U studiju Večernji TV-a gostovala je Sunčana Roksandić, profesorica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predsjednica Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama. Govorila je o slučaju smrti Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru, spornim mjerama prisile, odgovornosti nadležnih i propustima koji su doveli do tragedije.
Stručnjakinja ističe da se prema osobama s teškim duševnim smetnjama mora postupati s posebnim oprezom, dostojanstvom i profesionalnošću. Naglasila je da je riječ o posebno ranjivoj skupini pacijenata te da zdravstveno osoblje mora biti osposobljeno za postupanje u situacijama kada pacijent postane agresivan ili uznemiren. Govoreći o slučaju Kristiana Josipa Periša, istaknula je da je potrebno utvrditi odgovornost svih uključenih, od policije i zdravstvenih djelatnika do uprave bolnice i nadležnih institucija. Posebno se osvrnula na postupanje policije prije dolaska pacijenta u bolnicu. Otkrila je da je Povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim smetnjama zatražilo očitovanje policije te da se odgovori još čekaju. Podsjetila je da postoji poseban naputak o postupanju policije prema osobama s duševnim smetnjama, kao i zakonska odredba prema kojoj policija treba slijediti upute zdravstvenog osoblja.
Upozorila je i na raniju presudu Europskog suda za ljudska prava protiv Hrvatske zbog postupanja policije prema osobi s težim duševnim smetnjama. "Republika Hrvatska izgubila je pred Europskim sudom za ljudska prava upravo vezano uz postupanje policije prema osobi s težim duševnim smetnjama", istaknula je Roksandić, dodajući da je zato potrebno analizirati što se dogodilo u slučaju Jankomir. Objasnila je i podjelu odgovornosti između policije i zdravstvenog osoblja nakon što pacijent stigne u psihijatrijsku ustanovu. Do tada policija ima svoje ovlasti, no nakon dolaska u bolnicu ključnu ulogu u procjeni daljnjeg postupanja preuzima zdravstveno osoblje. Naglasila je da policija ne može samostalno odlučiti o napuštanju ustanove prije nego što pacijent bude predan i zbrinut.
"Policija ne može samoinicijativno napustiti zdravstvenu ustanovu dok pacijent nije predan i zbrinut", poručila je. Dodala je da je upravo na liječniku, odnosno psihijatru, procjena je li daljnja pomoć policije potrebna i može li zdravstveno osoblje samostalno provesti mjere prisile. Roksandić je pritom naglasila da zdravstveni djelatnici, osobito oni koji rade u interventnim timovima, moraju biti posebno educirani za postupanje s pacijentima koji imaju teške duševne smetnje.
Roksandić je objasnila i da zdravstveno osoblje može zatražiti pomoć policije ako procijeni da ne može samostalno smiriti pacijenta u skladu s propisanim protokolima. Naglasila je da su mjere prisile krajnje sredstvo i da se smiju primjenjivati samo ako druge metode deeskalacije nisu uspjele te dok postoji izravna opasnost za život ili zdravlje pacijenta ili druge osobe. "Mere prisile su zadnje sredstvo koje se isključivo moraju primijeniti ako druge metode deeskalacije nisu uspjele. I mogu se primijeniti samo dok traje opasnost izravno za život i zdravlje pacijenta ili druge osobe", istaknula je Roksandić.
Dodala je da svi zdravstveni djelatnici uključeni u takve postupke moraju biti educirani, a posebno je važna uloga voditelja tima. On mora nadzirati provedbu mjera, pratiti vitalne znakove pacijenta i osigurati da se postupak provodi prema jasno podijeljenim zaduženjima. "To je nevjerojatno važno. I upravo vođa tima je taj koji je zadužen za najosjetljiviji dio primjene mjera prisile, a to je, naravno, da prati vitalne znakove, da prati opasnost po život pacijenta i da je zadužen za fiksaciju glave", objasnila je. Odgovornost za pravilnu primjenu mjera prisile ne završava na zaposlenicima koji sudjeluju u intervenciji. Naglasila je da zahtjevnost rada s agresivnim pacijentima ne može biti opravdanje za postupke zabilježene u Jankomiru.
"Bolnica je ta koja mora osigurati kontinuiranu edukaciju u tom području, koja mora osigurati da osoblje prepozna, ako osoblju treba pomoć također, no te sve situacije ne mogu opravdati ovo što se dogodilo. Koliko god se trudili naći opravdanje, ovo je sve potrebno i treba biti prisutno, ali ono što smo vidjeli na snimci je po mom mišljenju neobranjivo", poručila je. Osvrnula se i na konkretne postupke vidljive na snimci, među kojima su nejasna podjela uloga unutar tima, izostanak nadzora vitalnih znakova, prekrivanje glave pacijenta jastukom, pritisak koljenom na vrat i udaranje. Posebno je problematičnim ocijenila činjenicu da, prema onome što se vidi na snimci, nitko od prisutnih nije reagirao kao da je riječ o nedopuštenom postupanju. Roksandić je pritom naglasila da se cijeli slučaj mora analizirati stručno i bez političkih pritisaka, ali da se pritom ne smije izgubiti ljudska dimenzija.
"Medicina bez ljudskosti nije medicina, definitivno", poručila je. Dodala je da propisi o primjeni mjera prisile postoje s razlogom te da je pritisak na vrat i prsa na način prikazan na snimci apsolutno zabranjen. Odbacila je i mogućnost da se prekrivanje pacijentove glave jastukom opravda kao nekakva nepisana procedura. "Jastuk nikako ne može biti pisana, nepisana procedura", istaknula je Roksandić, dodajući da su snimke šokirale i brojne psihijatre koji su ih pogledali.
Roksandić se osvrnula i na mogućnost kaznene odgovornosti drugih osoba koje su bile prisutne tijekom postupanja prema Perišu, ali i onih na rukovodećim pozicijama u bolnici. Istaknula je da kazneno pravo obuhvaća i činjenje i nečinjenje, a da profesionalci imaju obvezu postupati s povećanom pažnjom. Posebno zabrinjavajućim smatra to što, prema dostupnoj snimci, nitko od prisutnih nije reagirao na način koji bi pokazao da prepoznaje ozbiljnost situacije. "Ako je snimka točna, a nitko nije osporio autentičnost snimke, situacija da se ne gledaju vitalni dijelovi tijela, ta nonšalancija je apsolutno zabrinjavajuća i nevjerojatna", rekla je Roksandić. Dodala je da takvo postupanje opravdava daljnje djelovanje Državnog odvjetništva, a podsjetila je i na kazneno djelo nesavjesnog liječenja, koje obuhvaća kršenje pravila struke činjenjem ili nečinjenjem. Osvrnula se i na osobu koja je snimku pustila u javnost. Smatra da je u ovom slučaju objava snimke omogućila da se sazna što se dogodilo te da je motiv mogao biti zaštita ljudskog dostojanstva, a ne politički interesi. "Da nema snimke, mislim da ne bismo znali što se dogodilo tamo", rekla je Roksandić.
Komentirala je i brojna svjedočanstva bivših pacijenata koja su se pojavila u javnosti nakon tragedije. Upozorila je da svaku pojedinačnu tvrdnju treba provjeriti, saslušati uključene strane i utvrditi što se doista dogodilo. Posebno je naglasila da se mjere prisile nikada ne smiju koristiti kao kazna ili sredstvo discipliniranja pacijenata. "Mjere prisile nikako i nikada se ne smiju koristiti kao kazna, mjera discipline ili držanja u redu nekakvom pokornosti osoba s duševnim smetnjama", poručila je. Podsjetila je da su psihijatrijski pacijenti zbog povijesnih zlouporaba i posebno ranjivog položaja zaštićeni dodatnim pravnim mehanizmima. Zabrana mučenja i nečovječnog postupanja, naglasila je, apsolutna je i ne smije se dovoditi u pitanje. Roksandić je pritom pozvala na dosljedniju primjenu zakonske obveze obavještavanja o svakoj primijenjenoj mjeri prisile. O tome moraju biti obaviješteni zakonski zastupnik, skrbnik ili osoba od povjerenja pacijenta, kao i etičko povjerenstvo bolnice.
Osobe koje dobiju takvu obavijest mogu zatražiti sudsko preispitivanje opravdanosti primijenjenih mjera. Posebno je istaknula važnost instituta osobe od povjerenja, koju pacijent može sam imenovati kako bi u slučaju potrebe netko mogao reagirati i štititi njegova prava. "Mislim da se treba početi koristiti sve više institut osobe od povjerenja, da mi imenujemo osobu od povjerenja za koju smo sigurni, ne mora nam biti naš rođak, partner, tko god, da će reagirati u ovim situacijama", poručila je. Dodala je da duševne smetnje mogu pogoditi svakoga te da ih društvo mora prestati stigmatizirati.
Roksandić je govorila i o mehanizmima koji bi trebali spriječiti ponavljanje ovakvih slučajeva, naglasivši da je nužno provesti stručnu analizu događaja, bez političkih konotacija. "Najvažnije je da osobe s duševnim smetnjama se ne boje potražiti pomoć, da se psihijatri i drugo zdravstveno osoblje ne boje pružiti tu pomoć. To ne smije biti ishod ove rasprave", poručila je. Objasnila je da već postoje brojni mehanizmi nadzora i zaštite prava pacijenata, među kojima su Povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim smetnjama, pučka pravobraniteljica, etička povjerenstva bolnica te mogućnost obraćanja članovima obitelji i osobama od povjerenja. Istaknula je da zdravstvene i socijalne ustanove imaju obvezu dostavljati izvješća o primjeni mjera prisile, na temelju kojih nadležna tijela prate stanje u sustavu i upozoravaju na uočene probleme. "Najgore je kad netko počne govoriti: 'To nije moja nadležnost.' To jednostavno ne smije biti tako", istaknula je.
Govoreći o osobama koje smatraju da su tijekom liječenja bile izložene nečovječnom ili neprimjerenom postupanju, Roksandić je naglasila da imaju pravo zatražiti zaštitu svojih prava i pokrenuti postupak preispitivanja. Kao prvi korak navela je obraćanje ravnatelju bolnice, i to pisanim putem, a pacijenti se mogu obratiti i nadležnim institucijama, uključujući Povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim smetnjama i pravobraniteljske institucije. "Ako je sumnja na povredu takva, postoji prijava policiji, odnosno državnom odvjetništvu", objasnila je.
Govoreći o reakcijama nakon smrti Kristiana Periša, Roksandić je upozorila i na opasnost političke instrumentalizacije slučaja, javnog prozivanja pojedinaca i objavljivanja njihovih osobnih podataka prije nego što se utvrde sve okolnosti. "Ovo nije trenutak za skupljanje političkih bodova", poručila je. Istaknula je da osobe koje su proživjele neugodna ili traumatična iskustva imaju pravo javno govoriti o njima i izraziti nezadovoljstvo, ali da svako pojedinačno svjedočanstvo treba provjeriti i ne smije se automatski smatrati dokazom kršenja pravila struke. Smatra da je sada najvažnije provesti stručnu analizu sustava, saslušati pacijente i udruge koje ih zastupaju te utvrditi gdje postoje nedostaci u postupanju.
"Mi nakon svakih mjera prisile moramo analizirati sustav, ali ne analizirati ga da imamo lov na vještice", rekla je. Dodala je da ravnatelji bolnica i voditelji odjela trebaju preispitati postupke unutar svojih ustanova i utvrditi gdje postoji prostor za poboljšanja. Kao jedno od područja koje zahtijeva posebnu pozornost navela je dolazak uznemirenih pacijenata u zdravstvenu ustanovu u pratnji policije. Roksandić je zaključila da je potrebno dodatno ulagati u edukaciju zdravstvenog osoblja i osigurati da se s pacijentima postupa uz poštovanje njihova dostojanstva i empatiju. Naglasila je da je odgovornost za unapređenje sustava zajednička te da u tome moraju sudjelovati zdravstvene ustanove, državne i gradske institucije, ali i udruge i sami pacijenti.
Otvori KEKS Pay
Što se tek radi po Socijalnoj skrbi? Staračkim domovima raznih vrsta? Drugim psihijatrijskim ustanovama? Nema tamo milosti za ranjive, jadne i bolesne...