- Prvi put sam rođen u Mostaru 1935. godine. Drugi put kad sam sa 16 godina skočio sa Starog mosta i prebio se. Prvi put sam poginuo 9. studenog 1993. kad je srušen Stari most - sažeo je jednom Emir Balić, legendarna mostarska lasta, koji je preminuo u 91.godini. Njegova priča počinje davno prije prvog leta s mosta, na obalama Neretve koje su za dječaka rođenog tridesetih godina prošlog stoljeća predstavljale čitav svijet. I prije nego što je krenuo u školu, s prijateljima je provodio dane na njezinim pješčanim plažama, a već je s pet godina samostalno preplivao hladnu rijeku.
Gledao je starije skakače, te odvažne mladiće kako se poput ptica bacaju s veličanstvenog bijelog luka, u jednom kratkom, vječnom trenutku sjedinjujući se s rijekom. Počeo je skakati s manjih stijena, a sa šest godina već je izvodio skokove na noge s improvizirane skakaonice u poznatoj pećini Duradžik. Upravo ga je ondje primijetio njegov neslužbeni trener i mentor, Adil Đukić, koji ga je, kako se Balić prisjećao, podigao u zrak i povikao - Ti si stvoren za lastu!”. Od tog dana, Duradžik je postao njegovo vježbalište. Ponekad bi skočio i trideset puta u danu, strpljivo čekajući svoj red, kaleći tijelo i duh za onaj najveći izazov, krunu svega – skok sa Starog mosta. U to vrijeme, skok s mosta bio je više od sporta; bio je to obred inicijacije, upis u društvo hrabrih.
Svoj prvi, nezaboravni skok izveo je sa samo 16 godina, i taj trenutak urezao mu se u sjećanje kao dan njegova drugog rođenja.
- Popeo sam se na most, pogledao u dubinu Neretve i dugo razmišljao. S plaže su mi zviždali, dozivali me, a ja sam samo hodao s jedne na drugu stranu ograde. Znao sam da ne smijem odustati jer bi mi se rugali. Nije bilo lako - prepričavao je Balić.
Pritisak gomile i strah od sramote nadjačali su strah od visine. Skupio je hrabrost i skočio na noge. Udarac o vodu bio je brutalan.
- Mislio sam da nikad neću izroniti. Kad sam došao kući, bolio me svaki komadić tijela.
No, led je bio probijen. Trebalo je nekoliko mjeseci da se odvaži na pravi, viteški skok – mostarsku lastu. Sjećao se tog prvog ljeta kao nečeg fascinantnog, ali i bolnog. Udarac je opet bio težak, no odustajanja nije bilo. Za savršenu lastu, osim urođenog talenta i idealne figure, bio je potreban spartanski trening. Skakao je i po četiri puta dnevno s mosta, a između službenih natjecanja, desetak najboljih skakača izmjenjivalo se u letovima, bruseći formu. Mostarska lasta, objašnjavao je, nije običan skok. To je let koji počinje odrazom od pola metra, demonstracija viteštva i hrabrosti skakača, a najteži dio je ulazak u vodu. Taj trenutak, taj osjećaj, znao je samo onaj tko leti. Vodu je, tvrdio je, uvijek lomio rukama i ramenima, nikada prsima. Više od mogućih ozljeda plašio se neuspjeha.
U dvadesetogodišnjoj natjecateljskoj karijeri, Emir Balić sudjelovao je na službenim natjecanjima dvadeset puta i nikada nije otišao bez odličja. Svojom prepoznatljivom lastom pobijedio je 13 puta, četiri puta bio je drugi, a tri puta treći. Zanimljivo, s prvom lastom osvojio je treće mjesto, no s natjecanja se oprostio onako kako priliči legendi njegova kalibra – kao šampion.
- To je bila ozbiljna manifestacija za koju je znao cijeli svijet. Dolazili su skakači iz svih republika - govorio je Balić, koji se natjecao i protiv svoje braće, Dragana i Marka Zovka. Nakon posljednje pobjede, novinarima je izjavio:
- Neću prestati skakati, ali osvojio sam ono što sam htio, i zato se opraštam od natjecanja.
Uvijek je isticao neizmjernu podršku svoje supruge Đenane, s kojom je bio u braku 56 godina, i koja je s ponosom stajala uz njega. Svoju je vještinu i hrabrost vidio u novoj generaciji mostarskih lasta, prvenstveno u Lorensu Listi, koji je bio na korak da obori njegov rekord.
Bio je svestran čovjek renesansnog duha: kinooperater, kaskader, boksač, padobranac i član Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine. Kao kaskader, dublirao je mnoge poznate svjetske glumce, posuđujući im svoju hrabrost u opasnim scenama, među kojima su bili Jan Moreau, Hardy Krüger i drugi. Radeći kao kinooperater, stekao je poznanstva sa slavnim ličnostima poput Richarda Burtona i Orsona Wellesa. Svoja bogata sjećanja, koja je prikupljao 15 godina, sažeo je u knjizi “Sjećanja”, objavljenoj 2004. godine. Knjiga je, s više od 600 fotografija, postala kronika starog Mostara, njegovih obitelji, ali i bolnih ratnih uspomena, a danas se jedan primjerak nalazi i u Muzeju holokausta u Washingtonu. Objavio je i DVD s dokumentarnim filmovima o Mostaru i skokovima, među kojima su “Admiral” i “Dobri duh Starog mosta”. Njegov lik ovjekovječen je i na poštanskoj markici, što je posebno cijenio. Prisjećao se kako je, na poziv Svjetske filatelističke asocijacije, bio gost na danskom dvoru. Kraljici je poslao svoju knjigu, a ona mu je uzvratila pismom zahvale, što je s ponosom isticao.
Ratne devedesete donijele su najmračnije poglavlje u njegovu životu, ali i u životu njegova grada. Preživio je dva svjetska rata, no agresiju na Bosnu i Hercegovinu opisivao je kao nemilosrdnu i surovu. Prošao je zarobljavanje, prisilni rad i zatočeništvo u zloglasnom logoru Heliodrom.
- I danas ne znam kako sam ostao živ. Ne ponovilo se nikada i nikome - govorio je.
Ipak, najveća bol stigla je 9. studenog 1993. godine. Kada su ga nazvali da mu kažu da je Stari most srušen, osjetio je to kao smrt najbližeg člana obitelji.
- Ubio mi je oca, ubio mi je mater, ali ovo kad mi je rekao da nema mosta, to mi je bilo nešto najteže u životu - emotivno je opisivao taj trenutak.
Unatoč strahotama koje je preživio, nikada nije dopustio da mržnja ovlada njegovim srcem, ostavši dosljedan ideji suživota i mira, zbog čega mu je Centar za mir i multietničku suradnju Mostar kasnije dodijelio priznanje “Mimar mira”. Godine 1996., u 61. godini života, tijekom posjeta Alije Izetbegovića, skočio je s konstrukcije na mjestu srušenog mosta. Bio je to njegov tisuću i neki skok, prkosni let za njegov grad i njegov most. Kada je 2004. godine obnovljeni Stari most otvoren, Balić je imao želju skočiti, ali ga je od toga odgovorio prijatelj, književnik Predrag Matvejević. Iz poštovanja prema Starom, s novog nikada nije skočio.
Na svečanom otvaranju obnovljenog mosta, Balić je odigrao ključnu, simboličnu ulogu. Matvejević ga je nazvao i rekao: “Emire, nemoj skakati, to nije most koji ti je donio slavu. Ti si svoje završio. Predlažem ti da predaš baklju mladom skakaču.” I tako je i bilo. Na sredini mosta, okružen mladićima koji su nosili baklje, Emir Balić je predao plamen Lorensu Listi. Prisjećao se kako je puhao jak vjetar i kako je pokušao odgovoriti Listu od skoka, no mladi skakač mu je odlučno rekao:
- Skočit ću makar ostao u Neretvi.
Taj čin, govorio je Balić, imao je u sebi nešto od mistike starih Olimpijskih igara, predaju plamena kao simbola nastavka tradicije. Time je osigurao da duh mostarskih skokova živi i dalje. Posljednje godine proveo je okružen medaljama, plaketama i brojnim priznanjima koja svjedoče o njegovoj veličini. Odlaskom Emira Balića, kako je priopćio Centar za mir, “otišao je u posljednju tišinu, ostavljajući iza sebe sjećanja koja neće izblijedjeti”. Dino Merlin je svojevremeno pjevao: “...gdje ti je Emir, taj stari nemir, i njega čeka zelena rijeka...” Zelena rijeka ga je dočekala, a Emir Balić, legenda mostarskih skokova, vinuo se u svoj posljednji, vječni let.
Otvori KEKS Pay
