Tijekom povijesti se u svim hrvatskim regijama stanovništvo miješalo zbog migracija pa su rijetke regije koje stoljećima imaju većinski autohtono stanovništvo, a u nekima poput Like autohtono je stanovništvo još od Osmanskog Carstva gotovo nestalo. Opsežna knjiga akademika Anđelka Akrapa "Stanovništvo u Hrvatskoj kroz stoljeća" pruža uvid u višestoljetne migracije Hrvata i drugih etničkih skupina od juga do sjevera zemlje.
"Prisilna migracija kako unutar današnjeg teritorija Hrvatske tako i prema srednjoj Europi, kolonizacije i izmjena stanovništva, s jačim ili slabijim intenzitetom, obilježavaju povijest hrvatskih zemalja od druge polovice 15. stoljeća do prve četvrtine 18. stoljeća", piše Akrap. I prije osmanskog zaposjedanja Bosne, a zbog osmanskih provala potkraj 14. stoljeća i na početku 15. stoljeća, zabilježena je migracija etničkih Hrvata iz Bosne prema Slavoniji i Baranji. S prvim osmanskim provalama nedaleko od Trsta naseljene su 1413. grupe migranata iz BiH. Doseljenici iz Dalmacije zauzimaju polja oko Savudrije, dok knezovi Frankopani naseljavaju Hrvate i Ćiće u sjeverni dio istarskog poluotoka. U 15., 16. i 17. stoljeću dominantna doseljenička struja u Istri bila je ona hrvatskog katoličkog stanovništva iz zapadne Bosne, Hercegovine, Dalmacije, s otoka i iz susjednih hrvatskih zemalja pod Austrijom, piše Akrap, citirajući povjesničara Miroslava Bertošu.
U prvih nekoliko godina nakon osmanskog zaposjedanja Bosne (1463.) uslijedila je prva seoba manjih skupina hrvatskih starosjedilaca iz srednje, zapadne i posavske Bosne prema Splitu, Šibeniku, Zadru, Senju, Pounju, Pokuplju, Polonju, Zagorju i, sjevernije, navodi. Vojničko suprotstavljanje osmanskom zaposjedanju Hercegovine izazvalo je masovan bijeg stanovništva, glavninom prema jadranskoj obali i otocima, citira Akrap povjesničara iz BiH Marka Šunjića. Potkraj 15. i početkom 16. stoljeća, nakon borbi oko Jajačke banovine, migranti iz Bosne u većim skupinama naseljavaju zemljišta zapadno od Gradiške i Požege, dijelom i Senj, prostor oko Knina i Sinja te zemljišta oko Samobora. Dok je kontinentalna Dalmacija bila slobodna, prisilna migracija iz BiH bila je usmjerena i na njezin teritorij. Padom Knina (1522.) i Klisa (1537.) doseljeno se bosansko stanovništvo povlačilo sa starosjedilačkim prema dalmatinskim gradovima i otocima i zapadnojadranskom priobalju, navodi.
Prodori Osmanlija prema dalmatinskim gradovima potaknuli su bijeg dijela stanovništva i prema opustošenim, ali manje na udaru, slavonskim selištima. Najintenzivnije naseljavanje slavonskih vlastelinstava bilo je početkom 16. stoljeća. Većina novih kmetova na vlastelinstvu Greben, npr., dobila je u urbaru prezime Horvat, a tim prezimenom označavalo se one podrijetlom iz stare Hrvatske, citira Akrap povjesničara Josipa Adamčeka. Na vlastelinstvu Velika u Križevačkoj županiji spominju se od 1476. sela Zadar, Šibenik, Trogir, Mlečana i Slobočine, što upućuje na to odakle su došli novodoseljenici. Poslije 1522. mnoge se plemićke obitelji iz Cetinske i Kninske županije naseljavaju u Zagrebačkoj, Križevačkoj i Varaždinskoj županiji. Akrap piše i da je između unutrašnje Dalmacije i livanjsko-duvanjskog kraja stanovništvo stoljećima cirkuliralo s jedne na drugu stranu. Slobodna plodna zemlja, pašnjaci, bijeg od gladi i epidemija i neprekinuta veza sa starim krajem bili su pokretači migracija s obiju strana Dinare, navodi. Prema istraživanju etnologa Marija Petrića krajem 1950-ih, od 790 rodova katolika Hrvata u naseljima Livanjskog polja 344 roda (43,5%) doseljenici su iz Dalmacije. Najviše ih se doselilo iz sela Sinjske krajine i s područja općine Lovreć. Akrap procjenjuje da se nakon kuge 1814. – 1818. iz Cetinske krajine u Livanjsko polje odselilo više od 2000 ljudi.
"Na prostoru hrvatskih zemalja od druge polovice 15. do prvih desetljeća 18. stoljeća zbiva se intenzivna migracija u kojoj se, uz ostale, često spominju Vlasi", piše Akrap. Citira i srpskog povjesničara Simu Ćirkovića da su Vlasi koji su obitavali na planinskim područjima bili gotovo neiscrpan biološki rezervoar za popunjavanje graničnih prostora i regrutaciju ratnika. Također, citirajući antropogeografa Stjepana Pavičića i akademika Tomislava Raukara, navodi da je u kasnom srednjem vijeku u Lici, porječju Zrmanje, u kraškim predjelima zadarsko-šibenskog zaleđa i u cetinskoj krajini obitavalo autohtono vlaško stanovništvo. Hrvatski Vlasi sa svim bitnim elementima hrvatskog etnosa sve do osmanskih ratova i raspada srednjovjekovne Hrvatske zadržavaju individualnost svojih zajednica. Dio cetinskih Vlaha, koji se nazivao Ćićima, mletačke i habsburške vlasti kolonizirale su u Istru. Sa zaposjedanjem i pustošenjem Like uglavnom je nestalo autohtono ličko stanovništvo.
Hrvatski geograf Mirko Marković u radu "O etnogenezi stanovništva Like" piše da današnje stanovništvo Like potječe od stanovnika dinarskih oblasti, bijelih Vlaha koji su živjeli u zapadnim krajevima Dinarida kao nomadski stočari i bili rimokatolici, i crnih Vlaha iz istočnih predjela Dinarida, dijelom bogumila, dijelom pravoslavaca. Razlikovali su se po bijeloj i crnoj vunenoj odjeći. Prema Markoviću, najmanje je ličkih Hrvata koji potječu od starohrvatskih rodova jer je to stanovništvo upadom Osmanlija postradalo ili odselilo iz Like. Najveći broj ličkih Hrvata, smatra, potječe od tzv. bijelih Vlaha, među kojima je najviše bunjevačkih obitelji. Iako je Lika pala pod osmansku vlast 1527., glavna su iseljavanja iz Like bila između 1522. i 1524., piše Akrap. Starosjedioci koji su ostali na zaposjednutom dijelu Like (najviše oko Perušića) glavninom su prešli na islam. Osmanlije naseljavaju novo stanovništvo. Krajem 16. stoljeća najbrojniji dio ličkog stanovništva su vlaški martolozi koji su dijelom prihvatili islam. Pretkraj 17. stoljeća u Liku i Krbavu doselili su i brojni kršćani iz Kupresa, Grahova i Knezpolja u Bosni. Poslije osmanskog povlačenja senjski biskup Martin Brajković podijelio je 1702. narod koji živi u Lici na pokrštene muslimane, plemiće Hrvate, Bunjevce, Kranjce i Vlahe šizmatike. Bunjevci ili katolički Vlasi su štokavci ikavci koji su došli iz sjeverne Dalmacije i zapadne Hercegovine. Osmanske vlasti su na hrvatske prostore zbog vojno-sigurnosnih razloga doseljavale pravoslavne Vlahe, piše Akrap. Njihovo naseljavanje potiču u pograničnim krajevima, naročito od 20-ih do 50-ih godina 16. stoljeća, prema povjesničaru Nenadu Moačaninu.
Egzodus hrvatskog stanovništva iz Bosne i s prostora današnje Hrvatske trajao je čitavo 16. stoljeće. Tijekom osmanskih osvajanja do oko 1600. s hrvatskog društvenog prostora (šireg od teritorija današnje RH) iselilo je oko 500 tisuća osoba, najviše u Italiju, te u Gradišće, Moravsku, na prostor Kranjske, Štajerske i Koruške. I Slavonija je za osmanskih osvajanja opustošena. Sve do pada Osijeka (1526.) opustošena slavonska i zagorska vlastelinstva popunjavala su se novodoseljenima iz srednjovjekovne Hrvatske, prema povjesničaru Adamčeku. Akrap citira studiju mađarskog povjesničara Pála Engela koja pokazuje da su, prema registrima iz 1332. i 1335., na prostoru Vukovarske županije postojale 122 župne crkve pod jurisdikcijom Pečujske biskupije. Oko 1550. ostale su tek 74 župne crkve u funkciji. Najjače je bilo pustošenje južnog dijela županije nakon 1526. i do sredine 16. stoljeća jer je oko 70% sela opustjelo, a ne manje od 80% starosjedilačkog stanovništva iseljeno. Manjak stanovništva na tom prostoru Vukovarske županije popunjen je kolonizacijom pravoslavnog vlaškog i srpskog stanovništva. Između 1542. i 1552. okolice Orahovice, Voćina, Slatine, Virovitice, Sirača, Daruvara, Pakraca, Kutine, Kraljeve Velike i Čazme opustošene su, a starosjedioci iskorijenjeni. Kako je u Slavoniji najviše stradao pakračko-voćinski kraj, tamo su naseljeni pravoslavni Vlasi koji su tu počeli dolaziti 1540., citira Akrap povjesničara Josipa Buturca. Zato je taj kraj nazvan "Mala Vlaška". U dijelovima Slavonije gdje je pružen duži otpor Osmanlijama starosjedilačko stanovništvo gotovo je potpuno nestalo, navodi Akrap. U Srijemu i u istočnom Vukovaru trajala su cijelo 18. stoljeće i ponešto početkom 19. stoljeća useljavanja iz Srbije (započeta za osmanske vlasti), Bačke i ponešto Banata, citira Akrap povjesničara Pavičića. U naselja oko Našica, Orahovice i Voćina u većem broju doselili su Srbi iz Bosne. Iz Bosne su se useljavali i Hrvati.
Krajem 16. i početkom 17. stoljeća počelo je, prema povjesničaru Adamčeku, masovno naseljavanje Vlaha i drugog stanovništva na polupusta pogranična vlastelinstava u Križevačkoj i Zagrebačkoj županiji, u Posavini, Pokuplju i prekokupskim krajevima. Od druge polovice 17. stoljeća do prvih godina 18. stoljeća u velikoj izmjeni stanovništva između današnjeg područja Hrvatske i BiH Osmanlije su se povlačile prema BiH, a s njima i stanovništvo islamske vjeroispovijesti. Istodobno, prema teritoriju Hrvatske selilo se katoličko i pravoslavno stanovništvo iz BiH. Vrhunac razmjene stanovništva između Slavonije, Dalmacije i Like s onim iz BiH bio je od 80-ih godina 17. stoljeća do početka 18. stoljeća, piše Akrap. Prije osmanskog povlačenja na zaposjednutim prostorima Slavonije živjelo je oko 100 tisuća muslimana, od čega su dvije trećine bili starosjedioci koji su prihvatili islam, a trećina muslimani iz Bosne. Kada su Osmanlije krajem 17. stoljeća izgubile vlast, austrijske vlasti su na opustošena područja Hrvatske počele doseljavati Nijemce, Mađare, Čehe, Poljake, Rusine i Ukrajince, navodi Akrap. Kolonizirali su i Vojnu krajinu.
"Poslije osmanske uslijedila je austrijska kolonizacija u hrvatsko-slavonsku krajinu pravoslavnih Vlaha i Srba te katolika/Hrvata koji su odlazili s 'osmanskog teritorija', kao i prebjega s prostora pod jurisdikcijom hrvatskih vlasti. I u Dalmaciji mletačke vlasti nakon protjerivanja Osmanlija naseljavaju na opustjele prostore katolike/Hrvate i pravoslavne 'osmanske Vlahe' ", piše Akrap.
U knjizi se bavi i narodnosnim sastavom Hrvatske od 1880. do popisa stanovništva 2021. i svim procesima i pojavama koji su na njega utjecali. Od 1800. do 1880. broj stanovnika Hrvatske porastao je na 2,5 milijuna (57,1%), i to Hrvata na 1,75 milijuna (45,2%), Srba na 432.200 (87,9%), a preostalih narodnosnih zajednica i nepoznate narodnosti na 324.000 (102,5%). Valja imati na umu da do popisa 1948. nije bilo izravnog pitanja popisivanih o narodnosti te su ti podaci dobiveni na temelju konfesionalne pripadnosti i jezičnih obilježja.
"Od ukupnog broja Srba koji su polovicom 19. stoljeća živjeli u današnjim hrvatskim granicama glavnina je obitavala na prostoru hrvatsko-slavonske krajine, dok je preostalo srpsko stanovništvo najvećim dijelom bilo koncentrirano u sjeverozapadnom kontinentalnom dijelu Dalmacije. Za povećanje broja i udjela Srba u hrvatskim zemljama zaslužan je visok natalitet, ali i useljavanje na prostor hrvatsko-slavonske krajine i u gradove civilne Hrvatske", piše Akrap.
Između 1880. i 1900. porastao je broj Talijana, Čeha i Mađara, a osobito Talijana u 20 godina, i to sa 77.943 na 155.880. Akrap piše kako se smatra da je taj porast nastao i krivotvorenjem broja Talijana u Istri. Zbog višestoljetne mletačke vladavine na većem prostoru Istre talijanski je postao poslovni jezik pri trgovini i drugim poslovima, a jezik je bio kriterij po kojem se utvrđivala narodnost, citira akademika Vladimira Stipetića. U Istri je 1910. hrvatskim jezikom govorilo 43,5% stanovnika, a talijanskim 38,1%. Povjesničar Darko Dukovski drži da su od 10 do 20% onih koji su govorili talijanski bili Hrvati. Porastu Talijana u 19. stoljeću pridonijela su i useljavanja Talijana iz austrijskih i talijanskih pokrajina. Novija talijanska i hrvatska istraživanja navode da je iz Istre i Rijeke od 1945. do 1956. iselilo oko 200 tisuća Talijana, piše Akrap. Njihov broj je 2021. pao na 13.763.
Broj Mađara je od 1880. do 1910. porastao sa 70.174 na 121.572. Nakon pripojenja Baranje i Međimurja Kraljevini SHS i ulaskom srpskih postrojbi na ta područja između 1918. i 1921. započeo je progon 30 tisuća mađarskih administrativnih djelatnika, intelektualaca, gradskih i seoskih stanovnika, prema geografu Bognaru. Prema popisu 1921., u Hrvatskoj je živjelo 77.785 Mađara, a do 1931. broj im je smanjen na 66.802. Ishod Drugog svjetskog rata i represivna politika nove vlasti odredili su sudbinu Talijana, Nijemaca i Mađara u drugoj Jugoslaviji i u Hrvatskoj, piše Akrap. Prema procjeni srpskog statističara Bogoljuba Kočevića, iz Hrvatske je izbjeglo oko 23 tisuće Mađara, a na njihova imanja su nakon Drugog svjetskog rata kolonizirane hrvatske i srpske obitelji. U Hrvatskoj je prema popisu 2021. bilo 10.315 Mađara. I Nijemci su tijekom 18. i 19. stoljeća kolonizirani na opustošena područja bogata plodnom zemljom u Hrvatskoj. Prema popisu 1880., na teritoriju današnje Hrvatske bilo je 96.489 Nijemaca, navodi Akrap, a 1910. 119.492. Iako su s raspadom Austro-Ugarske Monarhije s obiteljima iselili i brojni Nijemci – Austrijanci, i dalje su Nijemci i u Kraljevini Jugoslaviji bili najbrojnija te gospodarski i kulturno najutjecajnija manjina, citira Akrap povjesničara Vladimira Geigera. U Hrvatskoj je u popisu 1931. bilo 96.080 Nijemaca, a 1948. 10.144. Neki su se Nijemci izjašnjavali kao Hrvati ili druge narodnosti. Još za vrijeme Drugog svjetskog rata počelo je iseljavanje Nijemaca, a u poraću su nove vlasti dio njih protjerale iz Hrvatske, a dio je završio u radnim logorima gdje su masovno umirali, navodi Akrap.
Kada je riječ o migracijama Hrvata i Srba tijekom čitavog 20. stoljeća, Akrap piše da su bile usmjerene prema matičnim republikama: Hrvati su iz BiH i Vojvodine selili u Hrvatsku, a Srbi iz Hrvatske i BiH u Srbiju. Planskim naseljavanjem Srbija, napose između dvaju svjetskih ratova, privlači Srbe iz BiH i iz poljoprivredno siromašnih krajeva Hrvatske. Naseljava ih ponajviše u Vojvodinu, a manjim brojem na Kosovo i u Makedoniju. A onda dolazi Drugi svjetski rat.
"Politička, zakonodavna i fizička represija režima NDH pridonijela je drastičnom padu broja Srba u Hrvatskoj od 1941. do 1945.", piše Akrap. Prema procjeni akademika Stipetića, 1931. u Hrvatskoj je bilo 636.600 Srba, a u popisu 1948. 543.795. Stradanje Srba u režimu NDH, uključujući i masovna stradanja koja su im nanijeli Nijemci i Talijani na teritoriju Hrvatske, te iseljavanje dijela Srba tijekom Drugog svjetskog rata u Srbiju utjecalo je na pad broja Srba u Hrvatskoj, ističe Akrap. Napominje i da je tijekom agrarne kolonizacije od 1945. do 1948. iz Hrvatske u Vojvodinu kolonizirano 43.000 Srba. Bez te kolonizacije pad udjela Srba u Hrvatskoj od 1931. do 1948. bio bi 7,6%, a ne 14,4%. U Drugom svjetskom ratu Židovi u Hrvatskoj doživjeli su masakr, piše Akrap. Povijesni izvori i spomenici svjedoče o prisutnosti Židova u antičkoj Saloni, u srednjovjekovnom Splitu te u novovjekovnom Splitu od 16. stoljeća, citira Duška Kečkemeta. I u srednjovjekovnom Dubrovniku susreću se Židovi kao trgovci, novčari i liječnici, a najviše ih je u tom gradu bilo 1830. (260). Zahvaljujući upornosti poduzetnog Židova, Split je u 17. stoljeću razvio luku, navodi. U Dalmaciji u 19. stoljeću Židovi još žive i u nizu dalmatinskih gradova i gradića. Dokumenti iz 15. stoljeća svjedoče o prisutnosti Židova u Zagrebu, no izborom Habsburgovaca 1527. Židovi su morali otići. Ponovno naseljavanje omogućeno im je patentom o vjerskoj toleranciji cara Josipa II., te dolaze u sjevernu Hrvatsku i Slavoniju u 18. i 19. stoljeću. Najviše je Židova u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji bilo 1910. (21.013). Zbog rasističkih zakona NDH u Zagrebu je, piše Akrap, od oko 11.000 Židova 1941. Drugi svjetski rat preživjelo samo njih 1222. Tijekom Drugog svjetskog rata i Romi su zbog rasističkih zakona doživjeli gotovo potpuni nestanak i u popisu 1948. bilo ih je samo 405, piše, a uoči Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je živjelo oko 15 tisuća Roma. Treba imati u vidu i ogromna stradanja Hrvata u Drugom svjetskom ratu i u poraću, navodi. Zbog gubitaka u ratovima i iseljavanja Hrvati su imali najsporiji porast u vrijeme Jugoslavija.
Od 1948. broj Srba u Hrvatskoj raste do 1971. (626.789), otada opada, iako je i nakon kolonizacije u Vojvodinu nastavljen neprekinuti odljev autohtonih Srba iz Hrvatske u Srbiju, piše Akrap. Citira geografa Stanka Žuljića koji je, uspoređujući broj stanovnika po mjestu rođenja i stalnog prebivališta, naveo da je prema popisu 1981. u Srbiji živjelo 219.358 osoba rođenih u Hrvatskoj, a u Hrvatskoj 86.902 osobe rođene u Srbiji. Podaci po narodnosti iz popisa 1981., piše, pokazuju da je te godine bilo 137.539 Srba iseljenih iz Hrvatske, a 51,6% ih je otišlo u Srbiju, 35,1% u Vojvodinu. No, prema popisu 1981. u Hrvatsku je iz drugih područja SFRJ doseljen 77.351 Srbin. U popisu 1991. Hrvatska je imala 89.454 doseljenika iz Srbije, najviše u Gradu Zagrebu (22.017), Primorsko-goranskoj županiji (9597), Vukovarsko-srijemskoj (9202), Osječko-baranjskoj (8768), Splitsko-dalmatinskoj (8279) i Istarskoj županiji (7156). Iznadprosječan udio doseljenika iz Srbije imale su županije s većim vojnim ustanovama, citira Akrap Žuljića. Gotovo polovina doseljenih Srba, prema popisu 1991., naselila se u Zagreb, Rijeku, Vukovar, Osijek, Split i Pulu, a doseljavali su kao zaposlenici JNA, unutrašnjih poslova, carine... Usto, zbog zapošljavanja u prerađivačkoj industriji u velikim gradovima i u turističkim primorskim područjima, uz Srbe iz Srbije u Hrvatsku su doseljavali i Hrvati, Srbi i Bošnjaci iz BiH. U Hrvatskoj je 1991. 508.674 stalnih stanovnika rođeno izvan Hrvatske; među njima je bilo Hrvata (48,2%), Srba (20,1%), Bošnjaka – muslimana (5,8%), Slovenaca (3,2%), ostalih naroda 14,6% te neizjašnjenih i nepoznatih (8,1%).
U popisu 2001. u odnosu na popis 1991. zabilježene su značajne promjene u narodnosnom sastavu stanovništva Hrvatske, piše Akrap. U Hrvatskoj je 1991. živjelo 581.663 građana srpske nacionalnosti, među kojima ih je 102.135 rođenih izvan RH, a 2001. samo 201.631 Srba. Rat u 1990-ima potaknuo je masovna preseljenja unutar teritorija propale SFRJ i iseljavanje u inozemstvo. Piše i o iseljavanju Srba iz Hrvatske od 1991., napose masovno tijekom vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja.
"Od 1991. do 2001. u Hrvatsku je uselilo 232.966 osoba (iz bivše SFRJ), od toga 189.039 iz BiH. Na temelju promjene broja stanovnika u RH i prirodnog kretanja u međupopisnom razdoblju došli smo do procjene: od popisa 1991. do popisa 2001. iz Hrvatske je iselilo 456.454 osoba. Ako se uračunaju povratnički tokovi od 1991. do popisa 2001., Hrvatsku je napustilo oko 250.000 osoba srpske nacionalnosti i odselilo ne samo prema Srbiji i BiH već, kao i Hrvati, prema razvijenom Zapadu", piše Akrap. U bijegu od rata i nezaposlenosti od preostalih 200.000 iseljenih, procjenjuje, bilo je oko 150.000 Hrvata i oko 50.000 pripadnika ostalih narodnosti u Hrvatskoj. Hrvata je najviše bilo u popisu 2001., 3,97 milijuna. "Hrvatska po svemu sudeći nikada neće imati veći broj stanovnika nego što je imala 1991. (4,784 milijuna), od kada je uslijedio nezaustavljiv pad. Ali ni broj Hrvata u Hrvatskoj nikad neće biti veći nego što je bio u popisu 2001.", zaključuje Akrap.
*OBJAVLJUJEMO DIJELOVE MONUMENTALNE KNJIGE 'STANOVNIŠTVO U HRVATSKOJ KROZ STOLJEĆA' ANĐELA AKRAPA (2. DIO)
FOTO Graniči s kriminalnim: Izvukli smo najluđe stvari s Temua, ove bisere morate vidjeti
Otvori KEKS Pay
