Umalo je ispod radara prošla jedna zanimljiva statistička varijabla Sofascorea koja kaže da je Lovro Majkić (23) trenutačno najbolji vratar Supersport HNL-a. Bio je to povod zbog kojeg smo i nazvali ovu Istrinu vratarsku uzdanicu.
- Mogao je taj podatak proći nezamijećeno, ali sada neće. Lijepo zvuči taj podatak. Čudno bi bilo da nisam sretan zbog takvih stvari. U našoj ligi su jako dobri vratari i biti na vrhu je jako lijep osjećaj - počeo je Majkić.
Vjerojatno je posebno zadovoljstvo činjenica da ga uspoređuju s Dominikom Livakovićem, našim najboljim vratarem.
- Livakovića sam prvi put upoznao kod Željka Nježića Dede, kada smo skupa trenirali. On je, kao senior, ponekad trenirao s nama mlađima. Tu je još bio u Josip Čondrić.
Vratit ćemo se našem legendarnom Dedi. Jeste li se u Puli priviknuli da imate boljeg prvoligaša nego što je to Rijeka?
- Ovo je za nas novost. Otkako sam u Istri, zadnjih pet godina, svaki put smo na devetom mjestu. Ne znam jesmo li jednom bili osmi. Zanemarimo Rijeku, nama je ova šesta pozicija velika stvar. Više ne ganjamo osmo mjesto, već peto, što nije potpuno nerealno. Iza nas su Rijeka, Lokomotiva, Gorica, no jedan kiks sve može promijeniti. Nema opuštanja.
Puljani u sljedećem kolu dočekuju Goricu koja proživljava veliku krizu. Eto prilike za nove bodove?
- Naravno, no i mi smo na početku bili u krizi pa samo iznenadili Osijek. Takve utakmice su najgore, a Gorica ima kvalitetu. Bit će teška i dobra utakmica.
Lovrin nogometni put krenuo je u Bistri.
- Imao sam pet godina i molio sam trenere da mi dopuste trenirati. Prve tri godine htio sam biti napadač. Bila je to dječja igra u početku. Trener Dragutin Pavalić procijenio je da mogu dobro braniti. On je valjda u meni vidio nešto. S 12 godina smo igrali protiv Zagreba, izgubili smo 1:10, a oni su me htjeli dovesti u klub iako sam primio deset pogodaka.
U Zagrebu je bio do 14. godine. U Veslačkoj ga je trenirao Deda Nježić, naš legendarni vratarski meštar. Deda je uvijek volio pričati o onoj svojoj čuvenoj jami s pijeskom. A čega se Lovro sjeća iz tog doba?
- Sjećam se svakog detalja i svakog treninga s Dedom. I danas su mi u glavi te stvari. Prije svega učio nas je kako se ponašati izvan terena. Prošao je tu staru zagrebačku školu i ispričao nam puno priča. Svi smo voljeli te njegove priče prije svakog vratarskog treninga. Najčešće su trajale petnaest-dvadeset minuta. Uvijek je govorio kako je sa 70 godina mogao raditi piruete ili stoj na ruci. Naučio me da nikada ne smijem držati ruke na bokovima jer izgledamo kao da smo na tržnici. Sjetim ga se svaki put kada nesvjesno stavim ruke na bokove. Volio bih da je sada s nama da ga mogu nazvati nakon svake utakmice i da mi može dati savjet. Stalno je bio s nama, bio je praktično dio moje obitelji zadužen za finese u mom odgoju. Učio me kako biti mangup i sportski lukav. Kužio je sve ove nove stvari i najviše sam naučio od njega...
A od koga danas najviše uči?
- Sada je to Tihomir Bulat. Od njega sam najviše naučio one tehničke stvari, kao, primjerice, igru nogom. Trenutačno je on najbolji trener i svi koji su radili s njim, pričaju isto. Njemu najviše dugujem za svoju vratarsku tehniku.
U Majkićevu sazrijevanju važan je bio i njegov djed, Mladen...
- Naravno, svaki dan me vodio na treninge. No, moram spomenuti i baku Mariju, ona je kuhala ručak. Njih dvoje su me čuvali, bili su mi kao mama i tata. Djed me svako jutro vozio u sedam ujutro i do 12 bi me čekao u kombiju. Četiri godine bez prestanka je to trajalo. Bez bake ne bih jeo normalan ručak svaki dan.
S Lovrom je lagano bilo voditi razgovor, ima širinu. Vrlo brzo smo se dotaknuli i nekih drugih stvari. Spomenuo je u jednom trenutku kako ga ozljede nisu zaobilazile...
- Takve stvari su me osvijestile o tome koliko je važno zdravlje. No, o tome imam svijest od malih nogu. Još iz doba kada sam kao osnovnoškolac s crkvom odlazio u bolnicu za djecu s posebnim potrebama u Gornjoj Bistri. Družili smo se s tom djecom, kao prijatelji, ne kao neka pomoć. Nije to za svakoga jer je teško vidjeti te ljude čiji je cijeli život tamo. I onda te takve stvari oplemene. Nitko ne može ostati ravnodušan. Tek kada dođeš tamo i vidiš njihov osmijeh i sreću, zapravo shvatiš neke druge životne stvari. Oni koriste svaki dan, ako oni mogu biti sretni, onda svi moramo biti.
Zato ne razmišlja o daljnjoj perspektivi?
- Najvažnije mi je završiti sezonu bez ozljede. Biti na visokoj razini. Ovo mi je prva sezona u kojoj branim u kontinuitetu.
Pored nogometa, Lovro igra padel, a obožava i životinje.
- Tako je. Imam psa u Puli. Imam djevojku koja dolazi svaka dva tjedna i čuva ga... Puno mi to znači.
Hoće li se djevojka naljutiti ako joj ne spomenemo ime?
- (Smijeh). Martina se zove, Da, da ne bi bilo... Pametno ste reagirali - uz smijeh je zaključio Majkić.
>> VIDEO: Ekskluzivno iz sjedišta Uefe: Dogovor je pao, rušit će se Maksimir i graditi novi stadion s 32.000 mjesta!
