Siječanj i osobito veljača su mjeseci koji su u slavonskim prisavskim selima tradicionalno rezervirani za pokladno jahanje. Običaj je to star dvjestotinjak godina, koji korijene vuče od vremena Vojne krajine. Upravo u ovo vrijeme svečano odjeveni jahači s pokladnim jelom i pićem obilazili su "čuvare granice, graničare stare" na graničnim postajama. Zapovjednici postrojbi koje su branile granicu na Savi na gizdavim su konjima obilazili sela i novačili mladiće za vojsku. Po povratku bi se ponovno okupljali i obilježavali poklade.
Tako je na ovom području ostalo do danas. Vremena su se promijenila, ali tradicija se nije zaboravila. Tko još nije čuo onu staru narodnu "bolje da izumre selo nego običaji". Posljednjih godina vojnike su zamijenili članovi konjogojskih udruga koji odjeveni u tradicionalne narodne nošnje obilaze sela i navraćaju kod mještana. Domaćini ih časte kulenom, kobasicama, krafnama, vinom i rakijom.
Iako je pokladno jahanje tradicija cijele Slavonije i Baranje, kao dio bogate graničarske povijesti posebno je atraktivno na području Brodsko-posavske županije. U ovdašnjim se selima njeguje tradicija koja je postala sastavni dio turističke ponude, pa je sada pravo vrijeme da svi oni koji ih žele posjetiti rezerviraju smještaj na nekom od rančeva, salaša ili OPGova i uživaju u zimskoj idili. Prvo ovogodišnje pokladno jahanje održano je u Velikoj Kopanici, čijim je šorovima projahala povorka čak 126 konjanika, među kojima i puno mladih. Kao i obično, jahači su se prvo okupili ispred zgrade općinske uprave, gdje su ih pozdravili domaćini i organizatori iz mjesne konjogojske udruge i Općine. Zatim su se uputili prema trima postajama na kojima se ih mještani velika srca i široke slavonske duše ugostili bogatim šokačkim trpezama.
– Dvije godine bavim se konjogojstvom i sudjelujem na pokladnim jahanjima. Oduvijek mi je bila velika želja imati konja i otac mi ju je ispunio i kupio mi ga. Istina, o konju se treba brinuti, ali kada imaš volju i kad to voliš, onda nije problem. S obzirom na to da radim, o konju se brinem poslijepodne, a ujutro brigu o njemu vodi tata – rekao je osamnaestogodišnji Ivan Grgić. Tradicija se nije zaboravila, ali nešto se ipak promijenilo u novom mileniju.
Među konjanicima je sve više jahačica, ljubiteljica konja, ali i bogate slavonske baštine. Konjogojske udruge, kulturno-umjetnička društva, vlasnici konja, mještani, njihovi gosti… Svi su oni dio pokladnog jahanja. Uređeni konji, jahačice i jahači u narodnim nošnjama, njih stotine, sve do početka ožujka prolazit će selima uz Savu. Pokladni jahači čuvaju slavonski inat i bogatstvo koje su im u nasljeđe ostavili njihovi očevi i djedovi. – Okupljamo tridesetak članova u dobi od 12 do 80 godina. Drago mi je što se mlađarija uhvatila konja i što nam iz godine u godine pristupa sve više mladića i djevojaka koje njeguju tradiciju. To je ujedno i naš glavni cilj – očuvati lipicanca tu gdje treba biti – rekao je Ivan Divić, predsjednik Konjogojske udruge Velika Kopanica.
Pokladno jahanje je tradicija koja se veže za razdoblje Vojne krajine, od 1743. do 1873 godine. Nekadašnji su graničari svečano odjeveni išli u obilazak svojih pajdaša na graničnim postajama noseći im jelo i piće. Po povratku s granice, jahači bi projahali svim sokacima sela, a domaćini su ih častili i ocjenjivali čiji je konj ljepši i gizdaviji, dok bi mlade djevojke gledale koji je momak najljepši. Iako to nikada nije imalo natjecateljski karakter, proglašavanje najboljih imalo je svečano obilježje. Iako se običaj pokladnog jahanja zadržao sve do danas, raspjevani jahači se više ne maskiraju u životinjska krzna i ne stavljaju na sebe zvona kao što su to činili prije.
– Pokladni jahači obično su dolazili iz drugih sela. Bili su to vješti momci koji su jahali kroz selo, samostalno ili iza pokladne povorke. Ponekad su se zalijetali u ljude koji su stajali pred kućama i plašili ih. Na taj su način izazivali strahopoštovanje mještana. Jahati nije mogao svatko, to jahanje nema veze s ovim današnjim. Tadašnji jahači nisu imali ni čizme ni sedla na konjima – ispričao je povjesničar, kroničar i publicist Ilija Maoduš. Konj je Slavoncu nekada bio sve – od prijevoza do doktora, krštenja u svatove do oranja i rada da prehrane obitelj. Iako više nisu gazdina uzdanica, razigrani ljepotani, vjerni pratitelji slavonskog čovjeka i danas su njegov najveći ponos.
FOTO Najopasnije životinje na svijetu: Najopakija je odgovorna za smrt čak 750.000 ljudi godišnje
Inat=obilježje emocionalno nezrelih ljudi i male djece.