Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 119
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
PROMJENE ZBOG TERORISTIČKIH NAPADA

Ground zero: Ljudi iz Amerike najviše bi se trebali plašiti – sebe samih i svojih upravljača

Napad na Svjetski trgovinski centar
Foto: EXPA/PIXSELL
1/10
11.09.2021.
u 22:59

Neki obuhvatni popis krivih procjena, propuštenih reagiranja na prijetnje i opasnosti, neadekvatnih mjera, narušavanja ljudskih prava i drugih grijeha vezanih za vodeće političare u tom razdoblju mogao bi biti znatan prilog općoj povijesti gadosti i gluposti

U filmu „To nije zemlja za starce“ („No Country for Old Men“) Ed Tom Bell, iskusni šerif i odlikovani veteran Drugoga svjetskog rata (sjajna izvedba Tommy Leeja Jonesa) iz teksaškog mjesta nadomak granice s Meksikom, zdvojno priznaje ostarjelom prijatelju da više ne razumije izmijenjeni svijet prepun drastičnoga nasilja i sukoba. Scenarij je zasnovan na romanu iz 2005. istoga naziva – službeni prijevod „Nema zemlje za starce“ neadekvatan je sadržaju filma, a treba uzeti u obzir i to da je stih „That is no country for old men“ preuzet iz jedne poeme Williama Butlera Yeatsa – prema kojemu su dvije godine poslije Joel i Ethan Coen snimili djelo koje je nahvalila kritika i publika (uz ostalo je dobio četiri nagrade Oscar).

Radnja je smještena u osamdesete prošloga stoljeća, vrijeme kad se u SAD-u i na zapadu posebno razmahao rigidni individualizam i materijalizam. No pisac Cormick McCarthy osobito je usmjeren na izlaganje tegobnih pa i apokaliptičnih vizija budućnosti koje umješno povezuje sa socijalnim traumama današnjice. Za valjano promišljanje toga izvrsnoga romana i jednako vrijednoga filmskog ostvarenja, smatram, ne vrijedi upozorenje Sigmunda Freuda prema kojemu je cigara koji puta samo cigara, nego je nužno interpretirati dublja značenja simbola, metafora i ostalih dalekosežnih poruka kojima obiluje. Ovdje koristim, kako u popularnoj kulturi tako i u politici, veoma razglašen simbol američkoga policajca.

Dekonstrukcija toga simbola koju su poduzeli Cormick McCarthyja i braća Coen doista je intrigantna. Oni su lik brižnoga čuvara zakona pred umirovljenjem doveli u situaciju da se nosi s ultimativnim zlom, prezentiranim kroz nadasve upečatljivu figuru Antona Chigurha, plaćenog ubojice barem naizgled lišenoga emocija (Javier Bardem ga glumi takvom manirom da sasvim potvrđuje Hitchcockovu tvrdnju da je film onoliko dobar koliko je u njemu zao glavni negativac) kojega su angažirali veletrgovci drogom. Filmske prispodobe iscrpljenoga šefa lokalne policije, zatečenoga dijaboličnim zlom koje ga nadvladava i konfliktnim svijetom u kojemu su izblijedjele vrijednosti časti i stabilnosti iz njegove mladosti, sjetio sam se gledajući televizijske izvještaje o povlačenju američke i druge strane vojske iz Afganistana te paradiranju talibana sa strojnicama i ručnim bacačima granata ulicama kaotičnoga Kabula.

Donekle razumijem Joea Bidena i njegove suradnike: izborno obećanje da će se američka vojska konačno povući iz zemlje koju neki nazivaju „grobljem imperija“ valjalo je održati. Američki show u Afganistanu se izgleda morao prekinuti, ali svakako ne na ovako nespretan, pa i sramotan način za SAD i neke druge države te na korist talibana koji se poput drugih islamskih fanatika u zapadnom svijetu dominantno percipiraju kao promicatelji drastičnog zla. Vojno-politička katastrofa koja se zbila Amerikancima u Afganistanu nije tek puka epizoda koja odstupa od inače uspješne vanjske politike SAD-a u kriznim područjima: to je pojava koja ima uzroke baš u poroznim temeljima te politike i ukupnom prijepornom odnosu najmoćnije sile prema suvremenom svijetu.

Patološki ubojica Anton Chigurh u filmu ovako govori nesretniku kojega će već za koji tren ubiti: „Ako te je načelo koje si slijedio dovelo do ovoga, od kakve je koristi to načelo?“ Neke koristi koje su Amerikanci imali od upada u Afganistan i Irak nakon napada na Manhattan i druge ciljeve u Sjedinjenim Državama u motrištu mnogih običnih i – naročito – nekih bogatih i moćnih u toj zemlji ipak postoje: već dva desetljeća nije bilo većih terorističkih udara na američkom tlu; izvjesni su organizatori navedenoga napada koji su se dugo vremena skrivali u Afganistanu, uključujući Osamu bin Ladena, kažnjeni; vojna industrija, naftne kompanije, zaštitarske tvrtke i neki drugi čimbenici sklopili su u tim zemljama veoma lukrativne poslove.

FOTO Napad 11. rujna 2001.

Napad na Svjetski trgovinski centar
1/10

No navedeni (za izvjesne aktere) blagotvorni učinci već su razmjerno dulje vrijeme osjetno manje prisutni od teških posljedica koje su na američko društvo i reputaciju SAD ostavile dugotrajne invazije i faktičke okupacije u Afganistanu i Iraku. Krv je veliki trošak, kako je u „Kumu“ ustvrdio na sve spremni krijumčar heroinom Virgil Sollozzo: u navedene je dvije zemlje u dosadašnjem dijelu ovoga stoljeća poginulo ukupno nešto više od 7.000 pripadnika najsnažnije vojske suvremenoga svijeta, od čega jedna trećina u Afganistanu. Tomu je nužno pribrojiti trošak u dolarima u vrtoglavom iznosu (prema relevantnim procjenama oko dva bilijuna dolara, čemu treba pridodati otprilike jednak iznos koji će se u nastupajućim desetljećima utrošiti za zdravstvenu njegu i druge potrebe veterana) od kojega je samo dio vraćen američkoj vojnoj industriji i drugoj ekonomiji.

Ne smije se s tim u vezi zanemariti ni moralni trošak, koji se odnosi na sunovrat ugleda SAD-a doma i u drugim zemljama zbog otmica i krivih i – više od toga – nedužnih te mučenja i drugih neprikladnih tretiranja zarobljenika u „ratu protiv terora“, odnosno nepridržavanja pravila Ženevske konvencije. Naposljetku treba uzeti u obzir i politički trošak koji je izražen u rastućem nezadovoljstvu običnih ljudi (puno je mladih Amerikanaca, najviše iz nižih slojeva, u Afganistanu i Iraku izgubilo zdravlje ili život, a za posljednjima je ostalo mnogo siročadi i udovica te drugih ožalošćenih) koji čine nemali dio ionako u mnogočemu podijeljenoga društva. Opisani i ostali troškovi već su neko vrijeme tako veliki da su se obje vodeće stranke putem svojih predsjednika odnosno predsjedničkih kandidata opredijelile za prekid intervencija SAD u navedene dvije zemlje. I Donald Trump je s obzirom na ta krizna žarišta nastojao provoditi „meku“, nemilitantnu vanjsku politiku.

Takav zaokret u američkoj politici izgleda posebno je izražen u administraciji Joea Bidena, vremešnoga vođe koji je prisiljen veoma komplicirane probleme rješavati u zadnji čas. Nije slučajno da navedena promjena prilično nalikuje na politiku Rimskoga carstva u njegovoj posljednjoj fazi koja je uporabom oružane sile bila puno manje obilježena nego u razdoblju kad je ono bilo na vrhuncu moći. Imperije, poput ostalih ljudskih tvorevina, imaju svoje početke i završetke, odnosno uspone, vrhunce i padove, a ova američka se izgleda nalazi na putu prema dolje, za razliku od Kine koja se u nekim važnim aspektima kreće u suprotnom smjeru. Što se tiče budućnosti Amerike i njezina utjecaja u svijetu, ipak treba zadržati oprez: mislilac i publicist Robert D. Kaplan istaknuo je u izdanju The Economista od 23. kolovoza da povoljan geografski položaj i neki drugi čimbenici omogućuju Sjedinjenim Državama da zadrže svoju moć pa i da imaju slobodu da čine zlosretne greške.

Evidentno je prošlo vrijeme kad su različiti vlastodršci u Americi i politika „svjetskog policajca“, tj. države koja sebi daje pravo intervenirati silom u drugim zemljama, imali veliku potporu kod kuće i dobivali priznanja u velikom dijelu svijeta. U punom smislu to je vrijeme trajalo samo od slavnoga okončanja Drugoga svjetskog rata do intenziviranja mučnog sukoba u Vijetnamu. Nipošto se ne smije zaboraviti: da su Amerikanci nastavili slijediti staru Monroeovu doktrinu, slijedom koje su se držali svoje sfere utjecaja i nisu se uplitali u „unutarnja pitanja“ Europe (osim na kraju i neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, povodeći se za idealima Woodrowa Wilsona), nacisti i fašisti možda bi prevladali na Starom kontinentu.

Takva potpora unutar SAD-a i u mnogim drugim zemljama bila je prisutna u razdoblju neposredno nakon tragičnih napada koje su izvršili izvitoperenim shvaćanjem islama zadojeni fanatici u utorak 11. rujna 2001., kad su uz ostalo udarima dvaju Boeinga 747 srušeni tornjevi Blizanci u New Yorku (još uvijek mi je, s obzirom na okolnost da sam u listopadu 1992. i osobno s terase na 107. katu koja je bila na 400 metara visine promatrao Veliku Jabuku, nezamislivo da su te goleme zgrade uopće mogle biti srušene). U to da je duša Amerike tada bila ozbiljno ranjena, a tamošnji patriotizam veoma izražen, osvjedočio sam se i osobno kad sam deset mjeseci nakon te tragedije posjetio SAD: državne zastave na mnogim prozorima i balkonima, fotografije poginulih i neki njihovi bližnji na Ground Zerou (lokaciji gdje su stajali tornjevi), česta upozorenja u medijima na moguće nove napade što je izazivalo veliku nervozu pa i paniku među Newyorčanima i drugim Amerikancima, i slično.

U nekoliko kasnijih posjeta, pak, takve sam pojave sve manje uočavao. Stasali su novi naraštaji koje prijetnje terorističkim napadima uglavnom puno manje zanimaju i brinu od loših međurasnih odnosa, endemskoga nasilja potenciranoga milijunima komada vatrenoga oružja u vlasništvu građana, u nekim aspektima prijepornoga društvenog položaja žena, teškoga ugrožavanja okoliša, nemiloga siromaštva u razmjerno velikom dijelu populacije i drugih velikih problema s kojima se suočava suvremeno američko društvo. Dvadeseta obljetnica terorističkih napada na New York i druga mjesta u SAD-u, koja „pada“ baš na dan objavljivanja ovoga teksta, u velikoj je mjeri obilježena upravo u nizu aspekata kontroverznim povlačenjem (uz ostalo je poduzeto na temelju pogrešnih obavještajnih procjena i bez konzultiranja ostalih država koje su tamo imale svoje vojnike) američke i druge zapadne vojske iz Afganistana.

Invazija Amerikanaca i njihovih saveznika na tu zemlju, poduzeta ubrzo nakon napada, kao i za to vezana dugotrajna okupacija, bila je u svom povodu (o dubljim razlozima itekako se može raspravljati) svojevrsni pokušaj SAD da kazni počinitelje i prevenira moguće nove udare na svoj teritorij. Imajući u vidu tu okolnost, može se ustvrditi da su odlaskom posljednjega američkog vojnika iz te siromašne, ali geopolitički važne planinske zemlje, teroristički napadi poduzeti toga crnoga utorka postali dominantno povijesni događaj. Poput nekih analognih povijesnih događaja, primjerice udara japanske avijacije bez objave rata na Pearl Harbor 7. prosinca 1941., i ti su napadi promijenili svijet, ali u suvremeno doba izgubila se njihova važnost: obični Amerikanci, pa i njihovi politički lideri, već dulje vrijeme više izražavaju neke druge strahove. Ozbiljne povijesne analize zbivanja u posljednjih dva desetljeća vezanih za terorističkim napadima ranjenu Ameriku mogle bi razotkriti da su se ljudi iz te zemlje najviše trebali plašiti – sebe samih i poglavito svojih upravljača.

Neki obuhvatni popis krivih procjena, propuštenih reagiranja na prijetnje i opasnosti, neadekvatnih mjera, narušavanja ljudskih prava i drugih grijeha mišlju, djelom i propustom, vezanih za vodeće političare te sigurnosne i druge službenike SAD-a u tom razdoblju mogao bi biti znatan prilog općoj povijesti gadosti i gluposti. Cinična administracija Georgea W. Busha, a u nekom smislu i mlaka vlada Baracka Obame te primitivizmom i populizmom obilježena uprava Donalda Trumpa uglavnom nisu ozbiljno uzimale obzir pravodobna upozorenja na te i takve negativnosti. Uzaludni su bili pojedini apeli poput sljedećega koji je još početkom 2002. iznio istaknuti savezni senator i bivši višegodišnji ratni zarobljenik John McCain:

„Veoma sam zabrinut zbog toga kako se predstavljamo kao zemlja i za što se zalažemo. Amerika je uvijek bila primjer i nadahnuće drugim zemljama diljem svijeta. Prakticiranje mučenja i činjenje onoga što može oslabiti ili čak naškoditi ugledu SAD-a i motivirati neprijatelje moglo bi imati dalekosežne posljedice“.

Svjetski policajac upravo se suočava s teškim posljedicavma svojega dugogodišnjeg arogantnog i ignorantskog odnosa prema vanjskom svijetu. Svijest Amerikanaca, napose izražena među političarima, o nekoj izuzetnosti te nacije znatno je pridonijela krahu politike vezane za najdulji rat koji je ta država vodila u povijesti. Svjetski policajac ne razumije svijet, a ni prije pola stoljeća nisu mu bile jasne zemlje koje se u načinu i nacrtu života stubokom razlikuju od SAD-a. Amerika će u vremenu koje dolazi vjerojatno zadržati svoju ulogu svjetskoga policajca, ali će više poštovati humanizmom određena globalna pravila te znatno manje intervenirati u druge zemlje nastojeći ih prilagoditi partikularnim interesima kao i obrascima svoga političkog, gospodarskog i drugog društvenoga života. Održanje takve promjene u duljem razdoblju i pripadajuća uspostava novih načela u vanjskoj politici SAD-a ipak najviše ovisi o budućim unutarnjim gibanjima u toj moćnoj, ali u mnogočemu konfliktnoj i podijeljenoj zemlji. 

Ključne riječi

Komentara 18

TE
Televizor
23:46 11.09.2021.

Od svih tekstova na Večernjem baš je od ovog ljevičarskog bezveznjaka džabe?

VA
vadis1
23:24 11.09.2021.

Amerika je pravila pogreske i pravitce kao i svi ljudi. Ali, ako vec mora da je netko svijetski policajac onda je najbolje da to i dalje bude USA. Amerika je manje zlo usporedjujuci tko se nudi.

Avatar Tombstone
Tombstone
00:13 12.09.2021.

Ovakve se nebuloze desavaju kad marksisti analiziraju Ameriku

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije