I posljednji njegov sukob s premijerkom Jadrankom Kosor oko datuma izbora potvrđuje: polumrtvačke osobine koje je pokazivao u predizbornoj kampanji i zbog kojih su ga novinari zvali “smrznutom lignjom”, “kuhanom nogom” i slično, Ivo je Josipović s vremenom pretvorio u svoje prednosti. Miran, sabran, uvijek isti glas koji se nikad ne pojačava i u kojemu nema emocija jamči mu da će biti doživljen kao dobronamjeran, kao netko tko je uvijek u pravu, uvijek nevin i nikad mrava ne bi zgazio.
Ako, takav, o nekome govori negativno, onda taj netko mora biti krivac. To lukavstvo kojim potkupljuje slušatelja svojim samorazumljivim dobrim nakanama donijelo mu je ono što je imao i Mesić - on je “glas naroda”, samo se njemu vjeruje, svi ostali su... da ne kažem što. I mit o Titu dijelom je bio sagrađen na uvjerenju da je jedini on valjao, a svi oko njega bili su lopovi. Kao i Mesić, i Josipović vrlo dobro zna - i tom se činjenicom uvelike koristi – da ga se ni za što ne može pozvati na odgovornost, jer nema izvršnu vlast. Ali premda je nema, u javnosti ga ima neusporedivo više od bilo kojega političara.
O koječemu izriče mišljenje, a u Predsjedničkim dvorima prima svakoga čije ime odjekne u javnosti. Tako se već čuje da majke kore djecu: “Uči, sine, samo uči, ako ne prođeš s odličnim neće te primiti predsjednik Josipović”. Kad je već stvorio određeno povjerenje u narodu, Josipović će ga, dakako, iskoristiti da promiče svoje svjetonazore, što je i normalno. Ali nije normalno kad se kao esdepeovac ne može suzdržati, pa se u predizbornu kampanju uključi i prije nego što je počela. Učinio je to ovaj tjedan, u svom stilu istodobno opravdavajući Jadranku Kosor što kasni s objavom datuma izbora i pozivajući je na “političku odgovornost” što taj datum još nije priopćila. I u ožujku, kad je u povodu prosvjeda koji su po svemu bili neozbiljni i ni izdaleka dovoljno masovni da bi reakcije na njih bile dramatične, rekao kako je “sustav ugrožen”, zatim u nekim dugim prilikama i sada Josipović očito želi ići na ruku svojoj stranci, SDP-u, kako bi, kao što reče u predizbornoj kampanji, sva Hrvatska pocrvenjela.
Sintagma “sva Hrvatska” izgledat će manje pretjeranom podsjetimo li da je isti dan kad je Josipović prozvao Jadranku Kosor zbog datuma izbora a ona mu uzvratila, Ivan Jabuka u HTV-ov Dnevnik na razgovor o tom sukobu pozvao valjda najljevijeg politologa u Hrvatskoj Dražena Lalića, koji je u gotovo četvrtini emisije napadao Jadranku Kosor i HDZ te zagovarao Josipovića i oporbu. Izbori su brzo, njuši se pobjeda oporbe, proradili su instinkti za održanjem i HTV se otvoreno nudi novim gazdama. S lijevom koalicijom na vlasti i sa što više sklonih mu medija Josipović bi bez ikakvih prepreka Republiku Hrvatsku mogao još odlučnije “odgajati” kao nasljednicu Socijalističke Republike Hrvatske.
Pa će i branitelji iz Domovinskog rata - oni koji neće završiti na optuženičkoj klupi - biti nasljednici partizana (svojih “duhovnih otaca”, kako nedavno reče), maskom antifašizma još više će se prikrivati zločini Tita i njegovih komunista, a regionalna suradnja i pomirba ostvarivat će se po jugoslavenskom konceptu u kojem su Hrvati uvijek bili najviše zakinuti i najveći grešnici. Izborom svojih suradnika bogatun Josipović je pokazao da je na strani krupnoga kapitala, ponajviše inozemnoga, kojemu je cilj iscrpljivanje Hrvatske radi profita, te će mu gospodarstvo biti zanimljivo tek usput, da pokojom rečenicom pokaže brigu za “dobrobit građana”.
Kako mu je, kao i svima u politici, jedan od najvećih aduta Europska unija, želi da njegova, crvena Hrvatska odmah preuzme europsku “Titovu štafetu”. Otud toliki pritisak na Jadranku Kosor da što prije ode, da se “veliki cilj” ostvari kao ljevičarski pothvat, povijesno gledano, kao partizanska, Titova zasluga. Ni u Josipovićevu ni u oporbenom požurivanju izbora nema gospodarskih motiva, važna je jedino ideologija. U EU Hrvatska treba ući – “sva crvena”.
Nikuda on ne ide bez insekticida.