Čast i ponos. Ali i ogorčenost i sjeta. Miješani osjećaji obuzmu hrvatske branitelje, barem većinu njih, kad se približava 4. kolovoza. Toga su dana u ranim jutarnjim satima prije 24 godine bili puni elana, euforije, osjećaja zajedništva i nestrpljivi da napokon krenu u završnu fazu borbe kojom će zadati konačni udarac neprijateljskim snagama.
Prethodilo je toj operaciji niz drugih kojima su pripremali teren za uspješno okončanje rata. A kad je konačno počela Oluja, u 5 sati ujutro, i kad su topovi i zrakoplovstvo označili početak operacije, srpske su snage slomili vrlo brzo. Učinili su to, reći će pripadnici hrvatskih gardijskih brigada koji su sudjelovali u napadnom dijelu operacije, više srcem nego oružjem. No s vremenom, kad su se vratili kući i životnoj svakodnevici, suočili su se s promijenjenim odnosom prema braniteljima i Domovinskom ratu. Tada je visoki moral splasnuo.
Branitelji su, ističu, gurani na margine društva i prepušteni sami sebi. Dio njih u miru se pogubio pa je ubrzo većina odlučila osnovati udruge veterana u sklopu kojih pružaju i psihološku pomoć svojim članovima, ali i pravnu pomoć. I dva desetljeća nakon rata neki još nisu ostvarili svoja prava.
Istovremeno, prijatelje koji su pokleknuli poticali su na rad kako bi ponovno stvorili osjećaj vrijednosti. Danas ih žalosti sve veće iseljavanje mladih u inozemstvo. Jer slobodna domovina, reći će, ništa ne znači ako su vam djeca “vani”. Bez obzira na to, trude se brojnim volonterskim akcijama pridonijeti boljitku i razvoju svoje lokalne i šire zajednice te društva općenito. Ako su to mogli činiti početkom i sredinom devedesetih, složit će se, nema razloga da to ne čine i sada.
Svake godine na obilježavanju Oluje posebno se sjete svojih poginulih suboraca. I kad se susretnu oni koji se nisu vidjeli nekoliko godina, nastave razgovarati kao da su razgovor prekinuli jučer. Prisjete se tada i “dana ponosa i slave”, kako zovu vrijeme koje su proveli u ratu. A posebice Oluje kao krune njihove borbe.
U napadnom dijelu operacije, sudjelovalo je pet gardijskih brigada Hrvatske vojske, a u Zbornom području Osijek, gdje su Slavoniju i Baranju branili 3. gbr “Kune” i 5. gbr “Sokolovi”, te na Južnom bojištu provodio se obrambeni dio akcije. Oluja je provedena nakon intenzivnih priprema, obuke te niza akcija kojima su stvoreni preuvjeti kako bi se oslobodio okupirani hrvatski teritorij u cjelini te da bi najveća operacija HV-a uspjela. Ni vojnici ni njihovi nadređeni nisu u to sumnjali.
– Prije nego što smo uopće krenuli u oslobađanje Knina, dobili smo po dvije dvadesetmetarske zastave izrađene u varaždinskoj tvrtki VIS. Jednu smo dobili mi “pume”, iz 7. brigade, a drugu su nosili naši suborci “pauci” iz 4. brigade. Objesiti ju je trebao tko prvi dođe do kninske tvrđave; mi smo išli s jedne, a “pauci” s druge strane grada – govore Robert Puja i Igor Tkalec, danas predsjednik i tajnik Udruge veterana 7. gardijske brigade Puma.
Sudbina je htjela da upravo njihova brigada uđe prva u Knin, i to drugi dan od početka operacije. Tvrđave su se prvi domogli šestorica pripadnika “Puma”, a tada su zabilježene i povijesne fotografije uspinjanja jarbolom, pa i padanje te zajedničko poziranje uz zastavu. Iza kamere stajala je sedma sudionica – Božena Šimek-Šuplika, još jedna pripadnica “Puma”, prva žena koja je tijekom oslobađanja ušla u Knin, a danas umirovljena natporučnica HV-a.
– Na ulasku u Knin, zaobišli smo tenkovsku kolonu i jurnuli naprijed. U centru smo naišli na omanju skupinu ljudi koji su nas uputili prema tvrđavi. Skupilo se nas nekoliko, nešto po direktivi zapovjednika i još nekoliko po čistoj sreći: bili su to Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilač iz Vodica, Edvard Baltić iz Čakovca, pokojni Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice, Jasmin Hadžić iz Belog Manastira i Miljenko Hajsok iz Varaždinskih Toplica.
Svakom minutom rasla je temperatura, a do tvrđave, koja nam se učinila kao na dlanu, nikako doći. Uspuhali smo se po onim stepenicama unatoč dobroj kondiciji, osobito izbrušenoj posljednjih mjeseci prije Oluje. Uopće nismo razmišljali o tome da bi na tom putu moglo biti neprijatelja, već smo slijepo jurili prema vrhu. I onda, stižemo na plato na tvrđavi i ugledamo jarbol na kojem se još uvijek vijorila srpska zastava. Skinuli smo je i popadali na zemlju od umora i navale adrenalina – za Večernji list svojedobno je svoje dojmove opisala Božena.
Zastava je, dodaje Tkalec, izvješena 5. kolovoza u 10 sati, a u gradu su susreli i rijetke stanovnike. Puja je, pak, Oluju morao propustiti jer je tjedan dana prije ranjen u akciji oslobađanja Bosanskog Grahova. U idućih nekoliko dana, ističu, nikome nije pala ni vlas s glave, a da je to uistinu bilo tako, potvrđuje i Tihomir Buden, zapovjednik voda II. satnije I. bojne 7. gardijske brigade. On je prvi stupio na portu bolnice u tek oslobođenom gradu. Prilazeći porti, uočili su civile na ulazu u bolnicu.
– Bio je to ravnatelj dr. Jovan Torbica sa svojim osobljem, a kad smo došli do njih, predstavio se i rekao da su unutra ranjenici i ostali bolesnici. Zapovjedio sam jednoj desetini da pregledaju i osiguraju bolnicu, a dr. Torbica nas je potom pozvao u svoj ured. Ponudio nas je nekim žestokim pićem, malo smo porazgovarali i osobno sam obišao bolesnike i ranjenike, koji su ležali u prostorijama u kojima nije bilo struje – kazao je Tihomir Buden, koji je 2014. umirovljen, a danas mu je glavna okupacija vatrogastvo: aktivni je član DVD-a Maruševec.
Najveći dio srpskih civila, ističe još jedan pripadnik Puma Željko Dvekar, napustio je grad dan prije ulaska HV-a, kad je hrvatskim postrojbama zapovjeđeno da prekinu napredovanje kako bi se dopustilo nesmetano izvlačenje civila.
– Tada smo već ovladali Crvenom zemljom, vojnim poligonom iznad grada, i Knin gledali kao na dlanu. Cijelo poslijepodne i noć 4. na 5. kolovoza gledali smo kako iz Knina odlaze kolone civilnih i vojnih vozila. Na njih nismo ispalili nijedan metak – govori Dvekar, tada zapovjednik 1. pješačke bojne Puma, a danas umirovljeni brigadni general. Sad je aktivan u braniteljskim udrugama na području Varaždinske županije, županijski je vijećnik, odnedavno djed, a već se dvadeset godina bavi i lovstvom.
Zapovijed za početak operacije, kaže Dvekar, dao je general Ivan Korade, i to večer prije početka.
– Dakle, nekog posebnog vremena za planiranje operacije nije bilo, ali nam nije bilo ni potrebno baš zato što smo mi, zapovjednici postrojbi unutar brigade, bili “stari” ratnici iz ‘91. godine s doista velikim ratnim iskustvom i tada već dovoljno uvježbani u ratnim operacijama da smo znali predviđati zadaće i unaprijed ih planirati – kaže Dvekar i dodaje da je i cijela brigada bila vrhunski uvježbana i kvalitetno opremljena i naoružana.
Bili su, naglašava, “nezaustavljiv borbeni stroj za koji nisu postojale nemoguće zadaće”. Jednako su spremni, pokazalo se, bili i pripadnici ostalih brigada.
Večer prije početka Oluje gotovo da se nije spavalo ni u redovima “Pauka”, odnosno 4. gardijske brigade. Tamo je zapovjednik u tenkovskoj satniji Hrvoje Pupić Vurilj, danas umirovljeni satnik i predsjednik udruge veterana “Paukovi”, stalno obilazio tenkove ne bi li se uvjerio da ih nijedan neće ostaviti na cesti. U rat je otišao kao apsolvent Grafičkog fakulteta, a u Kninu prije Oluje nikad nije bio.
– Sjećam se da su moji ljudi, koje nisam stavio u prvi ešalon, tražili da idu kao pješaštvo. Htjeli su pošto-poto ići u borbu za Knin – govori Pupić Vurilj i dodaje da je, kad je zapovjednik brigade, danas ministar Damir Krstičević dao znak da se krene, sva početna nervoza nestala.
– Kroz Knin smo samo prošli. I to bez ijedne ispaljene granate. Jednostavno za to nije bilo potrebe – kaže Pupić Vurilj.
Danas je Knin simbol pobjede Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, no Oluja se provodila, reći će Ilija Vučemilović Šimunović, predsjednik Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade Tigrovi, a za rata pripadnik specijalne policije koji je u 1. gbr od njezina osnutka, i sjevernije od Knina, sve do Petrinje, što se nedovoljno naglašava pri obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.
Tigrovi su tako djelovali u sklopu Zbornog područja Gospić, sa zadaćom da u smjeru Glibodol – Saborsko – Drežnik Grad presjeku Krajinu na dva dijela te izbiju na državnu granicu i tako deblokiraju Bihać, koji su srpske snage držale u okruženju. Tigrovi su tu zadaću obavili drugog dana operacije, pa su snage 1. gbr podređene Zbornom području Karlovac i preusmjerene na pravac Vojnić – Topusko – Vrginmost te dovele u okruženje neprijateljske snage na širem području Petrove gore koje su pružale otpor postrojbama Hrvatske vojske koje su napadale na području Petrinje.
Za to vrijeme 9. gardijska brigada “Vukovi” nastojala je zauzeti prijevoj Ljubovo, jedno od većih uporišta pobunjenih Srba. Područje je to na kojem se crta bojišta nije pomicala od početka Domovinskog rata. No kad su “Vukovi” krenuli u akciju, uspjeli su u dva dana prijeći i više od onoga što je bilo zacrtano u kartama.
– Tempo napada bio je iznimno žestok. Da bismo nastavili napredovanje, morali smo čak u Gospić po nove šifrirane karte – govori Milan Franić, dopredsjednik Udruge veterana “Vukova” i umirovljeni bojnik, a za vrijeme Oluje načelnik veze 9. gardijske brigade. I oni su, jednako kao i “Tigrovi”, imali zadaću doprijeti do državne granice, a obje brigade morale su proći iznimno zahtjevan i neprohodan teren, prepun mina.
– “Tigrovi” su od početka akcije na svim pravcima prešli put od 400 kilometara. Za operaciju Oluja 1. gbr borbeno je angažirana u cijelom sastavu, odnosno sudjelovalo je sve raspoloživo ljudstvo i borbena tehnika – govori Ilija Vučemilović Šimunović. Vrućine su dodatno otežavale njihovu zadaću, a sa sobom su mogli nositi jedino vodu i pokoju konzervu.
– Nismo mogli imati nikakve veće odmore jer to nije dopuštala operacija – kaže Vučemilović Šimunović i dodaje da je 1. gardijska brigada posebna po tome što je bila prva organizirana postrojba sastavljena mahom od dragovoljaca iz cijele Hrvatske, od čega je bilo 145 žena. S 2. gardijskom brigadom “Gromovi” kod Topuskog su se spojili 8. kolovoza, kad se dogodila i predaja srpskoga 21. kordunskog korpusa, koja je ujedno označila i kraj operativnog dijela operacije Oluja.
Na Banovini i Kordunu, naglasit će Ivan Krupec, umirovljeni pukovnik te predsjednik Udruge ratnih veterana 2. gbr “Gromovi”, neprijateljski je otpor bio najtvrđi. Crtu bojišta srpska je vojska tamo četiri godine utvrđivala, ukopavala i osiguravala minskim poljima.
– Osim toga, 21. kordunski korpus imao je i dosta profesionalnih vojnika, ali i puno tehnike. Vojarna “Vasil Gaćeša” u Petrinji bila je također jako dobro utvrđena. A mine su bile na svakom koraku – govori Krupec. U takvim uvjetima usporeno je djelovanje glavnih snaga prema Petrinji, a dodatan je psihološki problem, kaže Krupec, bio kad su čuli da je Knin oslobođen.
– Čuješ putem medija da je Knin slobodan, a mi ne možemo proći. To je negativno djelovalo na vojnike jer se na nas dodatno povećao pritisak – govori Krupec. No zato će svi pamtiti ulazak u Petrinju i Glinu dva dana nakon oslobađanja Knina, kad su okružili Topusko.
– Osjećaj je bio veličanstven, ne može se ni opisati – kaže Krupec.
Svakog od veterana gardista svladaju emocije dok se prisjećaju tih dana, o kojima rijetko govore. No svi su složni u jednome: ako bi situacija to zahtijevala, ni sekunde ne bi dvojili da se ponovno stave u službu hrvatskoga naroda i domovine.
Ako smijem primijetiti (kao ex pripadnik jedne od gardijskih brigada) - danas je jedini dan u godini kad se samo pozitivno pište o pripadnicima HV i HVO, koji su Hrvatskoj naposljetku donijeli slobodu i vratili izgubljeno ozemlje. Ostale dane u godini su to ratni profiteri, niškoristi, "eno ih trču na kladionice", paraziti, isisivači drž. proračuna itd. itd. Inače, za one koji ne znaju - čim je donesena odluka da se ne ide vojno osloboditi krajnji istok RH, gardiste su grdno izigrali s potpisanim tzv. zelenim ugovorima i mnogi su, onako revolitrani, pokrenuli upravne sporove koje su naposljetku izgubili i morali platiti popratne troškove. Toliko o fair play-u drž. struktura. Skoro sve brigade su zatim "šibicarski" ispreturane i naposljetku rasformirane, e da netko ne bi ostao i trajan podsjetnik na one koji su istinski oslobodili državu nego da u prvi plan izbiju, i u povijesnim sjećanjima ostanu, samo i isključivo političari. Uostalom, pitajte mnoge gardiste - im ih jako ogorčenih na ovakvu državu, a koju su oni sami iznjedrili svojim pothvatima na terenu. Ni današnja HV nema baš puno moralne vertikale - da nema tih misija po inozemstvu, gdje se vrti ozbiljan novac, ne znam tko bi se uopće odvažio služiti u HV, a da ga materijalne prilike ne prisiljavaju. Tako da romantičan naslov krije puno toga i negativnog, što se kasnije zbilo s gard. brigadama.