislim da je drugi dan bio glavni u kvartu. Nogometne lopte kao pokloni u ovom dijelu svijeta čuda rade – objašnjava Dekanić.
No Marko je vidio i onaj ne baš ugodan dio Afrike koji je uvijek tu negdje, samo što nije vidljiv na prvu.
– U onom paklu Gvineje nekoliko sam puta doslovno letio zrakom na motoru od 230 kilograma. To je zbog tih njihovih rupa i svega ostalog. Staneku je otpao blatobran i, kada smo to popravljali, porezao sam prst. Naravno da su se lokalci odmah okupili čim smo stali. Odnekud se pojavio i neki doktor koji mi je kao pogledao porezotinu, a pokraj njega je stajao i dječak koji je imao veliku oteklinu na obrazu. Sve mu se zagnojilo. I oni mu tamo jednostavno nisu mogli pomoći. Nisu znali kako i nemaju lijekove. Dao sam tom doktoru antibiotike za malog. Nadam se da je klincu sada bolje – zaključio je priču Dex.
Reli Budimpešta – Bamako sudionike je nakon Mauritanije odveo preko Senegala, Gvineje do Sijera Leonea, gdje je u Freetownu organizirana svečana proslava u cilju na gradskom stadionu. Dosta timova koji su startali nisu uspjeli proći preko teških cesta Gvineje. Kako je reli odmicao, tako je sve više automobila pokazivalo znakove slabosti. Naš Kadett iz 1984. godine pružao je uporan otpor Africi i uz manje poteškoće i puno upornosti doveo je Marija, Mirka i Marina do cilja.
Kozari bok