Pobunjeni su Srbi 27. srpnja najprije napali Drvar koji je zauzet sljedećeg dana. U Drvaru su pobijeni gotovo svi Hrvati i Muslimani (Bošnjaci). Partizanka Mara Došen svjedočila je o tom događaju pred istražnim povjerenstvom vlasti NDH u Prijedoru u ljeto 1942.
– Bila sam u Drvaru kad su četnici-komunisti ušli u Drvar. Čim su ušli, sve kuće su pretražili i sve stanovništvo iz kuća odvezli izvan mjesta u jedan logor. Tu su odijelili Hrvate od Srba i to odmah po skupinama, kako su ih dovozili, pa su znali u pojedinoj skupini odvojiti od 40 do 60 ljudi, koje su odmah odvodili u selo Kamenicu, koje se nalazi na brdu i tamo ih ubijali. Te ljude koje su odvodili u Kamenicu vezali su i vezane ih iz logora odvodili. Čula sam da su u Drvaru i bližoj okolici poubijali oko 300 Hrvata... U to vrijeme nije se govorilo o četnicima nego i o komunistima, jer su zajednički radili... Ubijanje su u vršili u Kamenici, kako sam čula nad jednim ponorom, a koji su ih ljudi od komunista-četnika ubijali, ja nisam vidjela... – posvjedočila je partizanka Mara Došen.
Vezani muškarci
Dr. Irma Rotbart, supruga poznatog ljevičarskog književnika i hungarologa Ervina Šinka, bila je liječnica u Drvaru. Ona je u svome dnevniku, koji je pedantno vodila, opisala napad na Drvar koji ju je iznenadio. Zapisala je kako je 30. srpnja vidjela \"da kolovozom prolazi grupa od pedesetak ljudi u širokim redovima, to su muškarci svezanih ruku, a pored toga svi su vezani za onog ispred i iza sebe\". U jamu Kamenicu, napisala je dr. Irma Rotbart, ustanici su bacili \"preko 200 povezanih muškaraca katolika\". Srpski su ustanici, uz ostalo, 27. srpnja 1941., 89 Hrvata koji su radili u Tvornici celuloze u Drvaru s obiteljima pobacali žive u kotlove celuloze. Prema talijanskim izvorima, u Drvaru je ubijeno oko 400 Hrvata. Istodobno s akcijom u Drvaru i Grahovu, akcija srpskih pobunjenika ili ustanika počela je i u Lici. Uslijedio je njihov upad u vlakove. Stradali su hodočasnici koji su se vraćali s proslave Sv. Ane s Oštrelja i iz Kosova Polja. Ubijeno je nekoliko činovnika i vojnika te drvarski župnik Waldemar Maximilian Nestor. Nestor je, naime, 25. srpnja službeno otputovao u Knin, a 27. srpnja bila je nedjelja. Iako je bio upozoren na ustanak, pater Waldemar Maximilian Nestor, s obzirom na to da su ga svi poznavali, nije se nadao najgorem i nije htio da njegovi župljani budu bez mise pa je ranim vlakom otputovao u Drvar. Ustanici su napali vlak u Trubaru, a Nestora izvukli i ubili. Na drugoj postaji, Vaganj, pobunjenici su također ušli u vlak, i sve katolike, hodočasnike koji su bili na proslavi Sv. Ane, odveli u Trubar, a zatim pobili pokraj jame Golubnjače. U međuvremenu, u Bosanskom Grahovu i okolici također su stradali Hrvati. Neki od njih baš su 27. srpnja odvedeni u Kamenicu pokraj Drvara gdje su mučeni i ubijeni.
Grahovski događaji koji su kobno završili počeli su 27. srpnja u 10 sati. Najprije su ustanici, četnici, pod vodstvom Brane Bogunovića (koji je izvršio samoubojstvo 1944.!) uhvatili župnika Jurija Gospodnetića, rođenog Dalmatinca. Potom su pozvali sve lokalne Srbe ispred katoličke crkve sv. Ilije, stavili župniku na leđa magareći samar i jahali na njemu. Onda su srpski ustanici naložili veliku vatru te uz veliku viku i galamu nabili župnika na ražanj. Uhvaćeni Hrvati, uključujući i župnikovu majku, bili su primorani sve to gledati, nakon čega su odvedeni u tunel u Tiškovac u kojem su mučeni, potom odvedeni u Kamenicu i ubijeni. Sjedište župe Grahovo inače je bilo u Obljaju, selu u kojem je rođen i Gavrilo Princip.
Nekoliko dana poslije, 2. kolovoza, ustanici su počinili strašan zločin u hrvatskim selima u zapadnoj Bosni, Krnjeuši i Vrtoči, koja su potpuno spalili, a više od dvjesto stanovnika ubili, uglavnom članove obitelji koji su se prezivali Balen i Skender. Josipu Matijeviću, trgovcu, odrubili su glavu, stavili je na kolac i nosili okolo, a truplo bacili u oganj. Ubili su i devetero članova njegove obitelji, među kojima petero djece. Župnik Krešimir Barišić također je ubijen. Ti su zločini počinjeni pod vodstvom Mane Rokvića i Laze Astlagića.
Zvjerstva u \"Sivoj knjizi\"
Informacije o tim zlodjelima zabilježene su i u \"Sivoj knjizi\", punog naslova Odmetnička zvjerstva i pustošenja u NDH u prvim mjesecima života Hrvatske Narodne Države. Nakon što su ustanici u selu \"razvili crvenu zastavu\", piše uz ostalo u \"Sivoj knjizi\" – \"sve koji su preživjeli prvi metež hvatali su, vezali i zatvarali u školu, odvodili u šume u svoje logore u susjednim pravoslavnim selima. Tokom cijele subote i nedjelje četnici su hvatali ljude, žene i djecu.
Neke su od njih i dalje ubijali, neke vodili sobom, a neke žive bacali u bunar, zatim ih ubijali u bunaru iz pušaka i bunare zatrpavali zemljom\". Rezultat srpskog ustanka bio je etničko čišćenje Hrvata u zapadnoj Bosni. Ubijeno je i protjerano oko 4000 Hrvata. \"Siva knjiga\" br. 2. (Das wahre gesicht der partisanes im Unabhangigen staate Kroatien – Pravo lice partizana u NDH) objavljena je po nalogu Ministarstva vanjskih poslova 1943. samo na njemačkom jeziku. No, kako su se stvari razvijale na hrvatskoj strani, u Srbu, u kojem se, u isto vrijeme, također događao ustanak. Ustanici su, naime, napali oružničku postaju u Srbu, a većinu napadača činili su bosanski Srbi. Tijekom njihova napada dvojica su oružnika u Srbu ubijena, a poginuo je i jedan pobunjenik. Ostali su se članovi posade razbježali. Franjo Kolak i Ilija Trepčić uspjeli su se spasiti, ali uz pomoć lokalnih Srba koji su ih poznavali. Njihove izjave sačuvane su u Hrvatskom državnom arhivu. I to u fondu MUP-a NDH u tzv. \"personalijama\". Kolak i Trepčić su, nakon burnih događaja, 16. rujna 1941. u \"pisarnici krilnog oružničkog zapoviedništva u Gospiću\" dali izjave koje su proslijeđene u MUP u Zagrebu. Njihove izjave otkrivaju mnoge nepoznate podatke o ustanku u Srbu i karakteru toga ustanka. Te je dokumente za vrijeme Jugoslavije u Arhivu Hrvatske (danas Državni arhiv RH) prvi pronašao povjesničar Ivan Jelić, prepisao ih i na temelju njih objavio 1991. rad u Časopisu za suvremenu povijest. Nakon toga mnogi su, bez uvida u originalne dokumente, citirali prijepis tih istih dokumenata, a originalni dokumenti tobože bili su se \"zagubili\". Oni su ponovno pronađeni tijekom istraživanja za ovaj feljton. Riječ je o tri dokumenta, zapravo zapisnicima izjava o prijavku iz rujna 1941., koji daju novo svjetlo o karakteru ustanka u Srbu 27. srpnja 1941. Evo kako događaje opisuje oružnik Franjo Kolak iz oružničke postaje u Srbu koji je s nekoliko kolega uspio pobjeći pred ustanicima.
Nema snage za otpor
– Oko 12 sati istoga dana obavijestio me je državni lugar Nikola Mažuran da iz pravca Trubara dolazi grupa Bosanaca četnika te da imaju namjeru da napadnu mjesto Srb, da zauzmu postaju, ustaški stan i poštu. Ja sam se odmah propisno naoružao, poštom sam prethodno obavijestio vodnika Trepčića Iliju i pokusnog oružnika Tomu Crnkovića, koji su se također naoružali i izašli smo pred vojarnu i primijetili smo da se iz daljine od oko 600 metara približuje grupa od oko 300 četnika od pravca Bosne. Pošto smo vidjeli da nema dovoljno snage za otpor, povukli smo se prema potoku Srebrenica u pravcu sela Ajderovac... – piše u zapisniku koji je zapravo Kolakovo svjedočenje. Kolak je, zajedno s oružnikom Ilijom Trepčićem i Tomom Crnkovićem te Martinom Miletićem, prešao potok Srebrenicu te su s brda gledali ustanike kako ulaze u vojarnu u Srbu te je pljačkaju. Kolaka i njegovi kolege u selo Ajderovac sakrio Srbin Mile Desnica. Uskoro je u Ajderovac došao i kod Desnice se sakrio i Mato Bićanić. Kako je tamo dospio? Naime, 27. srpnja Bićanić je bio na službi u oružničkoj postaji Gospić te je udijeljen za postaju Srb. S natporučnikom Bačićem i još deset oružnika poslan je samovozom, teretnim autom, intervenirati u Doljane jer su ustanici srušili most na Uni i prekinuli brzojavnu i telefonsku liniju između Doljana i Donjeg Lapca i Doljana i Srba. Preko Otrića oružnici su pokušali poći prema Srbu, no ustanici su ih dočekali iz zasjede u Srbskom klancu.
Nakon pucnjave i meteža, Bićanić se s Bačićem krio po okolnim šumama. Poslije nekog vremena donijeli su odluku da neće ići prema Kninu nego prema Srbu. No, kad su došli u Srb, tamo su zarobljeni. Bićanić je zatvoren u kuću Paje Omčikusa, a saslušavao ga je odvjetnički pripravnik Gojko Polovina iz Dobrosela. No, kada je Mile Desnica iz svoga Ajdarovca došao u Srb, uspio je spasiti Bićanića te i njega sakriti u svojoj kući zajedno s Ilijom Trepčićem i Franjom Kolakom. Četnici su, međutim, čuli da Desnica skriva Hrvate, pa su ih došli tražiti. Desnica je četnicima odbrusio da su otišli za Dalmaciju i da nisu u njegovoj kući. Potom je Desnica ljudima koje je skrivao rekao da mu je život u opasnosti i da moraju dalje kako umiju i znaju.
Što se tiče puta i sudbine narednika Nikole Bačića, zna se da je on s desetak oružnika, koji su krenuli iz Gospića da vide tko je srušio mostove na Suvaji i Uni, na cesti Srb – Donji Lapac, dočekan u zasjedi. Svi su, osim njega ubijeni. On je zarobljen i u Srbu ga je također ispitao Gojko Polovina. Bačiću se, nakon toga, gubi svaki trag.
>> Ustanak su slavili i četnici tvrdeći: Ukrali su nam ga komunisti
>> \'Počinje na Ilindan. I neka svaki ubije svoga subašu\'
Smiluj se, Isuse, dušama hrvatskih mučenika, posebice onima za koje se više nema tko pomoliti.