Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti

Bitka za Čepikuće: Pobjeda koja je spasila Dubrovnik

Pobjedom ZNG-a nad JNA obranjena je pomorska „žila kucavica“ Pelješac - Dubrovnik zbog čega opkoljeni grad nije doživio sudbinu Vukovara
10. listopada 2013. u 11:00 2 komentara 4230 prikaza
Topništvo JNA punih je 12 sati tuklo branitelje Čepikuća ranivši šestoricu
Foto: dr. sc. Jakša Raguž
Pogledajte galeriju 1/7

S približavanjem ratnog vihora i prvih nagovještaja srpsko-crnogorske agresije na dubrovački kraj, tijekom ljeta 1991. intenziviraju se obrambena djelovanja na razini općine Dubrovnik. U kontekstu toga zapovjednikom 1. samostalne „A“ bojne ZNG-a, 116. brigade ZNG-a Dubrovnik, imenovan je Marko Mujan, dotad zapovjednik Teritorijalne obrane Korčula koji se dragovoljno priključio ZNG-u. Odmah po preuzimanju dužnosti Mujan se suočio s nizom poteškoća u postrojbi, od kojih su borbena neobučenost ljudstva i disciplina bili najteži. Uvidjevši da te probleme ne može riješiti dok je postrojba smještena u gradu Dubrovniku, Mujan ju odlučuje prebaciti u terenski kamp smješten na visoravni Lisačke Rudine u zapadnom Dubrovačkom primorju. Tijekom terenske obuke na Rudinama Mujan dolazi u kontakt s malom skupinom izviđača, dragovoljaca, kojom je zapovijedao Nijaz Batlak poznatiji kao Mate Šarlija - Daidža, hrvatski emigrant, veteran Drugog svjetskog rata, veliki domoljub rođen u Konavlima. U dubrovački je kraj došao po naputku iz Zagreba te je uz suglasnost Miljenka Bratoša, sekretara Sekretarijata za narodnu obranu općine Dubrovnik, 5. svibnja osnovao izviđačku skupinu koja je nadzirala pogranično područje prema Hercegovini.

Krajem kolovoza bojna ZNG-a seli iz kampa na Rudinama u pogranično selo Čepikuće i u seoskom domu uspostavlja novu bazu. U njezin sastav ulazi i ova izviđačka skupina. Otada je Zapovjedništvo I. samostalne bojne ZNG-a bilo stalno smješteno u Čepikućama. Sam je Daiža, iako službeno samo zapovjednik izviđača, svojih osebujnim ponašanjem i stavom zadobivao simpatije branitelja te postao neka vrsta, kako to Mujan opisuje, savjetnika za političku djelatnost, takozvanog “komesara“ postrojbe, osobe čije se savjete i naputke uvažava i sluša. Uz obuku, branitelji počinju pripreme za uspostavu crte obrane na potezu Trnovica – Čepikuće – Slano. U Čepikućama se Mujan upoznaje s tamošnjim pričuvnim policajcem Markom Potrebicom. U drugoj polovici kolovoza Mujan s Potrebicom, kao odličnim poznavateljem ovog područja, obilazi prostor uz granicu, procjenjuje odakle bi se mogli očekivati prodori agresora te osmišljava obranu. Obrani Čepikuća trebalo je posvetiti posebnu pozornost jer bi padom ovog mjesta JNA bio otvoren put k Pelješcu, Neumu i delti Neretve. K Čepikućama iz Popova polja u Hercegovini vode dva puta, glavni iz smjera sela Trebimlja, i sporedni iz sela Strmica. Iako su ta sela naseljena Hrvatima, i strateški pogodna da se u njima uspostavi obrana, hrvatska garda i policija imale su strogu zapovijed da ni u kom slučaju ne smiju prelaziti državnu granicu. Stoga su prvi obrambeni položaji postavljeni preko nekoliko stotina metara od granice, na hrvatskom državnom teritoriju.

Postavilo se pitanje kakvu obranu primijeniti. Iako su branitelji bili dobro opremljeni lakim pješačkim naoružanjem, u tom trenutku nisu imali cijevi težeg kalibra. Stoga se izabralo metodu zasjeda, čijim bi se uspjehom i nanošenjem gubitaka u ljudstvu i tehnici agresoru onemogućili možebitni novi napadi na tim smjerovima. Kako je procijenjeno da bi glavni udar mogao uslijediti asfaltnom cestom Trebimlja – Čepikuće, na toj je prometnici pripremljena glavna zasjeda. Izabran je strateški pogodan prostor gdje se ova cesta u dužini od oko jednog i pol kilometra provlači između nekoliko strmih brda – Treštenova i Pišteta s lijeve, i Klošnoga (Klačnoga) vrha i Budimca s desne strane ceste. Na početku i kraju za zasjedu je odabranog odsječka cesta pripremljena za miniranje, a u sredini zasjede, u podnožju brda, trebalo je rasporediti desetak tzv. “dubrovačkih televizija“ – mina usmjerenog djelovanja za uništavanju žive sile, koje su se proizvodile u Dubrovniku. Za zapovjedno mjesto određeno je brdo Budimac (mještani ga zovu Brdašce) u podnožju kojega je po njihovom pristizanju trebalo postaviti položaje minobacača.

Plan je bio da branitelji naoružani strjeljačkim naoružanjem posjednu vrhove navedenih brda. Agresorsku kolonu trebalo je pustiti ući na prostor zasjede i pričekati da čelo kolone izbije u dubinu do razine Budimca. Nakon toga bi po blokiranoj koloni počeli pucati strijelci s brda, te bi se aktivirale “dubrovačke televizije“, koje bi razbile kolonu. Položaji bi strijelcima omogućili križanje paljbe s položaja između brda s lijeve i s desne strane puta. Između njih bi nastalo nekoliko “džepova“ iz kojih bi se agresoru nakon ulaska bilo gotovo nemoguće izvući. U isto je vrijeme trebalo aktivirati eksploziv i dići u zrak cestu ispred i iza kolone, kako bi se onemogućio daljnji prodor prema Čepikućama i izvlačenje u smjeru Trebimlje. Time bi ujedno dio kolone u zasjedi bio odsječen od glavnine snaga. S djelovanjem je trebalo nastaviti dok se agresor ne preda ili bude uništen.

Radilo se o naizgled jednostavnom, ali u stvarnosti izuzetno složenom i delikatnom obliku borbenog djelovanja te učinkovitom planu u kojem je jedan od najznačajnih čimbenika bilo iznenađenje. Glede ceste iz Strmice, Marko je Potrebica, kao zapovjednik lokalne pričuvne policije, odlučio da tu zasjeda bude postavljena kod Lipanjeg brda odakle bi se moglo uspješno presjeći napredovanje JNA. Ljudstvo koje je trebalo obaviti te zadaće činili su branitelji iz sastava 2. satnije ZNG-a zapovjednika Božana Šimovića, i to njezin 1. vod, kojim je zapovijedao Rade Barišić, u tom trenutku smješten u Čepikućama, zatim skupina od desetak dragovoljaca zapovjednika Bora Rupčića, te mala skupina mjesnih pričuvnih policajaca zapovjednika Marka Potrebice, ukupno pedesetak branitelja.

Sukladno ovom planu za dvostranu zasjedu, krajem rujna obavljene su nužne radnje. Dubrovački su inžinjerci ispod ceste postavili dvije mine načinjene od privrednog eksploziva “Vitezita“ te iz Dubrovnika dopremljene “dubrovačke televizije“. Kako je čimbenik iznenađenja bio od presudne važnosti cijeli je plan držan u tajnosti, a branitelji su imali ograničen obim uvježbavanja kako ni slučajno ne bi razotkrili planirane zasjede. Kako je za uspjeh zasjeda presudan čimbenik bio pravovremena dojava o kretanju agresora, među Hrvatima Popova polja potražilo se saveznike. U Trebimlji se najvrijednijim suradnikom branitelja pokazao župnik don Zdravko Petković. Njegove su obavijesti bile od presudne važnosti za kasniju pobjedu hrvatskih branitelja.

U jutarnjima satima 1. listopada 1991. godine JNA je izvela opći napad na dubrovačko područje, i to iz ukupno osam smjerova. U zapadnom Dubrovačkom primorju JNA je krenula u napad u dvama smjerovima: Zavala – Slano i Trebimlja – Čepikuće. Vijest da je kolona JNA krenula iz sela Ravno k Trebimlji i da namjerava napasti Čepikuće poslao je tijekom jutra župnik don Petković u Dubrovnik. Dojava „Dumo javlja: ‘Idu svatovi, Anđa se udaje’“, što je značilo da JNA kreće na ČepiČepikuće, odmah je proslijeđena za- Uoči i za vijeme bitke (karte Hrvoje Kekez) povjedniku Mujanu koji je u tom trenutku bio sa skupinom branitelja u blizini Trstenog, gdje su se našli pod topničkim udarom brodova JNA s mora. Primivši dojavu Mujan je dao zapovijed da se odmah krene u postavljanje zasjede, i sa svojom se skupinom vozilima žurno zaputio u Čepikuće. U to je vrijeme don Zdravko Petković automobilom žurno otišao iz Trebimlje u kamp ZNG-a u Čepikuće i javio da se velika pješačka kolona JNA kreće putem k Čepikućama bez većih mjera predostrožnosti.

Kako kaže zapovjednik Mujan „ova dojava o pokretu neprijateljskih snaga prema Čepikućama jedan je od osnovnih razloga iznenađenja postignutog u postavljanju zasjede“ jer „dojava o pokretu ... brigade ‘Sava Kovačević’ koliko god da je pristigla u posljednjem trenutku, toliko je s druge strane bila i pravovremena“. U međuvremenu je i zapovjednik Mujan sa skupinom branitelja došao u Čepikuće i pratio provođenje izdane zapovijedi o žurnom zaposjedanju pripremljenih obrambenih položaja na brdima iznad ceste gdje je planirana zasjeda. Ukupno je na prvim uzvišenjima u smjeru granice odakle se očekivala kolona agresora bilo raspoređeno dvadesetak branitelja. Ostali su raspoređeni na položajima u dubini zasjede, dok je vod minobacača zauzeo položaj kod Budimca. Branitelj Robert Boroje, sudionik bitke, o tim trenutcima kaže: „... Imali smo mi dosta lažnih uzbuna, pa se razmišljalo... Ali, vidim da taj dan nije bilo šale: otvaraju se sanduci municije, pune se puške i okviri. Imali smo ‘Atlasov’ kombi koji je odbacio jednu turu do položaja, ja sam bio u drugoj. Tamo smo zauzeli položaje obrane; prešli smo jednu valu i došli na drugi brijeg ispred te vale, otišli smo previše naprijed. S lijeve strane puta je zasjedu zauzela jedna desetina, moja desetina je bila s desne strane puta, a jedna je bila na jednoj glavici isto s desne strane puta, iza nas, ali na višoj glavici. Neđe oko 13.15 sati zauzeli smo položaje. Taman ja zapalio, nisam popušio pola cigare, kad se zadegenalo...“.

Kao što Boroje kaže, neki su od branitelja otišli previše naprijed u smjeru Trbovog vrha i Bijelog brijega, tj. ispred mjesta predviđenih za zasjedu, što će utjecati na ishod bitke. Marko Potrebica je sa skupinom pričuvnih policajaca i dragovoljaca zauzeo položaje na Lipanjem brdu očekujući napad iz Strmice. Daidža nije bio tu jer se zbog paljbe brodova JNA po magistrali u Slanome nije uspio probiti do Čepikuća. Tek što su zauzeti obrambeni položaji, na okuci se ceste u podnožju Bijelog brda, pojavila prethodnica pješačke kolone JNA. Bila je to 3. četa 1. bataljuna VII. crnogorske brigade Sava Kovačević iz sastava Titogradskog korpusa JNA, postrojba koja je tog jutra krenula iz Donje Trebimlje k Čepikućama. Napadom je rukovodio zapovjednik 1. bataljuna, kapetan Rade Golubović. Prethodnicu je činilo četrdesetak rezervista i dragovoljaca – četnika. Po pričanju branitelja dio je agresorskih vojnika bio obrastao u brade i izgledao poput upravo probuđenih, ustvari dugo vremena tek “pospanih” četnika. Iza njih na razmaku od oko 400 metara ide glavnina pješaštva od oko 180 vojnika. Tiskovine su JNA kasnije tvrdile da su u trenutku kretanja ovog bataljuna na zadatak zazvonila zvona sa seoske crkve u Trebimlji i upozorila hrvatske branitelje da spreme primjeren doček crnogorskim četnicima. Vojnici JNA su lagano, bez mjera opreza, išli cestom pravo u zasjedu.

Činilo se da sve ide po planu. Zapovjednik Mujan sjeća se da je stanje bilo „napeto, neprijateljski vojnici prelaze granicu, dolaze na blisku daljinu manju od 50 metara od naših na prvim položajima... Prilično sigurni i samouvjereni dovikuju se i hrabre, bradonja na čelu prve nastupne skupine poviknuo je: ‘Gdje su sad te ustaše!, što su bile i njegove posljednje riječi...“. U trenutku kada se čelo kolone spustilo u udolinu ispod Bijelog brda, i trebalo nastaviti ići još sto metara prije no što bi došlo bar do mjesta gdje je bila postavljena prva mina ispod ceste, jedan je od branitelja koji se nalazio na padinama Trbova vrha, zbog izuzetne blizine agresorskih vojnika s kojima se našao doslovce oči u oči, izgubio živce i počeo pucati po koloni JNA, nakon čega i ostali branitelji raspoređeni po okolnom kamenjaru otvaraju žestoku paljbu po vojnicima JNA u usjeku ispod Bijelog brda. U nekoliko je minuta cijela prethodnica JNA bila razbijena, a ostatak kolone panično bježao u smjeru iz kojeg su došli. Zapovjednik se Mujan sjeća kako „stravičan zvuk puškostrojnica među kojima se svojim posebnim ... zvukom isticao naš stari ‘Brengal’, uliva protivniku strah u kosti a nama podiže hrabrost. Tim više što je drugom puškostrojnicom, ‘Šarcem’, zbog zastoja Adam Zečević uspio ispaliti samo jedan metak...“.

Robert Boroje ovako opisuje početak bitke: „Oni su pomolili pješice iza onog brda s kojeg se spuštaju male serpentine. Jedno 7-8 njih je išlo kao izvidnica, oko 15- 20 m ispred drugih. Iza njih su išli ostali – k’o ovce, k’o da hodaju, borati, po Stradunu, samo srljaju. Mi čekamo. Kad su došli jedno 40- 50 metara od nas, nismo ih više smjeli puštiti. Ostali su još uvijek izlazili iza one krivine, sigurno 200-300 m daleko, eto, koliko i’ je bilo. Te, zapovjednik desetine Rade Barišić zvao motorolom Božana da pita ko će prvi zapucat’. Svak spreman, svak repetir’o... čeka. Ali onaj osjećaj, kad su pomolili, nagrnuli, reko bi ti sad će nas pomes’ ko’ mrave. Kad je opalio prvi metak, im’o Zdravko Katušić puškomitraljez mali PM-62 i on je prvi opalio, vidiš da ti ništa ne mogu, da su potpuno nemoćni. Kad je to stalo bježat’ preko međe, po šumi... Jadi! Jer, kad je Katušić opalio, mi smo svi stali i - peri po njima. Odma’ popadaše ova prva šestorica, k’o ćepanice se poredaše po cesti (jedan je bio ranjen, pravio se mrtav pa kasnije pobjeg’o), onda svako malo putem kako gledaš, poneko još. Ja sam i’ izbroj’o jedno... šes’ i pet jedan’es’... između 15 i 20 ljudi kako je odma’ palo mrtvije i ranjenije. One zadnje što su pali, njihovi su i’ počeli kraj jednog duba iyvla;iti kroz jedan šumarak> jednog po jednog preko jedne dolinice i tu su ih, ne znam koliko izvukli. To je što smo mi mogli viđeti, ne znam ostalo”.

Da je Boroje prilično dobro procijenio broj stradalih vojnika JNA potvrđuje i novinar glasila JNA „Narodna armija“, M. Leković. On je 1992. godine ovako opisao ishode djelovanja ZNG-a na 3. četu 1. bataljuna: „Tog kobnog 1. oktobra prošle godine četa je naišla na ustašku zasjedu nadomak Čepikuća u hercegovačkim brdima i bila zasuta jakom vatrom. Od snajperskih hitaca palo je šest boraca, jednog je rasula mina, dvadeset trojica su ranjena. Toga dana svoj pohod u odbranu domovine i srpskog naroda u Hrvatskoj od fašizma životima su platili poručnik Ranko Bojić – komandir čete, stariji vodnik Vojislav Bulatović – zamjenik komandira čete, te borci Tomislav Bulatović, Milovan Smolović, Željko Pandurica, Radosav Srdanović i Rasim Muratović.” Povukavši se natrag vojnici su JNA zauzeli položaje na padinama Bijelog brda i Sirkea i odatle počeli pucati po braniteljima. Nedugo zatim, iz smjera Trebimlje i Dužice, počelo je položaje ZNG-a tući dalekometno topništvo JNA. Uskoro mu se pridružila i bliža paljba iz minobacača. Nakon što se provelo izviđanje iz zraka JNA je pojačala topničke udare. Granatiranjem je stvorena, kako navodi zapovjednik Mujan, tako „teška metalna zavjesa“ da se ni glavu nije moglo promoliti. Od siline udara branitelji na prvim položajima morali su se povući i zakloniti na zadnje nagibe uzvisina kako bi se zaštitili od izravnih pogodaka. U paklenoj paljbi branitelji su se snalazili kako su mogli. Većina je ostala potpuno bespomoćna, doslovno prikovana za svoj jedini spas, zaklone u kamenu.

O tim trenutcima svjedoči i branitelj Boroje: „Nekako, njihovi mitraljezi i snajperi izvukli su se od serpentine desno, na jedan brijeg; došlo im je i pojačanje. Te, tu su jedno dva sata prali po nama. Derali, da si prs’ izvadio iznad stijene, odma’ bi ti ga odbilo... Imali su sigurno 10-15 mitraljeza, onih pravih, i snajpera.“ Neprijatelj je izuzetno brzo uzvratio paljbom minobacača i ostalog topništva. Tijekom okršaja palo je sigurno preko 1000 mina i granata po položajima i selu. Ni hrvatska strana nije stajala pasivno. Vod ZNG minobacača 82mm nastojao je uzvratiti paljbom iz svojih oruđa koja su bila, iako bez ciljnih sprava, dosta učinkovita budući da su se agresorski vojnici, vozila i druga sredstva nalazili u gustom rasporedu. Ne znajući da JNA ima zapovjedno mjesto nedaleko od crkve u Trebimlji minobacački vod ZNG-a pogađao je i taj prostor, o čemu je Robert Boroje doznao kasnije od mještana: „Imali smo četiri minobacača 82mm u pozadini; ni jedan nije im’o nišanske sprave, nego su nekako vezali čvorove na špagi. Oko njih su padale granate pa su neki pobjegli, neki od ovih domaćih ljudi iz Čepikuća. Minobacačima je zapovijedao Ivica Sentić, koji se dobro snašao. Ostalo i’ je dosta i oni su napravili pos’o jer su, kako sam kasnije čuo od našijeh ljudi na Trebimlji, dobro gađali njihove minobacačke položaje.” Ova prva bitka pješaštvom i topništvom trajala je punom snagom od 13.15 do 15.10 sati, nakon čega je intenzitet malo jenjao. JNA je ponovo napala, koristeći najvjerojatnije dvije čete, pretpostavlja se između 200 do 300 pješaka, od 17.15 do 17.45 sati. U tom su razmaku na objema stranama bili najučinkovitiji snajperi.

O tome kako je tekao taj drugi dio bitke branitelj Boroje kaže: „Jedan momak, Željko Brkić, im’o papovku i jednu vreću tromblona – desetak – petn’es – te to saspi među nje, u ovu šumicu. Jadi su to bile, kuknjava; tu ih je sigurno stradalo, ne znam koliko. Božan je im’o vojni snajper i on je dobro tuk’o. Prvo vrijeme odma’ su počeli žestoko tuć’ njihovi minobacači, ali lijevo od nas, uprazno. Tukli su i svoje. Jedno četiri-pet granata sasuli su u tu šumicu đe su bili njihovi i čuli su se jauci. Koliko i’ je stradalo, ne znam. Počeo je padati mrak pa smo po zvukovima razaznali da s kampanjolom bez svjetala silaze po nje.” Branitelji su uspješno odbili i ovaj drugi pokušaj napredovanja JNA. Nakon toga nastalo je zatišje, do 19.30 sati kada je uslijedio žestoki noćni napad topništvom po položajima ZNG-a. U napad su u sami sumrak uključeni i bestrzajni topovi kojima se izravno gađalo ljude. U crnogorskom se tisku navodi da su branitelje tukli bestrzajni topovi i ostalo topništvo poručnika Vlahovića. Istodobno su branitelji na položajima ostali bez vatrene podrške jer je u večernjim satima položaje ispod Budimca, a potom i kamp u Čepikućama, napustio cijeli vod ZNG minobacača.

Sutradan su se ujutro od cijelog voda pojavili, i kraće vrijeme ostali na položaju, Tomislav Mikulić, Ivo Rana, Saša Novevski, Pjero Diceglie i Đuro Gleđ. U noćnim je satima u Čepikuće u pomoć stigla skupina policajaca Policijske postaje Ston pod zapovjedništvom Klema Manenice. Dio je skupine Ivan Delalija odveo na položaje na Lipanjem brdu gdje su se stonski policajci vrlo kratko zadržali. Topništvo je JNA s bombardiranjem nastavilo sve do 01.30 sati narednog dana, kada je dvanaestosatna bitka za Čepikuće okončana. Prema pisanju crnogorskog tiska pripadnici 1. odjeljenja Sanitetskog voda JNA tijekom noći su izvlačili ranjenike. Tijela su poginulih ostala pa je JNA natjerala trinaest Hrvata iz Ravnoga da ih pokupe. Jedan od njih, Ivo Bukvić, kasnije je ispričao kako je automobilom prevezao leševe triju vojnika nakon čega su on i ostali Ravnjani cijelu noći premlaćivani. Ujutro nakon bitke skupina je branitelja s poprišta borbe kod Bijelog brda prikupila oko trideset cijevi raznog pješačkog oružja i strjeljiva koje su ostavili poginuli i bježeći Crnogorci. Koliko je vojnika JNA taj dan stradalo sa sigurnošću nije poznato jer razni izvori donose različite podatke. Prema srpsko – crnogorskom tisku poginulo je između 7 i 12 vojnika, a ranjeno između 23 i 50. Navodi se da je stradalo i nekoliko oficira: potpukovnik Milijan Miličević, kapetan Veljko MiMilić, poručnik Ranko Matijašević i dr. Pretpostavlja se da su ovi oficiri ranjeni u napadu minobacača ZNG-a kada je pogođeno Zapovjedništvo JNA u Trebimlji, no to se ne može sa sigurnosti potvrditi. U svakom slučaju radi se o znatnim gubitcima što jasno pokazuje i izbjegavanje priznanja za agresora poraznih posljedica. Ipak, zbog izgubljenog čimbenika iznenađenja nije provedena sjajno osmišljena zasjeda, zbog čega, unatoč velikim gubitcima, uspjeh bitke nije bio ni približno potpun. Da je zasjeda izvedena broj bi poginulih agresorskih vojnika zacijelo bio deseterostruko veći.

Na strani je branitelja bilo šest ranjenika: Luko Čampara, Dragan Jogunica, Željko Slišković, Osman Musli, Niko Mrvalj i Pero Šimunović, i to od djelovanja topništva. Otpor kod Čepikuća prestravio je “Savine partizane“. Uz okrivljavanje “ustaša“ čule su se optužbe da se radi o izdaji, ni manje ni više, no zapovjednika korpusa generala Milana Torbice. Beogradsko je “Vreme“ pisalo: „Na frontu je bilo i suviše iznenađenja. Vojska je vepočela optuživati komandu. Na udaru se našao komandant Užičkog korpusa general Torbica. Crnogorci sumnjaju da je u pitanju izdaja, koja je plaćena desetkovanjem njihove jedinice u selu Čepikuće. General Torbica im je rekao da je teren izviđen, a onoga momenta kad je njegov helikopter odletio, shvatili su da su u okruženju, na snajperskim i minobacačkim nišanima. Kažu da je poginulo 9, a ranjeno 15 boraca, dok ih je u titogradskoj ‘Pobjedi’ poimenice nabrojeno 53 mrtva i da ih Crna Gora neće nikada zaboraviti.” Na kraju je Torbica smijenjen i prebačen na banovinsko bojište. Pobjedom nad crnogorskim agresorima hrvatski su branitelji za skoro dva mjeseca odgodili zauzimanje zapadnog Dubrovačkog primorja i time omogućili formiranje pomorske “žile kucavice“ između Pelješca i Dubrovnika zahvaljujući kojoj Dubrovnik nije doživio sudbinu Vukovara. Naime, 1. listopada 1991. JNA je zaustavljena i kod Loznice, na prilazima Slanome.

U ponovljenom napadu Slano je palo 4.listopada. Nakon toga je JNA krenula u napad na visoravan Rudine, odakle putovi vode u Ston s jedne, te k Neumu i dolini Neretve, s druge strane. No Mujanovi su branitelji, isti oni momci koji su ih potukli 1. listopada, upornom obranom zaustavili Crnogorce na Miholju Krstu i Mironji te vezali uz sebe velike agresorske snage. Okupacijska je vojska dva mjeseca tu lomila vrat te su Čepikuće 1991. za Crnogorce postale mitsko, neosvojivo mjesto, čije im se ime duboko usjeklo u pamćenje. Novinar podgoričke „Pobjede“, Dražen Drašković, ovako piše: „Kada smo prvi put čuli to ime ruke su nam bile na glavi, hvatale su nevjericu i bol kojima je naša svijest tražila odgovor na žrtve hercegovačkog rata. Tamo negdje u prvim danima oktobra. Od tada su nastavile da žive u svakom našem tekstu, u svakoj vojničkoj priči, u tužbalicama majki i leleku očeva. U našoj potrebi za osvetom, naravno. Čepikuće.”

U „Pobjedi“ se za Čepikuće ustalio naziv “hercegovački Vukovar”. Stoga je pad ovoga malog sela od 80 kućanstava, koji se dogodio za nove ofenzive JNA 24. studenog 1991., dočekan s općim oduševljenjem u Crnoj Gori. „Pobjeda“ je Čepikućama posvetila niz reportaža, a među vojnicima JNA s oduševljenjem se pjevalo „Oj, Tuđmane, jel’ moguće, padoše ti Čepikuće“ te se najavljivalo da kad su pale Čepikuće sve je ravno do Zagreba! Generala Radomira Eremiju, zapovjednika Titogradskog korpusa, general je Vladimir Boljević posebno pohvalio za to osvajanje: „Napad na Čepikuće, Vaše neposredno angažovanje i komandovanje tom akcijom, samo je jedan od primjera Vaše lične hrabrosti. Sa komandantom takvih osobita i kvaliteta bilo je zadovoljstvo izvršavati svaki zadatak.” Slast generala zbog osvajanja ovoga sela kratko je trajala. Dana 21. svibnja 1992. pripadnici I. i IV. gardijske brigade HV-a oslobodili su hrvatske Čepikuće. I danas, 20 godina od bitke za Čepikuće, ovaj događaj ne prestaje golicati maštu i unositi ponos u živote hrvatskog puka najjužnijih hrvatskih zemalja.

Crnogorci se nakon poraza osvetili na ži

Crnogorci se nakon poraza osvetili na žiteljima Ravnoga

Nakon poraza kod Čepikuća potučeni Crnogorci su se vratili u Popovo polje, te se tamo obračunali sa sebi primjerenijim protivnikom - nenaoružanim hrvatskim stanovništvom Ravnoga, Trebimlje i okolnih sela. Tijekom idućih dana srušili su skoro sva hrvatska sela trebinjske općine, poubijali dvadeset i dvoje, uglavnom staraca i starica (najstarija ubijena rođena je 1905. godine), devetnaest mještana otjerali u konc-logor u Bileći, a ostale prognali iz tog kraja. Bila je to osveta primjerena tradicionalnom crnogorskom “čojstvu i junaštvu”, a koje su Hrvati i drugi susjedi Crnogoraca dobrano osjetili tijekom posljednjih stoljeća.

Sudionici bitke za Čepikuće 1. listopada

Sudionici bitke za Čepikuće 1. listopada 1991.


Vojnici iz sastava 1. samostalne ‘A’ bojne ZNG

1. Marko Mujan iz Korčule - zapovjednik I. samostalne bojne ZNG

2. Božan Šimović iz Zvirovića (Čapljina) - zapovjednik 2. satnije - poginuo 8. XI. 1992.

3. Rade Barišić iz Studenaca (Ljubuški) – zapovjednik 1. voda 2. satnije

4. Luko Čampara iz Dubrovnika - ranjen u bitci

5. Baldo Bilić iz Dubrovnika

6. Dragan Jogunica iz Neuma (upisano Čapljina) - ranjen u bitci

7. Mirko Šimović iz Hercegovine - zapovjednik 1. desetine

8. Mario Dragičević iz Dubrovnika

9. Ljupko Kajić iz Zenice - tragično preminuo 26. IX. 1992.

10. Luko Milosavić iz Dubrovnika

11. Robert Boroje iz Ravnog

12. Ilija Žepić iz Živinica

13. Mate Brajković iz Čapljine - zapovjednik 2. desetine

14. Željko Brkić iz Ljubuškog

15. Miro Maslać iz Neuma (upisano Čapljina)

16. Željko Slišković iz Imotskog - ranjen u bitci

17. Nizam Turnadžić iz Rovaša kod Vlasenice

18. Osman Musli iz Skoplja (Makedonija) - ranjen u bitci

19. Niko Mrvalj iz Čapljine - ranjen u bitci

20. Vjekoslav Bebek iz Ljubuškog

21. Ivica Butigan iz Neuma - poginuo 25. XI. 1991.

22. Zlatko Kovač – “Dugi” iz Bileće

23. Jure Rupčić iz Harodimlja – Ljubuški

24. Jozo Čuljak iz Risovca kod Jablanice - ubijen 9. VIII. 1992.

25. Vlatko Cvjetanović iz Stona

26. Stjepo Anđelić iz Dubrovnika

27. Perica Mijović iz Konavala (rođen u Herceg Novom)

28. Robert Nosić iz Ljubuškog - ubijen 24. XI. 1993.

29. Vlaho Kristović iz Sente (Vojvodina)

30. Zdravko Katušić iz G. Vakufa/Uskoplja

31. Ante Grljević iz Topolog, Dubrovnik

32. Pero Šimunović iz Dubrovnika - zapovjednik 3. desetine - ranjen

33. Niko Miloslavić iz Dubrovnika

34. Adam Zečević – rođ. Remscheid (Njemačka)

35. Antun Milić iz Slanog

36. Denis Tešanović iz Vukovara

37. Miho Šimunović

 

Policija

1. Marko Potrebica - zapovjednik pričuvne policije Čepikuće

2. Nikša Bandur iz Čepikuća

3. Ivo Rabadžija iz Čepikuća

4. Ivo Sutić iz Podimoća

5. Klemo Manenica - zapovjednik Policijske postaje Ston

6. Ivan Delalija iz Čepikuća

 

Dragovoljci

1. Boro Rupčić iz Harodimlja (Ljubuški) - zapovjednik dragovoljaca (pripadnik ZNG)

2. Božo Ćurčija

3. Šaćir Petković

4. Dubravko Mage

5. Niko Radulović

6. Fadilj Haliti – Šok

7. Ivan Šutalo

8. Krasnodar Galić - poginuo 25. I. 1993.

9. Dražen Heer (kasnije otkrio prezime Džeba)

10. Miro Lončar

11. Ramo Karamehmet

 

Odjeljenje/vod MB 82 mm

1. Ivica Sentić iz Neuma - zapovjednik

2. Tomislav Mikulić iz Cavtata

3. Ivo Rana

4. Saša Novevski

5. Pjetro Diceglie

6. Đuro Gleđ - poginuo 22. II. 1992.

 

* Ispričavamo se onim sudionicima bitke za Čepikuće čija imena nismo uspjeli doznati

privodjenje pulskog nasilnika
U Kotoribi
Incident u Međimurju: Maloljetnica (16) sjekirom nasrnula na socijalne radnice
John Malkovich
Oštra kritika
Hollywoodski glumac u Zagrebu: John Malkovich izlazi još jednom pred zagrebačku publiku
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Dragovoljci:

    Poštovani kako ni nakon 23 godine samorazvikani zapovjednici obrane Čepikuća još uvijek nisu uspjeli pohvatati konce oko obrane Čepikuća pa još uvijek neznaju niti tko je sve sudjelovao u prvoj " Legendarnoj bitci " a i kasnije tko je sve ... prikaži još! sve držao položaje u i oko Čepikuća sve do njihovog pada osječamo potrebu da se javimo samo i isključivo radi istine i pravednog vrednovanja doprinosa svih zaslužnih branitelja. 01,10,1991 godine u prvoj " Legendarnoj bitci na Čepikućima" sudjeluju i 16 pripadnika Ratne stonske policijske postojbe sa zapovjednikom Jozom Barovićem.Raspoređeni su desno od ceste gledano prema Trebimlji a lijevo su pripadnici ZNG-a , između ta dva položaja se odigrala bitka.U večernjim satima ostalih 80 pripadnika Ratne stonske policijske postojbe a prije artiljerijskog granatiranja zauzimaju položaje sjeveroistično iznad Čepikuća prema Trebimlji. Ratna Stonska policijska postrojba koja u Listopadu 1991 godine broji preko sto pripadnika ( policija, pričuvna policija i dragovoljci pri policiji) drži neprekidno (bez dana predaha) prvu crtu obrane na Čepikućima od 01.10.1991 godine do 08.10.1991 godine.Nakon toga sve do pada Čepikuća 24.11.1991 godine drži položaje u i oko Čepikuća,U noći pada Čepikuća naši pripadnici pješice dolaze preko cijelog dubrovačko primorja ( koje je napušteno) u Topolo gdje u jednoj kući zatiču neke od zapovjednika koji su tu prije njih stigli. Zapovjednik Ratne stonske policijske postojbe u listopadu 1991 godine je Klemo Manenica a zapovjednici vodova su Jozo Barović, Antun Franković i Vinko Franković. Toliko o Čepikućima... za sada.....