Dinamov trener Nenad Bjelica, kad je sezona plavih već počela, tražio je od kluba da dovede još jednog napadača. Skauti plavih i sportski direktor Marijan Vlak ponudili su mu Brunu Petkovića, a Bjelica je rekao – može.
Većem dijelu javnosti to je bilo iznenađenje, pa dečko u Italiji nije zabio gol više od 600 dana. No danas više nema skepse oko Petkovića, plavi su s tim, sad 24-godišnjim napadačem pogodili.
Stigao je 10. kolovoza i u dosadašnjoj minutaži, koja nije bila prevelika, ima odličan učinak i Dinamo njime može biti jako zadovoljan. A kako je njemu u Dinamu?
– Jako dobro. Za nekog bi ovakav početak u Dinamu bio prilično običan, kod mene je to ipak bilo drukčije, stoga je ovaj početak za mene jako dobar. Naime, iza sebe sam imao jako negativan period. A cijela atmosfera oko kluba, način rada, suigrači, sve što sam zatekao u Dinamu izuzetno me pozitivno iznenadilo – kazao nam je Bruno Petković.
Nisam želio na posudbu
Većina igrača želi otići u inozemstvo, je li bilo teško donijeti odluku da se iz inozemstva vratite u Hrvatsku?
– Nakon dugog perioda u kojem sam se tražio, ideja o povratku u Dinamu nije bila ideja o kojoj sam morao previše razmišljati. Čim se pojavila mogućnost da se vratim u Dinamo, odmah sam prihvatio, onako, na prvu.
Jozo Bandić trenirao vas je kao klinca u Dinamu, zašto ste uopće otišli iz Dinama?
– Bila je smjena generacija, trebao sam ići u Lokomotivu na posudbu, nisam prihvatio da idem tako mlad na posudbu. Da sam bio malo strpljiviji, možda bi moj put do prve momčadi bio kraći i lakši. No tako sam tada zajedno s roditeljima odlučio i ne treba žaliti, svi ti putovi koje sam prošao nešto su me naučili, mislim da sam danas i zrelija i odgovornija osoba, vjerojatno baš zbog dosta loših stvari koje sam proživio izabirući krive putove.
Petković je u Italiju otišao prije šest godina, promijenio je puno klubova druge i treće lige, stigao i do Serije A (Bologna), ali u Dinamu je proigrao jako dobro. S kime ste kao 17-godišnje dijete živjeli u Italiji?
– Sam, ali nije mi to bio tako veliki problem jer sam od kuće otišao puno ranije (imao je 13 godina, nap. a.), pa sam živio kod trenera Joze Bandića u Zagrebu. Očito sam osoba koja je morala ranije sazreti, naučio sam se brinuti za sebe. U Italiji sam malo imao problema zbog te jezične barijere na početku, ali i to sam riješio i nije mi se bilo teško prilagoditi na sve klubove, gradove...
S kime sada živite u Zagrebu?
– I dalje živim sam, ali su mi roditelji sad u Zagrebu, često se viđamo, pomognu mi ako mi bilo što zatreba.
Imate li još nekoga u rodnom Metkoviću?
– Od bliže obitelji nemam, samo strica i neke rođake, ali ne i puno prijatelja jer sam otišao s manje od 13 godina. Davno sam otišao iz Metkovića.
Prošli ste puno toga, gdje vam je bilo najljepše živjeti?
– Nisam nikad radio nekakve usporedbe, bilo mi je lijepo i s obitelji u Metkoviću, bilo je lijepih gradova u Italiji, lijepo mi je sad i u Zagrebu u kojem sam skoro najviše vremena i proveo.
U nogomet tatinim stopama
Metković je bio sjajan rukometni grad, vi imate visinu (193 cm, nap. a.), nije vas povukao taj sport?
– Od malih nogu išao sam tatinim nogometnim stopama, svidio mi se nogomet.
Darijo Srna i Igor Štimac su iz Metkovića, možete li dostići njihove karijere?
– Ne znam, vrijeme će reći, ha-ha – kazao je dobro raspoloženi Petković.
Vidjeli ste da je ludilo za ulaznicama za susret Dinama i Spartaka, sve su rasprodane. Jeste li vi uspjeli nabaviti dovoljno ulaznica?
– U svakom slučaju – nisam, ni približno za sve ljude koji su me tražili ulaznicu.
Dinamo je teško punio Maksimir i kad su ovdje igrali europski velikani, Manchester United, Bayern, Juventus... nisu ga napunili, a sad je rasprodan za Spartak.
– Veseli takva atmosfera, to je nešto za što živimo, a mislim da smo igrama i pristupom zaslužili da nam stadion bude pun i češće. Napravila se dobra atmosfera oko kluba, skup jako dobrih stvari i pravi navijači to prepoznaju te će i dalje dolaziti.
>> Pogledajte redove za Dinamovu ulaznicu sezone
Bruno, za mene si iznenađenje, veliko i pozitivno, samo naprijed, s vremenom te vidim i u repki.