Vladimir Putin sasvim sigurno može se proglasiti osobom koja je obilježila 2014. godinu.
Ovu tezu ne želimo vrijednosno obojiti ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. Činjenica je da je Rusija danas upravo zahvaljujući Putinu postala vruća bojišnica svjetskih geopolitičkih interesa. Rat je to koji nije ograničen samo na granice Putinove Rusije ili okolnih zemalja. To je planetarni sukob u kojem su energenti i valute preuzeli ulogu kopnene vojske i mornarice.
Matematičar s argumentima
Instinktivno shvaćajući važnost pozicije Putina, odnosno Rusije u globalnim geopolitičkim odnosima, zadnjih mjeseci čak pomalo nestrpljivo pretražujemo knjige i ostale izvore znanja o pozadini zapetljanih odnosa Zapada i Rusije.
U nizu članaka i knjiga koje smo progutali na tu temu, najviše su nas se dojmile poruke iz knjige The Colder War ili Hladniji rat.
Dva su razloga za to. Prvo, The Colder War uvjerio nas je da je Putin ne samo osoba godine nego i čovjek koji će obilježiti više desetljeća svjetske povijesti. Drugo, knjigu The Colder War napisao je Hrvat Martin Katusa. On je kanadski državljanin, sin hrvatskih iseljenika sa zaista impresivnom biografijom. Riječ je o profesoru matematike s više akademskih titula kojeg je poduzetnički duh odveo u rudarstvo. Do svojih tridesetih već je uspio biti direktor i osnivač više golemih kanadskih rudarskih kompanija (Copper Mountain Mining Corporationa i Gold Mountain Mining Corporation), prebacio se u Beanstalk Capital Inc., a danas je glavni strateg za energetske investicije u Casey Researchu.
Počeo je u konvencionalnom rudarstvu, pa se fokusirao na uran te se specijalizirao za nekonvencionalne izvore energije.
Katusa ima samo 36 godina pa moramo istaknuti da je neobično što smo njegovu biografiju poprilično skratili jer još nešto želimo reći o njegovoj knjizi, odnosno Putinu i Rusiji. Dodajmo još da je Katusa vrlo dobro umrežen u kanadskoj financijskoj zajednici. Intervjuirali su ga na Business News Networku, CNBC-u, RT-u, CBC-u, Bloombergu, Forbesu...
U karijeri je strukturirao izuzetno velike dealove; jedan je od ključnih financijera Cuadrilla Resourcea (vodećeg, najvećeg i najuspješnijeg nekonvencionalnog postrojenja za prirodni plin u Velikoj Britaniji), organizirao je financiranje Turkane (enormnog naftnog bloka u Keniji) kao i kompanije Lundin s tržišnom kapitalizacijom od 2 milijarde dolara. Katusa je čovjek koji stalno istražuje mogućnosti novog businessa; prošao je Rusiju, Irak, Albaniju, Ukrajinu, Kuvajt, Kosovo, Kolumbiju... Više od stotinu zemalja. Samo za pokretanje start up kompanija u energetici prikupio je milijardu dolara kapitala.
Možda čak ne fascinira toliko kako M. Katusa kao matematičar uz pomoć složenih modela izvodi projekcije energetskih trendova i odnosa kroz analizu fundamenata rudarskih kompanija, geologije, minerologije, inženjeringa i drugih disciplina, pa čak i pravnih pitanja kao što su izdavanje dozvola. No, količina dokumentarnih povijesnih, političkih i općih socijalnih detalja kojima Katusa argumentira svoje zaključke pomalo je zastrašujuća.
Očito je da o svemu što istražuje skuplja toliko podataka da mu se nakon toga zaključci moraju nametnuti sami po sebi. Uz takvu količinu detalja, jasno je da je Katusa jedan od rijetke vrste vizionara koje u svakodnevnom životu nazivamo hladnim realistima. To je razlog zašto smo duboko uvjereni da će njegova friška knjiga (objavljena je prošli mjesec) dugoročno ostaviti duboki trag na javne rasprave o globalnim geopolitičkim odnosima, posebno onim energetskim.
Vratimo se Putinu i Rusiji. U trenutku kad u Rusiji gledamo slom rublja, dvoznamenkastu inflaciju kao posljedice pada cijena nafte i sankcija, Katusina knjiga vrlo je značajno upozorenje kako ne treba brzati sa zaključkom da je Rusija slomljena, a čemu su komentatori zapadnih medija skloni. Važno je reći da Katusa ni u jednom trenutku Putina ne opisuje kao pozitivca. Upravo suprotno; detalji koje je objavio izrazito ocrnjuju ruskog predsjednika, opisuju ga kao osobu koja je spremna na sve da bi ostvarila svoje ciljeve.
Foto: Reuters/Pixsell
Pod tim mislimo na to da Putinovi potezi opisani u knjizi ne bi bili samo moralno neprihvatljivi prosječnoj zapadnoj individui nego čak i gadljivi. Međutim, Katusa ima jedno vrlo važno i otrežnjujuće upozorenje za zapadnu javnost: Putina nikako ne treba opisivati kao nekog novovjekog Staljina (što čine mnogi analitičari) niti za njega treba izjavljivati da je poput Hitlera (napravila Hillary Clinton). Katusa nas je kroz stvarne pričice u knjizi nadugačko i naširoko uvjerio kako Putin nipošto nije neki luđak izvan kontrole, neki diktator sa psihološkim poremećajem koji će svoj vlastiti narod odvesti u težak poraz s katastrofalnim i dugoročnim posljedicama.
Previše toga upućuje na to, argumentira Katusa, da Putin ima čvrste planove te da je spreman na sve, možda čak i izgubiti bitku (kao što je trenutačna bitka za rubalj), ali previše pažljivo vuče poteze da bi olako izgubio rat. Putina je, poručuje Katusa, vrlo krivo pa i opasno analizirati kroz simplificirajuće leće. A upravo je to činio Zapad smatrajući ga privremeno popularnim bullyjem koji privremeno vodi privremeni ruski oporavak. Putin je, citirajmo Katusu, puno manje neki ogr (veliko i odvratno čudovište koje jede ljude; nap.a.), ali je puno više opasan nego što to smatraju zapadni političari i mediji.
S obzirom na to da je nemoguće prepričati cijelu Katusinu knjigu, ostanimo na dva segmenta: na primjerima kako detaljno opisuje Putinove metode i odlučnost te na analizama važnosti Putinovih strateških poteza za planetarnu energetiku današnjice.
O Putinovim metodama, odlučnosti i lukavosti najbolje govore indicije koje je Katusa prezentirao na samom početku knjige, odnosno kad opisuje Putinov dolazak na vlast i prve ključne pobjede.
Da bi nam predstavio Putina, Katusa nas je vratio u izgubljene ruske godine, u doba dezorijentiranog Josefa Vodke koji se doslovno prepao kaosa nakon raspada SSSR-a. Bilo je to vrijeme kada je Putina pripremala ljutnja i gnjev. Nakon deset godina gospodarskog kolapsa, bankrota, bezvrijednog rublja, frenetične otimačine i općeg bezakonja u Rusiji, Putinov trenutak došao je kad je postao osmi premijer alkoholu sklonog predsjednika Jeljcina.
Bilo je to razdoblje nakon mučnog i neuspješnog vođenja prvog rata s Čečencima koji Jeljcin nije imao umijeća i hrabrosti dobiti. Dok je čečenska mafija masovno otimala i ubijala Ruse, ruska malodušna javnost oštro se protivila ratu s Čečencima. U ratu je poginulo 5500 Rusa, tri puta više Čečenaca. No onda je u propadajuću Jeljcinovu Moskvu stigao Vladimir Putin te je uslijedio niz pomalo misterioznih i tragičnih događaja. Priča indicira da novi premijer nije mogao samo tako pokrenuti drugi rat u Čečeniji.
Invazija Čečenaca i vehabija na Dagestan bila je samo povod. Prava predigra bila su četiri teroristička napada 1999. godine. U prvom je golemi kamion-bomba eksplodirao uz barake ruskih vojnika u Dagestanu. Ubijena su 64 muškarca, žene i djece. Pet dana kasnije nova bomba, ali u Moskvi. Napadnuta je stambena osmerokatnica u Gurajanovoj ulici. Ubijena su 94 Rusa na spavanju.
Napad u Moskvi ogorčio je Ruse. Na ruskim ulicama zavladalo je izvanredno stanje. Uhićivani su svi makar nalik Čečencima. Zanimljivo je da Gurajanovu ulicu ruske vlasti u takvom stanju napetosti nisu tretirale kao zaštićeno mjesto zločina, odnosno istrage, nego su nekoliko dana kasnije samo odvezli ruševine na općinsko smetište. Četiri dana nakon druge eksplozije (koja nikako više nije odgovarala Čečencima) prijavljene su sumnjive aktivnosti na Kaširkoje cesti, ali uza sav oprez policija nije reagirala. Bomba je detonirana, 121 osoba je poginula.
To jutro Genadij Selzijev, govornik u Dumi, izvijestio je da su upravo zaprimili dojavu o tome da je dignuta stambena zgrada u Volgodonsku, oko 1000 kilometara udaljenom od Moskve. Zastrašujuće je da je nekoliko dana nakon te izjave zgrada u Volgodonsku zaista dignuta u zrak. Slučajnost ili je postojao nečiji plan? Bilo je postavljeno poneko pitanje, provodila se istraga. I o tome kako to da su na jednoj moskovskoj lokaciji ljudi uhitili dva čovjeka s eksplozivom, ali su oni kasnije pušteni jer se pokazalo da su ruski sigurnjaci.
Putin je tek rekao da je to bila vježba. Zapravo više ništa od toga nije bilo važno. Rusija je svim srcem priželjkivala obračun s Čečencima. Putin je priredio napad iz zemlje i zraka i izbjegao gubitke. Temeljito su pripremili masivni napad, spriječili su bandoformiranja organizacijom široke mreže “filtracijskih kampova”. Rijetki promatrači izvijestili su o scenama kao iz Dresdena ili Hirošime, a Putin je postao veliki pobjednik. Rusiji je počeo vraćati vjeru u sebe. Ubrzo je postao predsjednik. U samo pola godine s podrške od 2 posto birača dogurao je do 53 posto. Imate li nakon ove pričice bolju sliku kako radi Putin i koliko toga prepušta slučaju? E tako je Katusa obradio i sva kasnija razdoblja Putinova predsjednikovanja.
Foto: Reuters/Pixsell
Nezamislivi Putinovi dealovi
Što se pak tiče energetike, The Colder War polazi od vrlo jednostavne teze da će važnost energije u svijetu samo rasti, i to posebno fosilnih goriva. Logika je jednostavna. Populacija planeta narast će na 10 milijardi ljudi do kraja stoljeća. Danas je 2/3 stanovnika Zemlje relativno siromašno u odnosu na zapadne standarde i troše relativno malo energije. Budućnost će to promijeniti i trošit će i po 10 puta više. Uza svu vjeru u nove tehnologije – od obnovljivih izvora do superštedljivih aviona – teško će se naći zamjena za važnost fosilnih goriva. Pred našim očima, upozorava nas Katusa, promiče nam važnost novog svjetskog rata zbog energije, nafte, plina, ugljena, urana i hidroenergije.
Recimo da je Katusa obradio niz energetskih pitanja i detalja, arktičku naftu, europsko tržište, ulogu Rosnjefta, OPEC-a, važnost naftovoda, ulogu plinskog biznisa, tekućeg plina posebno, Gazproma, nadalje, obradio je sve aspekte poslovanja uranom, analizirao je niz pozicija zemalja Bliskog istoka, dolarske i petrodolarske pozicije, trgovinske tijekove... i došao je do zaključka da Rusija neće samo tako pasti kao što je uz pad cijena nafte svojedobno kolabirao SSSR, uz “malu” pripomoć Saudijske Arabije koja je dramatično i uz pad cijena podigla proizvodnju s 2 na 10 milijuna barela 1985. godine. Danas u Rusiji stvari stoje ipak nešto drukčije. Populacija joj prvi put raste od 1992., imaju samo 678 milijardi dolara duga (SAD ima 9-10 puta više), nadalje, suvremena Rusija zabilježila je rekordni fiskalni višak i ima pozitivu u bilanci plaćanja.
Naravno, ne treba zaboraviti na goleme devizne rezerve od 400-tinjak milijardi dolara, kao ni relativno solidan rast koji je, istina, pao s robusnih 4,25 posto u 2012. na 1 posto zadnje dvije godine, ali je, unatoč svemu, ipak rast. Usto, Rusi su povećali proizvodnju nafte na 10 milijuna barela dnevno, uzimaju 15 posto globalnog tržišta. A ako cijena nastavi padati ispod sadašnjih razina, više od Rusa stradat će američka industrija ugljikovodika temeljena na fracking tehnologiji. Usto, Putin svijet premrežuje donedavno nezamislivim valutnim i energetskim dealovima. Spomenimo samo onaj naftni s Kinom za gradnju naftovoda dugog 4000 kilometara.
Ukratko, nekako se čini da treba vjerovati Katusi da je Putin globalni geopolitički igrač koji možda ipak zna što radi. Čitati Katusu, biti ponosni što su mu roditelji iz Hrvatske.
>>Putin naredio ministrima: Obuzdajte rast cijena votke
>>Putin potpisao novu vojnu doktrinu: NATO najveća prijetnja
Rusiji ne moze nitko nista, iz prostog razloga sto su pametniji, moralniji i dostojanstveniji od zapadnjaka. Nitko nikad nije porazio i osvojio Rusiju, mnogi su pokusali ali bez uspjeha.