Europska unija je za Hrvatsku sada već realnost. Strani gosti otišli su odakle su i došli, a nama su ostali svakidašnji problemi. Ljudi se fizički obračunavaju na tržnicama, tone voća i povrća trunu na zelenim tržnicama, kilometrima su duge kolone kamiona koji pokušavaju, ali ne uspijevaju, ući u Hrvatsku, očevi i dalje mlate profesorice po školama, nezaposlenost ne stagnira, a jedino su pojeftinili pozivi mobitelom iz Hrvatske u EU i obratno. Iza nas je i noć između nedjelje i ponedjeljka u kojoj su mnogi ipak slavili ulazak male Hrvatske u veliko europsko društvo. Najviše se ljudi, više od 50.000, okupilo na splitskom Poljudu, i to ne na nekoj utakmici Hajduka, nego na koncertu Marka Perkovića Thompsona, koji je ustvrdio da se datum njegova velikog stadionskog koncerta slučajno poklopio s datumom ulaska Hrvatske u EU. I dok nitko realan nije mogao očekivati da će neka od popularnih Thompsonovih pjesama završiti u službenom dijelu programa kojim je hrvatska Vlada počastila strane i domaće uzvanike, ali i hrvatski puk onom predugom, ali ipak sofisticiranom, svečanošću na Trgu bana Jelačića, mnogi hrvatski porezni obveznici možda su ipak bili razočarani i tužni što se u programu svečanosti nije našla i neka domoljubnija melodija. Istina, čuli smo odlične Faroske kantadure i izvrstan zbor Antiphonus koji je pjevao Vranjanina, kao i svježe vokale Renate Sabljak i Vande Winter (bravo za Pavlovićevu Komediju). Među čak tri himne (Lijepa naša je nepotrebno izvođena u ekstravagantnoj obradi Rubena Radice, vratite nam obradu Jakova Gotovca), čula se i Gotovčeva Himna slobodi koja je tako snažno vezana uz otvaranje Dubrovačkih ljetnih igra da se ljudima na trgu činilo da su u krivom gradu i u krivo vrijeme, no ipak nedostajala je još neka domoljubna točka na i koja bi mogla razgaliti patetična hrvatska srca koju sadašnjost nimalo ne mazi. Ako se već u službenom dijelu programa bježalo od Thompsona pa čak i od Gibonnija i njegova obiteljskog klapsko-dalmatinskog nasljeđa, doista se u tom programu koji je trajao sat i četrdeset minuta moglo naći mjesta za jedan vokalni biser, pjesmu “Gospa Marija” koju je napisao po mišljenju mnogih prvi hrvatski Europejac Antun Gustav Matoš, a skladao ugledni hrvatski skladatelj i zborovođa Vinko Glasnović.
“Ima jedna mala gospa Marija, što sve mi draža biva što je starija, jer ona me je prva trudno rodila, za ručicu me slabu prva vodila. Prva me na ovom svijetu volila, prva se za mene Bogu molila, kupala me suzom, Bog joj platio, anđeo joj suzu suzom vratio. Dojila me mlijekom svoje ljubavi, učila me ovaj jezik ubavi, kojim ću i onda slatko tepati, kada ću za plotom možda krepati”. Tako glase stihovi velikog Matoša, polemičara koji je polemizirao i prije Krleže, kritičara i esejista koji je i prije Krleže bjesnio na temu hrvatske povijesne tragike i hrvatskog podaničkog mentaliteta kojem kao da nema kraja ni konca. I možda bi pjesma “Gospa Marija” koja se apsolutno prerijetko čuje u hrvatskom eteru, kao da se mi Hrvati možda čak i na silu uvjeravamo da nismo barem malo patetično-domoljubni i rodoljubno-emotivni kao što se to posprdno priča u regiji, i našla u onom diplomatski vrlo lukavo i ziheraški složenom službenom programu ulaska Hrvatske u EU da na kraju pjesme Matoš, taj violončelist i melankolik, nije napisao i stihove koji europskim birokratima i njihovim hrvatskim konobarima možda i ne bi najbolje zazvučali. “Samo tebe volim, draga nacijo, samo tebi služim, oj, Kroacijo, što si duša, jezik, majka, a ne znamen, za te živim i umirem, samo za te, amen”. I što se tu ima dodati, nego amen. Amen.
