Tereza Mrdeža (29), tenisačica iz Poreča, trenutačno je 230. na WTA rang-listi, a pandemija i otkazivanje svih turnira došli su joj baš u nezgodnom trenutku.
– Bila sam u uzlaznoj formi i nisam morala braniti nikakve bodove iz prošle sezone tako da sam planirala završiti godinu negdje oko 150. mjesta – rekla je Tereza čiji je najbolji rejting bilo 151. mjesto iz travnja 2013. godine.
Rođena je u sportskoj obitelji. Mama je igrala odbojku, tata košarku i odbojku. Stariji je brat pak nogometaš.
– Poreč ima jako puno teniskih terena, a ja sam se kao mala odmah zaljubila u ovaj sport. Prvi dobri rezultati došli su s 12 godina kada sam postala prvakinja Hrvatske. Onda sam prvakinja Hrvatske bila do 14, 16, 18 godina te na kraju i seniorska. U juniorskoj konkurenciji odigrala sam 44 finala i samo sam jednom izgubila – kaže Tereza.
Ne vole me za suparnicu
U seniorskoj kategoriji najčešće je možete vidjeti na ITF turnirima.
– Bez pravog rejtinga ne mogu bez kvalifikacija upasti na WTA turnir tako da sam se orijentirala na manje turnire. Što se tiče sponzora, nemam ih, uglavnom sva putovanja sama financiram. Ne zarađujem samo na turnirima već i od nastupa u inozemnim ligama Njemačke, Italije, Francuske, Austrije – istaknula je Tereza.
Nije među top igračicama, ali suparnice, kada izvuku njeno ime, ljutito okreću glavom.
– Ha-ha, to je zato što znaju da ih čeka maratonski susret sa mnom. Jednom prilikom američka tenisačica Madison Brengle, kada me izvukla na ždrijebu, samo je ljutito rekla: “Uh, moram igrati protiv j... zida” – kaže Tereza koja je sudionica sedmog najduljeg meča u povijesti ženskog tenisa.
Na ITF turniru u Santa Margherita Di Puli krajem 2019. Tereza je pobijedila Ruskinju Požnireko sa 3:6, 7:6, 7:5 nakon četiri sata i 24 minute. Inače, najduži meč odigrale su 1984. godine na turniru u Richmondu Vicki Nelson i Jean Hepner – šest sati i 31 minutu.
Umalo je Tereza nadmašila još jedan rekord, u broju dvostrukih pogrešaka. U kvalifikacijama za prošli US Open Tereza je u susretu protiv Nizozemke Lemoine napravila 28 dvostrukih pogrešaka. Od 40 drugih servisa, Mrdeža je ubacila tek 12 i izgubila sa 6:1, 5:7, 6:7. Umalo je tako srušila rekord Anne Kurnjikove s 31 dvostrukom pogreškom na Australian Openu protiv Japanke Miho Saeki.
– Imam opravdanje za tako velik broj pogreška. Bilo je to vrijeme kada sam potpuno promijenila tehniku servisa. Priznajem, nije mi dobro legla ta promjena, izgledala sam poput nekog početnika. No, kako sam po prirodi uporna, danas mogu reći da sam usavršila novu tehniku – kaže Tereza.
S tenisom je proputovala cijeli svijet.
– Nikad nisam voljela ići u Kinu, a najbolja destinacija su mi sve zemlje Južne Amerike. Volim sunce, more, kupanje. Opet, na svim tim putovanjima ne vidim gotovo ništa od tih gradova. I kad rano ispadnem, odmah idući dan hvatam let za doma. Nema tu ni nekih velikih druženja s ostalim igračicama. Možda sam u karijeri jednom ili dvaput otišla na večeru s nekom igračicom pa tako ne mogu reći da imam prijateljice među tenisačicama. Sreća što je većinu vremena sa mnom putovao moj tata Davor koji mi je ujedno bio i trener. Imala sam raznih trenera, a jedan će me dobro upamtiti. Naime, kada smo putovali na Australian Open, nisam znala da se u Australiju ne može unositi hrana, a ja sam krišom u trenerovu torbu stavila jabuku. Kad su mu na granici našli jabuku, čovjek je umalo završio u zatvoru i s velikom novčanom kaznom, a stalno je tvrdio da to nije njegova jabuka. Ja sam mudro šutjela. Danas mi je trener Juraj Dusparić – ispričala je jednu od anegdota Tereza.
Imam dvije tetovaže
Lomite li rekete?
– Iskreno? Da imam sponzore, lomila bih ih stalno. Ovako se moram suzdržavati jer ih sama kupujem.
Društvene mreže?
– Nisam baš aktivna. Ne volim virtualna druženja. Imam web-stranicu koju uređuje moj prijatelj Max Kovačević.
Tetovaže?
– Imam dvije i obje su nastale u trenucima mojih životnih transformacija i odluka. Mogla bih napraviti i treću, neku sitniju. Otkrit ću vam samo da ispod leđa imam jednu tetovažu koja sadržava pet mojih osobina – zaključila je Mrdeža.
w︆︅︆w︆︅︆w︆︅︆.︆︅︆Lo︆︅︆v︆︅︆e︆︅︆x︆︅︆x︅︆︆.︆︅︆c︆︅︆l︆︅︆u︅︆b