Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Kolumne

Derusifikacija Ukrajine može biti jednako ružna i nepravedna kao što je bila i nasilna sovjetska rusifikacija

Novim ukrajinskim zakonima mogu zapljeskati samo razbijači ćiriličnih ploča u Hrvatskoj
25. lipnja 2022. u 22:46 16 komentara 8749 prikaza
International Legion for the Territorial Defense of Ukraine in Kharkiv
Foto: LEAH MILLIS/REUTERS
Pogledajte galeriju 1/3

Božić 1991. proveo sam na bojišnici. U Sunji. To banijsko mjesto bilo je na prvoj liniji obrane. Iz Sunje se nije moglo dalje. Na kraju gradića tada je završavao naš svijet, naša Hrvatska. Sve kuće na rubu Sunje bile su utvrđeni položaji hrvatskih branitelja.

Kao i željeznička stanica. Na položaju pokraj jednog njezina prozora, pretvorenog u puškarnicu, susreo sam glumačku legendu Svena Lastu. U uniformi, s puškom u ruci. To je bila prva linija. Ja sam bio na drugoj, u središtu mjesta, u improviziranom studiju Radija Sunja – ratne ispostave zagrebačke Stojedinice. Po potrebi sam bio i spiker, čitao vijesti, želje i pozdrave. Ali glavni posao mi je bila glazba. Biranje i puštanje glazbe koja je činila najveći dio danonoćnog programa.

Kolegice i kolege i ja bili smo ponosni na svoju ulogu i osjećali smo se prilično važno. Živjeli smo, jeli i spavali s vojskom, ali nismo bili vojnici. Vojnik je bio Sven Lasta. Vojnici i ratnici su bili svi oni ljudi raspoređeni na rubu Sunje koji su čuvali svoje domove, svoj gradić i nas u njemu, čitavu Hrvatsku iza naših leđa.

Naš repertoar je bio uglavnom rokerski, u duhu urbanog Radija 101, ali u prvom redu borben i domoljuban. Tamburaši sa Škorinom "Ravnicom" bili su stalno u vrhu naših top-lista. Neupitni broj jedan bila je "Moja domovina". Ali nismo se tada nipošto skanjivali ni "Bojne Čavoglave". Naprotiv. Domoljubno-borbeni kriterij bio je iznad svih ostalih, pa su se u eteru skladno nadopunjavali Tomislav Ivčić i Đuka Čajić s rokerskim Gopčevim rafalima. Naša glavna ciljana publika ipak su bili borci na prvoj liniji. Međutim, imali smo vrlo jaku konkurenciju, za koju nismo ni znali, sve dok u jednom od redovitih obilazaka prvih linija, u jednoj od granatama i mecima izbušenih tvrđavica, nismo naišli na ekipu koja je prema nama bila iskrena.

Pohvalili su naš trud i angažman, zahvalili nam na bodrenju i samoj činjenici što dijelimo s njima, tamo u Sunji, tu ratnu zimu i dio granata koje su svako malo padale po mjestu. Ali, priznali su nam, dobar dio toga što im mi sviramo baš i nije po njihovom ukusu. Kad bismo im mi dosadili, sa svim našim Dylanima, Stonesima, Scorpionsima, Azrama, Ravnicama i ostalim domaćim budnicama, oni bi okrenuli na stanicu koju su najčešće slušali i prije rata: Petrovu goru. A od tamo, preko bojišnice, iz četničke SAO Krajine, u eter i tranzistore naših branitelja stizali su narodnjaci. Dakako, srpski i srbijanski. Uz to, bilo je dobro čuti što misli, ili barem što govori neprijatelj.

Ne da im nisam zamjerio, ne da sam njihov muzički ukus i izbor poštovao, nego sam im se i divio. Oni su u mojim očima bili mnogo veći od sve one pozadinske politikantske kukaveti koja je u bijesu, frustraciji, a nerijetko i u želji da se dodvori novim kriterijima političke podobnosti, u to doba čistila hrvatske knjižnice od srpskih knjiga i ćirilice. I nikome, barem od ljudi s kojima sam tada bio u Sunji, nije palo na pamet da posumnja u domoljubnost i odlučnost ljudi koji su, na najdoslovniji i najneposredniji način čuvali naše glave, zbog koji smo mi, ni kilometar od bojišnice, ipak koliko-toliko mirno spavali i svirali svoje. Nitko nije pomislio kako bi možda ti naši branitelji, slušajući Cecu i društvo, mogli u nekom trenutku položiti oružje i prikloniti se separatističkim velikosrpskim idejama neprijatelja s druge strane nišana.

Sjetio sam se svega toga ovih dana čitajući kako je Verhovna Rada, ukrajinski parlament velikom većinom glasova donio zakone koji u ukrajinskim medijima i javnim prostorima zabranjuju rusku glazbu i jezik, uz obrazloženje kako "ruska glazba usvajanje ruskog identiteta čini privlačnijim, što može oslabiti ukrajinsku državu" te kako bi "glazbeni proizvod države agresora mogao utjecati na separatističke osjećaje kod stanovništva".

Budući da se novi ukrajinski zakoni bave i ruskom literaturom, u površnom senzacionalizmu neki se mediji nisu ni najmanje potrudili saznati što doista u tim zakonima piše i na što se i koga odnose. Tako me s jednog regionalnog portala zaskočio potpuno netočan i neistinit naslov "Nema više Dostojevskog!". Nema o tome ni govora. Zabrana će se odnositi na muzičare – kompozitore i izvođače, kao i pisce koji imaju ili su imali rusko državljanstvo u bilo kom trenutku poslije 1991. godine. I jasno je da je riječ ponajprije o svim vrstama popularnih glazbenih žanrova, jer sasvim sigurno se u eteru za slušanost ne natječu skladatelji suvremene klasične glazbe za koje ionako ne haje ni većina Ukrajinaca, ni Rusa.

Odavši počast "neustrašivosti" branitelja Sunje pred srpskim narodnjacima, a na takvo sam raspoloženje nailazio i na mnogim drugim frontama, nipošto mi nije bila namjera Ukrajini za primjer staviti hrvatsku državu. Kod nas se, doduše, nisu donosili posebni zakoni, ali se (auto)cenzura svega srpskog podrazumijevala i raznim drugim mehanizmima kojima vlasti raspolažu provodila. Štoviše, čak i danas, tolike godine nakon rata, svako malo iz raznih nižih i viših struktura vlasti i gluposti izrone tipovi koji bi Hrvatima propisivali što moraju, a što ne smiju slušati i čitati, e da bi bili pravi Hrvati. Kao da bi, čim čuju Bajagu ili Balaševića, a kamoli Cecu, odmah poželjeli postati Srbi i odcijepiti se od narodne matice.

Nema ničeg spornog kada ukrajinski zakonodavci, nakon gotovo stoljetne agresivne i nasilne rusifikacije, žele poticati stvaralaštvo ukrajinskih umjetnika na ukrajinskom jeziku. Ali itekako je sporno kada izjavljuju da im je cilj "zaštititi ukrajinsku kulturu od ruskog utjecaja", kao što su bile duboko problematične i ranije odluke o ukidanju ruskog kao jednog od službenih jezika, premda ga u Ukrajini kao materinski govori velik dio stanovništva. U tom slučaju se Ukrajina derusificira na jednako ružan način kao što su je sovjeti bili rusificirali.

A kako se sve to nas tiče? Tako što se Ukrajini otvaraju prečaci prema članstvu u Europskoj uniji s čijim se temeljnim vrijednostima kose takvi postupci političko-administrativnog nasilja nad jezicima, pismima, pjesmama i kulturnim prožimanjima. Ili možda sve to više ne vrijedi, samo nam to još nisu rekli? Ako je tako, ljudi zabrinuti za svoj krhki hrvatski identitet, tankoćutni čuvari nacionalnih emocija i raznih digniteta, razbijači ćiriličnih ploča, mogu mirne duše nastaviti i završiti svoj posao. Ovaj put s blagoslovom Bruxellesa. 

>> VIDEO Ruski špijun pokušao se infiltrirati na sud u Haagu: Desetljećima je radio na lažnom identitetu

Russian President Vladimir Putin takes part in the 14th BRICS Summit via video link, in the Moscow Region G7 za siromašne Udar na dolar: Stiže rezervna svjetska valuta? Sastali se lideri koji spašavaju rusku ekonomiju Vladimir Putin nove prijetnje Upozorenje Putinovog saveznika: Ako dođe do svjetskog rata, znamo koji grad će biti prvi na udaru Russia's attack on Ukraine continues, in Sievierodonetsk RAT U EUROPI Ukrajinci: Rusi masovno otimaju ljude; Sve teža situacija na istoku zemlje zbog ruske nadmoći
Ljetno predvečerje u Zadru
'Gazda je naredio'
Novinarka Večernjeg o antiturističkom iskustvu iz Zadra: 'Konobar nas nije htio poslužiti'
Kamo na more
Kamo na more
Ljeto bez dugoročnih planova: Idealna mjesta za brzi ljetni vikend s obitelji
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Dvanaest__legija:

    Podrška razbijačima ćiriličnih ploča!

  • četvrti:

    Nevjerojatno je da danas, kada traje nesmiljena agresija Rusije na sve što je ukrajinsko netko, tobože nepristrano i "zdravorazumski", ustvrditi da je derusifikacija "na ovaj način" isto toliko nepravedna kao i nekad rusifikacija. Bit ću slobodan podsjetiti da je sovjetska ... prikaži još! Rusija samo g l a d o m o r o m u Ukrajini (dakle, u miru) pobila oko 7.000.000 ljudi (dakle, više nego što je Hiter, malo kasnije, pobio Židova - 6.000.000), da je (prema riječima N. Hruščova, izrečenim uz smijeh i odobravanje svih delegata komnističke stranke) planirano preseljenje svih Ukrajinaca, poput brojnih drugih naroda u komnističkom raju, ali se odustalo od toga jer je Ukrajinaca (opet smijeh i odobravanje) bilo - previše. Za svo to vrijeme komnističkog nasilja djelovao je, usklađeno, Ilja Erenburg koji je sve činio da bi sa svojom klikom opravdao komnističke zločine. Problem je što je g Pofuku i danas bliži Ilja Erenburg (ili bolje mu pristaje Dovženko, Ukrajinac), nego progonjeni i ubijeni Madeljštam ili Ahmatova. Ali, zar to mi iz tjedna u tjedan moramo čitati u jednim novinama koje pretendiraju na ozbiljnost?

  • prajdali100:

    Naslov članka obećava, onda pročitam podnaslov i tu je kraj.Idemo dalje.