Ilija Kovtun nije mogao na bolji način debitirati za Hrvatsku. Na Europskom prvenstvu u Zagrebu osvojio je zlatnu medalju u višeboju i pobijedio svog suparnika za samo jednu tisućinku boda. Još se plasirao u tri finala po spravama. Danas će odraditi tlo, a u subotu ruče i preču.
Žulj mora izdržati
– Iskreno, tek kada sam prespavao, postao sam svjestan što sam sve napravio. Zadovoljan sam i ponosan. Jedino što nije bilo dobro bila je vježba na konju s hvataljkama, ali, srećom, ta me pogreška nije koštala zlatne medalje. Znao sam što moram napraviti na krugovima da bih bio kandidat za zlato. U dogovoru s trenericom odradili smo vježbu točno onoliko koliko je bilo potrebno.
Finala?
– Dobro, na parteru ne mogu očekivati zlato, ipak je tu puno boljih vježbača. Ali dat ću sve od sebe, nikad se ne zna kako će završiti. U kvalifikacijama sam imao petu ocjenu na parteru, vjerujem da bez pritiska mogu dobiti koju ocjenu više. Što se tiče ruča i preče, tu sam sigurno konkurentan za medalje. To su dvije teške sprave i najmanja pogreška može odnijeti sve.
Hoće li rana na ruci od žulja izdržati?
– Mora. Nema druge. U višeboju je tekla krv koju smo prije svake sprave morali zaustavljati na sto različitih načina. Nažalost, ruke su u gimnastici iznimno važne. Nema sprave koja se ne oslanja na ruke, pogotovo na dlanove, a posebno ruče i preča. Boljelo je, ali stisneš zube i ideš dalje. Imam dan odmora, pa me u finalu partera taj žulj ne bi trebao smetati.
Je li i trenerica na kraju bila sretna? Baš ne pokazuje emocije za vrijeme natjecanja?
– Da, najvažnije je da je trenerica sretna. Evo, ovo zlato je i za nju. Znam koliko joj znači. Vjerujem da će meni i njoj ovo biti najdraža medalja u dosadašnjem dijelu karijere, bez obzira na onu s Olimpijskih igara u Parizu 2024. godine. Trenerica ne pokazuje osjećaje na natjecanju, isto kao i ja. Mi smo dosta zatvoreni i šutljivi, samo pričamo jedan s drugim. Poslije natjecanja smo sretni, pokazujemo osjećaje i veliki osmijeh. Drago mi je da su i moji roditelji sretni. Bili su tu na tribinama, a u finale dolazi i sestra. Vidio sam puno djece iz mog kluba na tribinama. Da, uočio sam i plakat podrške. Ma, to su moje "lege". Jako mi je drago bilo vidjeti ih i drago mi je što sam im priuštio veselje i što nisu dolazili uzalud.
Možda na finale dođu i osječki tamburaši?
– E, može, može, nije to loša ideja. Znam nekoliko ljudi, može se to dogovoriti.
Rođen 2003. godine, Kovtun je rano pokazao znakove izvanrednog talenta. S gimnastikom je počeo već s tri godine, a pod vodstvom trenerice Irine Gorbačove brzo je napredovao kroz juniorske kategorije. Njegov proboj na međunarodnu scenu dogodio se 2019. godine. Na prvom juniorskom Svjetskom prvenstvu s ukrajinskim timom osvojio je srebro, odmah iza Japana, a individualno je uzeo broncu u višeboju. Iste godine, na Europskom olimpijskom festivalu mladih u Bakuu, dominirao je osvojivši ekipno zlato te pojedinačna zlata u višeboju, na ručama i preči. Već tada je bilo jasno da Ukrajina ima novog gimnastičkog dragulja. Njegov prelazak u seniore 2021. godine bio je spektakularan. Sa samo 17 godina osvojio je broncu u višeboju na Europskom prvenstvu, natječući se protiv iskusnih ruskih zvijezda Nikite Nagornog i Davida Beljavskog. Uslijedio je niz pobjeda na Svjetskim kupovima, a zatim i debi na Olimpijskim igrama u Tokiju. Iako je ukrajinski tim završio sedmi, Kovtun se plasirao u finale višeboja i zauzeo impresivno 11. mjesto. Kruna sezone stigla je na Svjetskom prvenstvu, gdje je osvojio svjetsku broncu u višeboju, potvrdivši svoj status jednog od najperspektivnijih gimnastičara svijeta. Te je godine dobio i trajno mjesto u sportskim pravilnicima, kada je Međunarodna gimnastička federacija element koji je prvi izveo na ručama službeno nazvala "Kovtun".
A onda, 24. veljače 2022., dok se Kovtun nalazio na Svjetskom kupu u njemačkom Cottbusu, Rusija je započela potpunu invaziju na Ukrajinu. Vijesti o ratu zatekle su ih tisućama kilometara od kuće, u potpunoj neizvjesnosti. Dok su njihovi sunarodnjaci i obitelji proživljavali pakao, oni su morali na sprave. Kovtun je u Cottbusu osvojio zlato na ručama i srebro na konju s hvataljkama.
– Svi znamo kakva je situacija u našoj domovini. Svi se brinemo za rodbinu i prijatelje. Mi ćemo se boriti u svojoj areni! I pokazat ćemo da se Ukrajina ne predaje – napisao je tada na Instagramu.
Osijek ga je prigrlio
Nekoliko dana poslije, na Svjetskom kupu u Dohi, dogodio se trenutak koji ga je pretvorio u globalni simbol ukrajinskog otpora. Na pobjedničkom postolju, dok je primao zlatnu medalju za vježbu na ručama, kraj njega je stajao ruski gimnastičar Ivan Kuljak, osvajač bronce. Kuljak je na prsima, umjesto nacionalnih obilježja, imao zalijepljeno slovo "Z", zloglasni simbol podrške ruskoj invaziji. Dok je svijet gledao u nevjerici, Kovtun je ostao potpuno miran, kamena lica, ne pokazujući nikakvu reakciju. Međunarodna gimnastička federacija poslije je strogo kaznila Kuljaka, no slika mladog Ukrajinca koji mirno stoji pokraj simbola agresije obišla je svijet.
Zbog rata povratak kući nije bio opcija. Kovtun je postao izbjeglica. Prvih nekoliko dana utočište im je pružio njemački klub Blau-Weiss Buchholz, nakon čega su dva mjeseca proveli u Italiji, u klubu Palestra Ginnastica Ferrara. Sredinom lipnja 2022. godine grupa od petnaestak ljudi, uključujući trenere i nekoliko članova obitelji, stigla je u Osijek. Ono što je trebalo biti privremeno rješenje pretvorilo se u trajni dom. Hrvatski gimnastički savez i lokalna zajednica pružili su im sve potrebne uvjete za trening. Dok je živio u Slavoniji, Kovtun je nastavio nizati nevjerojatne uspjehe za Ukrajinu. Njegova karijera je, paradoksalno, doživjela procvat upravo u egzilu. Nedugo nakon Igara u Parizu Ilija Kovtun i njegova trenerica Irina Gorbačova podnijeli su zahtjev za hrvatsko državljanstvo. Nakon obaveznog jednogodišnjeg perioda "karantene" Kovtun se na najbolji mogući način vratio velikim natjecanjima. Zlato na EP-u, prvo za Hrvatsku. A to je tek početak....
Otvori KEKS Pay
