Najizdržljivije što imamo jest naš stari, dobri
hrvatski jezik. Otkad postoji, svi ga mrcvare i dave, a on se ne da.
Vjerovao sam da će za njega doći bolji dani u našoj
slobodnoj državi, pa da će napokon moći malo i odhanuti, ali
ništa od toga: i danas bi mu mnogi najradije zakrenuli
vratom.
Dapače, neki su ga već proglasili i pokojnim! Ali, ne bojmo se, žilavo
je to naše drago čeljade, izdržalo je svašta, pa
će nadživjeti i ove svoje današnje grobare.
Jedan je od njih - neću mu spomenuti ime, da se ostali ne bi osjetili
zapostavljenima - neki dan objavio da “jezik o kojem
raspravljaju (naši) filolozi danas definitivno
više ne postoji”.
Dok su se jezikoslovci bavili efemerijama, tumači taj pilko,
“u zbiljskom je svijetu hrvatski jezik doživio
poluraspad” i od njega “svatko namršteno
okreće glavu”. A osnova tog jezika, štokavska
ijekavica, “ima reputaciju seljačkog inferioranog jezika
kojim govore Hercegovci i Kordunaši” i
“doličan je građanin mora izbjegavati”.
Pa su stoga “nova proza, novi film i tekstovi pop-glazbe,
nezadovoljni tim jezikom, pobjegli u zagrebački i splitski slang, u
kajkavski, bosanski ili istarsku čakavicu” (grobarova
“nova proza” očito prezire i najbanalnija znanja iz
hrvatske gramatike!). Ukratko, “zbilja se promijenila, a
jezik je nije pratio jer je bio krut i primitivan”, pa je
morao otići k vragu.
Zbilja i jezik? To je, kao što se vidi iz citiranog, za
našeg kopača jame pod hrvatskim jezikom nesavladivo pitanje.
Taj uopće ne shvaća što je jezik, a pitanje je zna li i
što je zbilja. Jer da shvaća, ne bi istodobno mogao govoriti
o propasti jezika i procvatu dijalekta i žargona.
Zar dijalekt i žargon nisu jezik? Ako nisu, što su? Da
išta razumije, razumio bi da se i sam, istina, traljavo,
služi baš tim inferiornim seljačkim jezikom Hercegovaca i
Kordunaša, premda, koliko mi je poznato, nije ni Hercegovac,
ni Kordunaš, a valjda ni seljak.
Da osim lopate u rukama, ima i zrno soli u glavi, znao bi da je svaki
jezik, pa tako i hrvatski, raznolik i polifunkcionalan, odnosno
prilagođen zbilji i potrebama svojih govornika u najrazličitijim
životnim situacijama. Kako bi se, uostalom, moglo reći što
je slang, ako ne bi postojao standard?
Znači, posve je prirodno da se “novi film” odmakne
od jezika televizijskog dnevnika, ali i da se standardni žurnalistički
stil razlikuje od jezika “novog filma”. Tako je
uvijek i bilo, svuda i u svakom jeziku, tako je i u hrvatskom. Uličari
iz engleskih i američkih filmova, koliko znam, u pravilu se ne služe
oksfordskim engleskim, ali još nitko zbog toga nije rekao da
je oksfordski engleski krut i zreo za pokop.
Tako se govori samo u Hrvatskoj, jer samo se u Hrvatskoj filologijom
bave - grobari. Sreća je što je hrvatski tako izdržljiv.
GOST SURADNIK
