Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Dobitnik Pulitzera pobjegao pred Trumpom i koronom pa došao u Zagreb: Pričali smo s njim

Jedan od najpoznatijih američkih muzičkih kritičara odnedavno samozatajno živi u Zagrebu. Reputaciju je svojedobno počeo graditi u New York Timesu, najvećI dio kritičarskog staža proveo je kao jedno od vodećih pera Washington Posta, a 1997. godine za svoj je kritičarski rad osvojio i Pulitzerovu nagradu
31. siječnja 2021. u 15:08 20 komentara 15458 prikaza
Tim Page
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Moja poznanica Maja, kojoj je glavni izvor prihoda iznajmljivanje apartmana na Trgu bana Jelačića, doživjela je na kraju grozne 2020. lijepo iznenađenje u obliku rezervacije izvjesnog Tima iz Amerike. To više što je gospodin od 66 godina u mirovini došao s namjerom da ostane dulje vrijeme u Zagrebu.

LIKVIDACIJE U ŠIBENIKU Rekonstrukcija tragedije u Šibeniku: Tko je ubojica, tko su ubijeni i u kakvim su odnosima bili?

Stan s pogledom na Dolac jako mu se svidio, a za oko su mu odmah zapeli i CD-i s klasičnom glazbom na polici. Riječ po riječ, malo guglanja, i slijedilo je još veće iznenađenje. U Zagreb je stigao Tim Page, jedan od najpoznatijih američkih muzičkih kritičara. Reputaciju je počeo graditi u New York Timesu, a najveći dio kritičarskog staža proveo je kao jedno od vodećih pera Washington Posta. Ljubiteljima glazbe širom svijeta osobito je poznat po svom prijateljstvu i brojnim snimljenim razgovorima s pijanističkim genijem Glennom Gouldom, a 1997. je za svoj kritičarski rad osvojio i Pulitzerovu nagradu.

No, Page nije pisao samo o glazbi. Osobito se ističe njegova biografija Dawn Powell s kojom je dao veliki doprinos ponovnom buđenju zanimanja za tu američku književnicu, a pisao je i o vlastitom životu, o djetinjstvu obilježenom jednom vrstom tada još neprepoznatog autizma. U velikom članku objavljenom 2007. u New Yorkeru pod naslovom “Parallel Play”, koji je poslije prerastao u knjigu, opisao je kako mu je tek prije sedam godina postavljana dijagnoza Aspergerova sindroma. A posljednjih godina pisao je i o tome kako mu je život promijenila teška ozljeda i operacija na mozgu koja mu je spasila život. Kada sam ga posjetio u njegovu trenutačnom zagrebačkom domu, podijelio je sa mnom ručak naručen iz obližnjeg indijskog restorana koji mu, kao velikom ljubitelju te vrste hrane, dodatno uljepšava boravak u našem glavnom gradu, a sve lijepe dojmove nije mu pokvario ni potres koji je skupa s nama doživio. No, prije nego smo počeli dug, zanimljiv i vrlo ugodan razgovor, isključio je glazbu. Objasnio mi je da je jedna od posljedica ozljede, koju je zaradio prije pet godina tako što je pao i tresnuo glavom o asfalt hvatajući svog psa, to što se ne može koncentrirati na više od jedne stvari odjednom, pa bi mu i tihe Chopinove note razgovor sa mnom pretvorile u pakao.

Tim Page,americki pisac, glazbeni kriticar, producent, dobitnik Pulitzerove nagrade. | Autor : Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL 21.01.2021.Zagreb-Tim Page,americki pisac, glazbeni kriticar, producent, dobitnik Pulitzerove nagrade. Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Čuo sam da ste iz New Yorka, gdje ste živjeli nakon odlaska u mirovinu, pobjegli od korone i od Trumpa. Što je bilo gore?

Bila je to čudna kombinacija jednog i drugog. No, moram reći da sam najprije namjeravao otići u Kanadu, u Novu Škotsku, gdje sam mislio mirno uživati u kućici koju tamo imam. Ali, Kanađani nas više nisu puštali u svoju zemlju, a ja sam im sad na tome zahvalan jer, da sam otišao onamo, propustio bih jednu od najboljih avantura u svom životu. Treba podsjetiti da je Trump bio taj koji je prvi odrezao SAD od ostatka svijeta, nakon čega se, sasvim razumljivo, svijet počeo na sličan način odnositi prema nama. A što se pandemije tiče, u New Yorku su se strah i panika toliko ljudima uvukli u kosti da je život postao nesnosan, pa sam odlučio potražiti mjesto gdje mogu nastaviti s koliko-toliko normalnim životom. Tražeći povoljnu destinaciju u Europi, gdje je prošle jeseni situacija bila što se pandemije tiče puno bolja, gledao sam gdje bi mi život bio jeftiniji, a pošto se u avionima također ne osjećam baš ugodno i ne volim presjedanja, presudan je bio jedini direktan let koji sam našao, iz New Yorka u Beograd. Ranije u Europi nisam bio nigdje istočnije od Beča, osim jednom u Sankt Peterburgu i Balkan mi je bio veliko otkriće. U Beogradu mi je bilo jako lijepo, a kada sam nakon tri mjeseca, zbog vize, morao otići u neku drugu zemlju, odabrao sam Hrvatsku i Zagreb. Stigao sam početkom prosinca i sada se već ovdje osjećam kao kod kuće. Ljudi su jako ljubazni i dragi, počevši od mojih domaćina. Hrana je odlična i još raznovrsnija nego u Beogradu premda nešto skuplja nego tamo. Osjećam se doista kao da jednim dijelom svog bića već pripadam ovdje i namjeravam dulje ostati u ovom dijelu svijeta. Želja mi je posjetiti i Albaniju, Sloveniju, jako bih volio vidjeti Sarajevo, a isto tako i druge dijelove Hrvatske. A ne isključujem ni mogućnost da nađem neki posao.

ŽIVOTNA PRIČA Damira Vanđelića 'Nakon batinjanja u logoru u Glini jedva sam se micao, a neke su moje suborce tukli do smrti'

Kako je izgledalo vaše djetinjstvo obilježeno autizmom i kako je u vaš život ušla glazba?

Bio sam jako nemirno, hiperaktivno i silno brbljavo dijete s velikim teškoćama zadržavanja pažnje. U tom smislu je odlučujuću ulogu odigrao gramofon i pristojna mala zbirka ploča moje majke. Provodio sam sate i sate uz taj gramofon, slušajući ploče na tri različite brzine okretanja koje su tadašnji gramofoni imali. A onda sam počeo i opsesivno pisati o tome što sam slušao jer mi je to pomagalo da shvatim što se zapravo u glazbi događa i kako ona na mene djeluje.

No, dijagnoza vam je postavljena tek prije dvadeset godina...

Dijagnozu sam dobio zapravo slučajno. Moj tada desetogodišnji sin, rođen kao nedonošče, imao je mnogo problema. Bila mu je dijagnosticirana shizofrenija, ADHD i još svašta drugo, a nijedna od tih dijagnoza nije se činila ispravnom. Sve dok mu jednog dana liječnik nije rekao: “Napokon sam shvatio što ti je, imaš Aspergerov sindrom.” Doktor koji je i mene dobro poznavao mom sinu je dugo, strpljivo i opširno objašnjavao kakva je to bolest, a onda se u jednom trenutku okrenuo prema meni i rekao mi: “I vi je imate.” Rekao sam OK, počeo kupovati knjige, čitati sve o tome i ta mi je dijagnoza napokon objasnila mnoge dobre, kao i mnoge loše stvari koje su mi se do tada događale u životu. Na primjer, ako sam zainteresiran i nadahnut, u stanju sam jako brzo i jako dobro odraditi jako puno posla. Ali ako nisam motiviran, onda mi je to puno teže i pažnju mi odvlače druge stvari. Shvatio sam i to da je vjerojatno i Glenn Gould imao neku vrstu autizma i da je to odigralo veliku ulogu u našem zbližavanju. Kao da smo se prepoznali. Već od našeg prvog telefonskog razgovora to su bile silne nezaustavljive bujice riječi s obje strane u kojima smo otkrivali kako na mnoge stvari gledamo na sličan ili jednak način, uključujući i glazbu.

Jeste li i vi u nekom trenutku željeli postati muzičar?

Pokušavao sam biti skladatelj i napisao nekoliko solidnih kompozicija, kao što sam i sasvim solidno svirao klavir, ali ništa posebno. Da, to me je zanimalo, ali, kao što često govorim ljudima, već tada sam bio dovoljno dobar muzički kritičar da zaključim kako nisam baš tako dobar muzičar. (smijeh)

To je savršen odgovor na onu poslovičnu zamjerku kritičarima da su zapravo neostvareni muzičari...

Ja sam se oduvijek smatrao na prvom mjestu piscem. Glazbu silno volim i cijeli mi je život strašno puno značila, ali nikada nisam osjećao u sebi nagon da je i sam stvaram.

Tim Page,americki pisac, glazbeni kriticar, producent, dobitnik Pulitzerove nagrade. | Autor : Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL 21.01.2021.Zagreb-Tim Page,americki pisac, glazbeni kriticar, producent, dobitnik Pulitzerove nagrade. Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Kada kažete pisac, muzički kritičar,znači li to u prvom redu novinar?

O da, ja sam novinar. Puno znam o glazbi, a imam i nešto što nažalost mnogi muzički kritičari nemaju: volim dobru priču. Volim kad mogu nešto što saznam ili naučim oblikovati u dobru priču i objaviti je u novinama. Novine su mi u krvi. Kada bih ja vladao svijetom, sve bih ljude uputio da godinu dana studiraju novinarstvo. Ono vas uči kako da usredotočite svoj um, uči vas kako da naučite mnogo toga o vrlo različitim stvarima i uči vas kako da se držite vlastitog stava i mišljenja, utemeljenog na činjenicama. Mislim da je to sjajan trening.

Muškarac vozi auto Roditelji dojavili Užas u Slavoniji: Muškarac mamio djecu da uđu u auto

Ali, svijet se nama naočigled strašno brzo mijenja, pa i novinarstvo. Kako ste se nosili s tim dok ste još radili u novinama, i kasnije kada ste predavali na sveučilištu?

Imao sam sreću što sam bio u Washington Postu, novinama s puno novca kojima je bilo i jako stalo da imaju dobre muzičke kritičare. Doista sam imao sreće. Mnogi moji prijatelji novinari vremenom su morali napustiti profesiju i naći novo zanimanje. Mislim da danas u cijelim Sjedinjenim Američkim Državama nema više od deset-petnaest ljudi koji za život zarađuju isključivo pišući o klasičnoj glazbi. A kada sam ja bio početnik u New York Timesu bilo nas je osmero zaduženih samo za klasičnu glazbu. No, onda su novine počele gubiti novac, a pojavom internetskih izdanja presudan je postao i broj klikova. To je, naravno, žalosno. Ali, moram dodati i nešto drugo. Kada vidite koliko ljudi sasvim besplatno piše recenzije glazbe na Amazonu, koliko ima blogova i sličnih stvari, postoji mogućnost da se o nekom važnom koncertu u New Yorku danas piše i mnogo više nego nekada.

Kako će se na svijet glazbe odraziti ovaj veliki zastoj zbog pandemije? Kako, na primjer, gledate na potpuno zatvaranje Metropolitana?

Volio bih kada bih vam na to pitanje mogao dati ozbiljan odgovor, ali ja ga ne znam, nemam pojma. Vidim mnogo loših stvari koje se događaju svijetu glazbe i glazbenicima. Mislim da će se glazbeni život vratiti u punoj mjeri tamo gdje do njega zaista drže, u zemljama kao što je Izrael, kao i u dobrom dijelu Europe te u velikim gradovima u SAD-u. Bit će to u svakom slučaju novi svijet koji će u nečemu možda biti i bolji, a u drugom... tko zna? Mi smo nekada u školama puno više i puno ozbiljnije učili o glazbi nego današnja djeca. Ali zato dijete danas može sjesti za kompjutor i uz pomoć jednostavne male klavijature igrati se s harmonijama, zvukovima, cijelim simfonijskim orkestrom. A Metropolitan se u svakom slučaju trebao puno više potruditi oko svojih glazbenika, da zaštiti njihovu egzistenciju.

Hoćete li se složiti sa mnom da online glazba nikada neće moći zamijeniti koncerte uživo?

Vjerojatno hoću, premda sam jako dugo, a svakako i pod utjecajem Glenna Goulda, vjerovao da je glazbu bolje slušati na snimkama nego na koncertima. No, sada mi koncerti uživo postaju sve dragocjeniji. Ne samo zato što ih sada uopće nema nego i zato što je jedna od posljedica moje ozljede ta da navečer više uopće ne funkcioniram, pa su mi preostale samo matineje.

Nakon četverostrukog ubojstva u jutarnjim satima nastavljen očevid policije u Šibeniku Likvidacije u Vodicama i Šibeniku Očevid trajao cijelu noć i tijekom jutra, policija za sutra najavila konferenciju

S tim u vezi, na Facebooku ste opisali jedno posebno iskustvo koje ste imali u Zagrebu...

Da, prvi put nakon deset mjeseci ponovno sam bio u pravoj koncertnoj dvorani slušao pravi simfonijski orkestar. To je bilo nekoliko dana prije Nove godine kada me je moja zagrebačka stanodavka, a sada već i prijateljica Maja, odvela jednog prijepodneva u Lisinski gdje je Zagrebačka filharmonija, u kojoj svira njezin suprug, snimala svoj novogodišnji bal. Bio je to za mene čudesan doživljaj, utoliko više što je orkestar odličan, kao i njihov mladi šef-dirigent David Runtz, kojeg sam također imao priliku upoznati.

Potvrđuje li vaše životno iskustvo da glazba ima i važnu etičku komponentu, da ljude i svijet čini boljima?

Upoznao sam u životu dovoljno muzičara da bih znao da su neki od njih divni i duboko etični ljudi, dok neki baš i nisu. Ali mislim da se po tome glazbenici ne razlikuju od ljudi na bilo kojem drugom području, osim ako baš ne uspoređujete nekog pisca i nekog kapitalističkog milijunaša kojeg zanima samo kako da na bilo koji način zaradi što više novca. Padaju mi na pamet riječi skladatelja Virgila Thompsona koji je jednom rekao da nema nikakav dar za fikciju i za pisanje bilo kakvih priča, nego da je jezik za njega samo sredstvo da izrazi ono što misli da je istina o nekoj stvari. To je neka vrsta etike koje se i ja držim. Kada biste mi rekli da neku riječ zamijenim drugom, moj odgovor bi uvijek bio ne, jer se držim one platonovske ideje da svaka riječ sadrži neku istinu do koje pokušavam doći. Glazba, pak, za mene ne mora uvijek biti ozbiljna, s velikim početnim slovom. Na primjer, jedan od meni najdražih skladatelja je Rossini, u čijoj luckastoj glazbi ne tražim tu vrstu ozbiljnosti iako je ona itekako ozbiljna, ali više s osjećajem za humor nego za svečanu uzvišenost.

Tim Page | Autor : Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL 21.01.2021.Zagreb-Tim Page,americki pisac, glazbeni kriticar, producent, dobitnik Pulitzerove nagrade. Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Iza nas je pandemijom uvelike osujećena Beethovenova godina. Kako s njim stojite?

Za Beethovena se ne bojim, on će svakako preživjeti. O njemu mnogi imaju jednu strašno pogrešnu ideju. Moj kolega Joseph Horowitz napisao je odličnu knjigu “Razgovori s Arauom” u kojoj taj veliki pijanist Claudio Arau na jednom mjestu kaže kako kod Beethovena ne nalazi apsolutno nikakvog smisla za humor. To je potpuno krivo i netočno! Treba se samo sjetiti njegovih ranih sonata s nezgrapnim plesovima, ili onog fagota u četvrtom stavku Devete simfonije kojim počinje varijacija Ode radosti u ritmu vojničkog marša. Beethoven je znao biti komičan čak do vulgarnosti i seljačke grubosti. Pomisliti kako nije imao osjećaj za humor je potpuno pogrešno. Ne znam, zapravo, nijednog velikog skladatelja koji nije imao osjećaj za humor. Možda Bruckner, kojeg ipak također jako volim, ali ga nikad ne doživljavam zabavnim, za razliku od Mahlera koji to itekako zna biti u svojim burleskama, baš kao i Šostakovič. U svakom slučaju, mnogo propušta svatko tko Beethovenu pristupa ne prepoznavajući njegov humor. Vjerojatno mi se baš zato i ne sviđa kako je Arau svirao Beethovena. zato baš i ne sviđa kako je Arau svirao Beethovena. Jedan od mojih najboljih prijatelja, glavni muzički kritičar New York Timesa Anthony Tommasini, svojedobno je napisao članak, a potom i knjigu o deset najvažnijih skladatelja u povijesti glazbe. Mnogi su bili zgroženi. Što on to govori? Kako je mogao uvrstiti ovog, a ne onog? Ni ja se ne slažem sa svim imenima koje je izabrao, ali bilo mi je jako zanimljivo što je taj članak potaknuo ljude da počnu razmišljati o vlastitom izboru najvećih i najvažnijih kompozitora, o tome zašto i kako baš ti skladatelji donose nešto novo i utiču na njihove živote. Isto tako svatko ponekad naiđe na skladatelja na kojeg je jednostavno alergičan. I ja imam nekoliko takvih koje jednostavno više ne poželim čuti. Jedan od njih je, recimo, Liszt, bez obzira na to što mi se mnoge njegove kompozicije jako sviđaju. Ponekad me malo i muči kada mi se baš nimalo ne sviđa glazba nekog skladatelja kojeg mnogi moji prijatelji obožavaju, poput Benjamina Brittena. Slušao sam njegovu glazbu već kao dijete, svako malo je čujem, ali sve to na mene jednostavno ne djeluje i ne izaziva nikakvo oduševljenje. “Peter Grimes” je stvarno vrlo dobra opera kada je gledate u kazalištu, ali sama glazba na mene ne ostavlja dojam. Dok sam bio mlad, jako me je zanimala i privlačila suvremena glazba, a danas mnogo manje. Također, u svim vrstama glazbe u nekom trenutku može doći do zasićenja. U mom slučaju je savršen primjer opera “Madama Butterfly”. To je jedno od djela koje doista više nemam potrebu čuti nikada u životu, nakon što sam vidio i pisao o najmanje 25 različitih produkcija. Ili Sgt. Pepper album od Beatlesa. Inače, rock-glazbu sam počeo slušati tek s petnaest godina. Prije toga sam bio jako umišljeno dijete sa snobovskim ukusom. No, da vam kažem još samo jedan primjer. Bio sam jednom na vjenčanju prijateljice koja zbog nekog razloga obožava Sarastrove arije iz Mozartove “Čarobne frule”. I na njezinu vjenčanju je jedna njezina prijateljica, prateći se na gitari, otpjevala jednu od te dvije basovske arije, i to onu manje poznatu. Ona je tako dobro svirala gitaru, glas joj je bio tako ugodan i cijeli dan je valjda bio tako savršen da mi je ta glazbena točka do danas ostala u sjećanju kao jedan od najljepših glazbenih doživljaja u cijelom životu.

Što ste svoje studente učili o toj subjektivnosti svake, pa i muzičke kritike?

Reći ću vam kako je izgledalo svako moje prvo predavanje novoj generaciji studenata. Na početku bih im pustio snimku kompozicije za koju sam znao da je nikada nitko od njih neće prepoznati: drugi stavak Sibeliusove Četvrte simfonije. Cijelo je to djelo ludo, a taj stavak od pet minuta s motivom koji se ponavlja i šulja u timpanima je nešto najčudnije što je Sibelius ikada napisao. Potom bih studentima dao deset minuta da mi napišu tekst s glavom i repom o tome što su upravo slušali, na što bi se redovito čuo zbor uzdaha i jauka. Kada bih pokupio te radove, ja im samo kažem da je autor finski skladatelj Jean Sibelius i puštam im istu skladbu još jednom i opet im dam deset minuta za novi tekst o tom drugom slušanju. A onda sve to ponovim i treći put, ali tako da im prije slušanja održim kratko predavanje o Sibeliusu kao prvom važnom finskom skladatelju i o njegovoj Četvrtoj simfoniji otkrivajući im napokon da je to što slušaju njen drugi stavak. Pogodite koji je od ta tri teksta kod velike većine njih u pravilu uvijek najbolji?

Kninska tvrđava na 25.obljetnicu Vojno-redarstvene akcije Oluja Satiričan pregled tjedna Hrvatska pogriješila u jednoj stvari prema Srbiji nakon provokacije u Kninu

Pretpostavljam prvi.

Upravo tako. Baš zato što nemaju pojma o toj glazbi, slušaju je vrlo pažljivo nastojeći čuti i otkriti što se u njoj zapravo događa. Često i nagađaju što bi to moglo biti i redovito pogriješe. Mnogi napišu da je to očito neka filmska glazba ili sa sigurnošću pretpostavljaju da je riječ o Johnu Adamsu. Ali, bitno je to pažljivo slušanje. Drugi članak je, pak, redovito najgori. Nakon što im otkrijem ime finskog skladatelja, oni počnu izvlačiti iz svojih mozgova sve što znaju o Sibeliusu i zaspu me svim onim smećem o mračnom sjevernjaku koji prkosnom pesnicom maše prema nebu ili o nordijskim borovima prekrivenima snijegom. U trećem članku, u strahu da ne pogriješe, obično prerade i ponove sve one informacije koje sam im dao o skladatelju, uključujući i njegovo umiranje od raka. Tako da na kraju onaj drugi članak kod većine bude bezvrijedan, a treći ni približno tako dobar kao prvi. Ne želim da se ovo što govorim pogrešno razumije, jer nipošto ne mislim da kritičar treba ići na koncert bez ikakvog prethodnog znanja, da se ne treba informirati i zaviriti u partituru. Takvo je shvaćanje, očito, glupo. Ali, ono što je važno i što tim eksperimentom pokušavam učiniti jest maknuti klišeje iz njihovih glava, potaknuti njihove originalne misli i vidjeti što doista misle i osjećaju. Previše ljudi iz škole ode s pogrešnom predodžbom da postoji pet najvećih i najvažnijih skladatelja, pa onda dvadeset jako važnih, pa nekih pedesetak koji su ok, a sve drugo je manje ili nimalo vrijedno. Zato mislim da je kod mladih muzičkih kritičara najprije potrebno potaknuti i razviti njihovo pouzdanje u vlastite instinkte i doživljaj i da se ne boje biti kritični i prema onim djelima koja se već smatraju kanonskima.

A kako gledate na odgovornost, s obzirom na to da kritika nekoga može ne samo povrijediti nego čak i utjecati mu na karijeru i život?

Gledajući unatrag, osobito na razdoblje kada sam bio mlad kritičar u New York Timesu, s današnjim iskustvom sigurno bih bio u mnogim slučajevima ljubazniji i nježniji jer tada još nisam ni shvaćao koliku težinu ima kritika objavljena upravo u tim novinama. To se osobito odnosi na one koncerte na koje sam išao samo po zadatku, a da im se baš i nisam veselio. Sigurno sam napravio mnogo pogrešaka. Jedna od najbitnijih stvari jest da mladog tenora koji je tek izašao s akademije ne ocjenjujete kao da je Pavarotti. Isto tako, novu kompoziciju suvremenog skladatelja, koja će vam se možda na kraju i svidjeti, prije bilo kakve ocjene treba pokušati opisati i objasniti što se u njoj događa. Povrh svega toga, ono na što najviše upozoravam svoje studente su točne činjenice. One su važnije od toga sviđa li im se nešto ili ne. Tu sam uvijek bio strog. Nedopustivo je da netko u tekstu pobrka čembalo s klavirom; ili flautu s fagotom. Ima još jedna stvar koja može biti problematična, a to su poznanstva i osobni odnosi koje možete imati s glazbenicima o čijim nastupima pišete. U New York Timesu sam počeo pisati četiri godine nakon završetka studija i znalo se događati da pišem o nastupima svojih kolega koje sam dobro poznavao. Tu se uvijek sjetim svog tadašnjeg šefa Johna Rockwella. Rekao sam mu jednom da imam nelagodu što me šalje na debi glazbenice s kojom sam studirao. Pogledao me i strogo pitao: “Jesi li spavao s njom?” “Ne, ne, nipošto”, odgovorio sam pomalo šokiran takvim pitanjem. “Onda piši o njoj”, rekao je. To je bilo njegovo pravilo. Uglavnom, mislim da nikada ni o ikome nisam pisao pozitivno samo zato što se poznajemo. Naprotiv, bojim se da je bilo prijatelja kojima sam naštetio upravo zato što smo se poznavali pa sam se možda previše brinuo o tome da budem objektivan umjesto da budem jednostavno otvoren za njihovu glazbu.

Jeste li uništili neka prijateljstva?

Mislim da ne, barem ne trajno. Poučno je moje iskustvo s Philipom Glassom kojeg poznajem već četrdeset godina, s kojim sam puno radio i vremenom smo postali zaista dobri prijatelji. U jednom trenutku sam odlučio da više neću pisati o njegovim kompozicijama, što zbog našeg prijateljstva, što zbog toga što mi se njegova kasnija djela, za razliku od onih iz ranije faze, baš i nisu sviđala. Kada sam mu to rekao, odgovorio mi je: “Tim, uopće ne trebaš brinuti o tome, ni meni se ne sviđa mnogo toga što ti napišeš”. Uz glasan smijeh, naravno. On je sjajan čovjek, vrlo duhovit, zabavan i nepretenciozan. Znam mnogo ljudi koji ne vole njegovu glazbu, ali vrlo malo onih koji ne vole njega kao čovjeka.

Jeste li bili ikada na koncertu Ive Pogorelića?

Jesam, dva puta. Prvi je bio recital u New Yorku koji mi se jako svidio, a drugi kasnije u Washingtonu koji mi se nije nimalo svidio. Nemojte, molim vas, uopće tražiti tu moju kritiku jer danas bi mi vjerojatno bilo neugodno pokazati vam je. Ja sam iskreno mislio da taj koncert nije bio dobar i nisam vidio smisao u Chopinovoj sonati u b-molu koja je trajala 46 minuta. Ali, u kritici sam bio baš zao, vjerojatno misleći i kako glazbeniku tako velike karijere jedna takva kritika sigurno ne može naštetiti. Danas bih to sigurno drugačije napisao.

Goran Ivanišević
ĐOKOVIĆEV TRENER
Goran Ivanišević: Uništio mi je život, zbog njega nisam mogao spavati
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti
  • Avatar GeniKameni
    GeniKameni:

    Kakav zastrasujuci pedigre! Reputaciju je svojedobno poceo graditi u dvije najmocnije masine za ispiranje mozga... New York Timesu i Washington Postu. A pobjegao je od dva strasna neprijatelja... demokratski izabranog predsjednika USA i fantomskog virusa kojeg zdravi ljudi ne dozivljavaju... ... prikaži još! Jos jedan prodavac magle i trovac medijskog prostora. Dosao je na pravo mjesto, ali mogao bi brzo shvatiti da je u tom medijskom segmentu... ispiranju mozga, konkurencija u Hrvatskoj zestoka...

  • Avatar Leftard_logic
    Leftard_logic:

    Bogtemazo postali smo utočište svakojaka šljama