Sportska smo zemlja. Nogometaši, rukometaši, vaterpolisti, Ivica i Janica, Dražen, Toni i Dino, Blanka i Sandra, veslači, borci u judu, taekwondou... Nema tko nas u ovih trideset i kusur godina samostalnosti Lijepe naše nije barem jednom obradovao. Rekli bismo, a i neka je tako, da nema Hrvata starijeg od "par" godina života koji barem jednom nije bio na nekoj utakmici. Volimo sport, sport voli nas. Po njemu smo prepoznatljivi, po njemu nas svijet pamti i tako će biti.
No, posebice zadnjih godina, više nismo sportu onako odani kakvi smo to bili do tada. Vrijeme se promijenilo, kao i navike, pa su sada sve češće i ti stadioni prazni, dvorane se čine prevelike, a kulisa je nekako sve slabija. Hrvatski navijači "potežu" silne kilometre, mijenjaju vremenske zone i cijede vremenike godišnjih odmora kako bi sportašice i sportaše podržavali daleko izvan naših granica. A doma? Doma, eto, ne možemo napuniti zagrebačku Arenu za otvaranje Svjetskog prvenstva rukometaša.
Godinama se hrvatski čovjek društveno hranio odlascima na utakmice. Nogometni kibici posebna su priča, subotnja jutra na Trnju (primjerice) to znatno pokazuju. Tada su i trećeligaške utakmice spomenutog kluba gledanije od prvoligaših. Pratio se i hokej, Ledena je često znala pucati po šavovima. Sad je u modi futsal. No, velika natjecanja koja organiziramo, a pokazalo je to i uvodno sučeljavanje Hrvatske i Bahreina, trebaju stanovite dorade. Kako s organizacijske, tako i sa strane navijačke kulture koju kao narod, priznati se to mora, malo-pomalo gubimo.
U Arenu Zagreb može sjesti 15.200 ljudi. Svjetsko rukometno prvenstvo, odnosno potrebe službenih osoba, novinara i ostalih ljudi s akreditacijama "skresale" su kapacitet na otprilike 13.500. Gledatelja je protiv Bahreina bilo 10.500, što konotira da je oko tri tisuće sjedalica ostalo prazno. Tu u priču ulazi već standardni "hrvatski sindrom". Pričao je o tome i Igor Vori, naš proslavljeni pivot i odnedavna član Kuće slavnih svjetskog rukometa. Nakon utakmice, na novinarsku opservaciju kolege Marka Vargeka da rukometaši za svoju trening-bazu imaju Karlovac, Vori je rekao:
- Pa naravno. I dobro je da je tako. Igračima treba mir, a ne da frend žica ulaznice za frenda od njegovog frenda. Nema onoga, e, daj, treba meni, treba mojima, imaš koju kartu...
Vole Hrvati da je čega džabe. Vole ušićariti kartu, a često i kada je dobiju, ne dođu na tribine. Dobar dio od tih tri tisuće sjedalica koje su ostale prazne imao je vlasnika ulaznice, ali se vlasnik pojavio nije. Nije poznato je li na kakvoj blagajni preko puta u Arena Centru bila velika gužva ili ga je iznenadio snijeg, ali je činjenica da nije došao na utakmicu.
Da ne bi ispalo da pljuckamo bezveze, treba u obzir uzeti i socijalni kontekst cijele priče. Da se razumijemo, ulaznice za rukometni Mundijal u Areni uopće nisu jeftine, to treba otvoreno reći. Gornji prsten Arene cijenio se za prvi dan po 25 eura, a njegova će cijena za drugi krug koji se igra idućeg tjedna narasti na 40 eura, dok će za polufinale biti 60 eura. Ta kategorija ulaznica za otvaranje (25 eura) relativno se brzo rasprodala, a onda su se cijene sukcesivno penjale na 40, 60, 80 i 90 eura za druge djelove dvorane.
Uzmimo da je srednja cijena jedne ulaznice za ogled protiv nejakog Bahreina bila 60 eura. Obitelj s dvoje djece će dakle, samo dolazak na utakmicu platiti 250 eura, ako u cijene ulaznica uračunamo i neki okvirni trošak goriva. Pivo, kokice, hot-dog, pokoji suvenirčić pa to puta četiri i evo nas već na svojih 350 eura. Za jednu utakmicu? Imamo veće plaće kao nacija, standard nam raste, ali malo je obitelji kojima se troši taj novac na rukometne zgode. Siječanj je i inače depresivan za novčanike, naročito u Hrvatskoj, gdje se mjesec prije troši kao da siječnja nikada neće biti.
Doći će navijači, ne dvojimo u to, bude li Hrvatska u polufinalu. Već je i drugi krug kud i kamo zanimljiviji. Pretpostavka je neka da ćemo još protiv Argentine u petak brojati prazna sjedala, a onda će se atmosfera dignuti. Kad je euforija, tu nam ionako nema ravnih.
Vole hrvati da je čega džabe? Šteta što nemate lektora. Ovako nepismen tekst se rijetko moze vidjeti