Etički suci Svjetske nogometne federacije (FIFA) spustili su rampu na karijere dvojice dugogodišnjih nogometnih dužnosnika, izrekavši im doživotne zabrane rada u nogometu zbog teških financijskih malverzacija. U odluci koja odjekuje kao još jedno mračno poglavlje u beskrajnoj sagi o korupciji unutar najpopularnijeg sporta na svijetu, na stupu srama našli su se Vincent Cassell, bivši predsjednik nogometnog saveza karipske državice Montserrat, i Bassam Adeel Jaleel, nekadašnji čelnik nogometnog saveza Maldiva. Njihovi slučajevi, iako geografski udaljeni, isprepliću se u zajedničkoj priči o zlouporabi položaja, pohlepi i izdaji temeljnih sportskih načela. Posebno je šokantna činjenica da je Cassell, unatoč tome što je još 2011. godine bio sankcioniran u sklopu zloglasnog skandala s kupovinom glasova, uspio ostati na čelu svog saveza punih 13 godina, nastavljajući upravljati milijunskim sredstvima koja FIFA svake godine uplaćuje svojim članicama. Ovaj epilog ne predstavlja samo kaznu za pojedince, već i bolan podsjetnik na duboko ukorijenjene probleme s kojima se krovna nogometna organizacija i dalje bori, unatoč godinama obećanja o reformama i nultoj stopi tolerancije na korupciju.
Slučaj Vincenta Cassella paradigmatski je primjer sistemske slabosti i dugogodišnje nekažnjivosti koja je nagrizala temelje FIFA-e. Optužbe koje mu se stavljaju na teret su teške i brojne: "zlouporaba položaja, sustavni sukobi interesa" te nenamjensko trošenje sredstava FIFA-e i vlastitog saveza. Uz doživotnu zabranu, izrečena mu je i novčana kazna od milijun švicarskih franaka, iako ostaje nejasno kako FIFA planira naplatiti taj iznos. No, ono što njegov slučaj čini izuzetnim jest nevjerojatna dugovječnost njegove karijere unatoč ranijim prijestupima. Cassell i njegov dugogodišnji suradnik, generalni tajnik saveza Tandica Hughes, bili su pod istragom FIFA-inog etičkog odbora još 2011. godine. Bili su dio zloglasnog skandala s podmićivanjem u Karipskoj nogometnoj uniji (CFU), kada su dužnosnici primali omotnice s 40.000 američkih dolara u gotovini kao poticaj da glasaju za Mohameda bin Hammama iz Katara u njegovom neuspješnom pokušaju svrgavanja Seppa Blattera s predsjedničkog trona FIFA-e.
Unatoč sankcijama koje su im tada izrečene, Cassell i Hughes su nastavili voditi nogometni savez Montserrata kao da se ništa nije dogodilo, upravljajući proračunom koji se, zahvaljujući FIFA-inim programima solidarnosti, penje na najmanje dva milijuna dolara godišnje. Klupko se konačno počelo odmotavati tek u travnju ove godine, kada su obojica na sudu u Montserratu priznali krivnju za utaju poreza, što je FIFA-i dalo konačni povod za intervenciju. U veljači je krovna organizacija uvela prinudnu upravu u savez, navodeći kao razlog "izvanrednu krizu i institucionalnu paralizu". Tandica Hughes je također kažnjen, i to 15-godišnjom zabranom rada u nogometu te novčanom kaznom od 150.000 švicarskih franaka.
Na drugoj strani svijeta, u tropskom raju Maldiva, odvijala se jednako sramotna priča. Bassam Adeel Jaleel, bivši predsjednik tamošnjeg nogometnog saveza, doživotno je izbačen iz sporta zbog, kako je FIFA navela, "zlouporabe sredstava iz FIFA-inog Plana pomoći za COVID-19 za osobnu korist". Tijekom pandemije 2020. godine, FIFA je osigurala fond od 1,5 milijardi dolara u obliku bespovratnih sredstava i zajmova namijenjenih pomoći nogometnoj zajednici da prebrodi krizu. Jaleel je, prema optužbama, taj novac vidio kao priliku za osobno bogaćenje. Prema izvještajima lokalnih medija, situacija je daleko ozbiljnija od onoga što stoji u FIFA-inom priopćenju. Jaleel je na Maldivima osuđen na nevjerojatne 23 godine zatvora zbog pronevjere 1,2 milijuna dolara iz FIFA-inih fondova.
Novac, koji je bio namijenjen lokalnim nogometnim klubovima za preživljavanje, navodno je iskoristio za kupovinu stanova. FIFA mu je također naložila plaćanje kazne od milijun švicarskih franaka, a njegova presuda stigla je više od dvije godine nakon što je privremeno suspendiran. U ovom slučaju ceh nije platio samo predsjednik. Njegov bivši financijski direktor, Mohamed Ageel, dobio je desetogodišnju zabranu rada u nogometu i kaznu od 100.000 švicarskih franaka zbog "omogućavanja i prikrivanja zlouporabe FIFA-inih sredstava, korištenja krivotvorene dokumentacije i nesuradnje" tijekom etičke istrage. Ironično, predsjednik FIFA-e Gianni Infantino posjetio je Maldive prošle godine i u službenom priopćenju priznao "izazove s kojima se nogomet na Maldivima suočavao posljednjih godina", ne sluteći, ili možda sluteći, razmjere kriminala koji se odvijao iza kulisa.
Ove drakonske kazne dolaze kao zakašnjeli odjek upozorenja koje je sam Infantino izrekao na FIFA-inom kongresu u Bahreinu 2017. godine, nedugo nakon što je izabran na čelo organizacije potresene najvećim korupcijskim skandalom u svojoj povijesti. I Cassell i Jaleel, izabrani na čela svojih saveza 2016. godine, sjedili su u publici dok je Infantino s govornice grmio: "Ne želimo vas! Ako u ovoj prostoriji ili izvan nje postoji itko tko još uvijek misli da se može obogatiti, da može zloupotrijebiti nogomet, imam jednu jasnu i snažnu poruku za njega: Odlazi iz nogometa i odlazi odmah!" Sedam godina kasnije, pokazalo se da su neki od onih kojima je poruka bila upućena odlučili ignorirati je, vjerujući da su nedodirljivi. Njihov pad sada služi kao primjer, no postavlja se ključno pitanje: koliko je još takvih "spavača" ostalo u sustavu, čekajući svoju priliku? Borba protiv korupcije u nogometu je maraton, a ne sprint, a svaki razotkriveni slučaj istovremeno je i pobjeda za pravdu i porazan dokaz o tome koliko je bolest duboko prodrla u organizam svjetskog nogometa.
Da bismo u potpunosti razumjeli zašto je slučaj Vincenta Cassella toliko simptomatičan, nužno je vratiti se u svibanj 2011. godine i događaje koji su se odigrali u hotelu Hyatt Regency u Trinidadu i Tobagu. Tamo je tadašnji predsjednik Azijske nogometne konfederacije, Mohamed bin Hammam, organizirao sastanak s čelnicima Karipske nogometne unije (CFU) kako bi lobirao za njihove glasove u predsjedničkoj utrci protiv Seppa Blattera. Ono što je trebalo biti rutinsko političko uvjeravanje pretvorilo se u jednu od najvećih afera u povijesti sporta. Prema svjedočenjima, delegatima iz 25 karipskih saveza uručene su smeđe omotnice. U svakoj se nalazilo 40.000 američkih dolara u gotovini. Novac je predstavljen kao "poklon", no poruka je bila nedvosmislena. Fred Lunn, potpredsjednik nogometnog saveza Bahama, bio je jedan od onih koji su odbili sudjelovati u farsi. Fotografirao je novac prije nego što ga je vratio i o svemu obavijestio tadašnjeg glavnog tajnika CONCACAF-a, Amerikanca Chucka Blazera, koji je pokrenuo istragu. Kasnije je isplivala i tajna snimka sa sastanka na kojoj se čuje tadašnji predsjednik CONCACAF-a i CFU-a, moćni Jack Warner, kako govori delegatima da mogu uzeti novac. "Ako ste pobožni, idite u crkvu, prijatelji", poručio im je Warner, dodajući da "naš posao je naš posao" i da oni koji ne žele novac, mogu ga jednostavno vratiti njemu.
Istraga koja je uslijedila razotkrila je šokantne razmjere korupcije. Warner je na koncu dao ostavku na sve svoje funkcije kako bi izbjegao daljnji progon FIFA-e, dok je Bin Hammam prvo dobio doživotnu zabranu, koju je Sportski arbitražni sud (CAS) kasnije poništio zbog nedostatka dokaza, da bi ga FIFA nedugo zatim ponovno suspendirala na temelju novih optužbi proizašlih iz revizije poslovanja Azijske konfederacije. Više od trideset dužnosnika iz karipske regije našlo se pod istragom, a mnogi od njih dobili su višemjesečne ili višegodišnje suspenzije. Među njima su bili i Vincent Cassell i Tandica Hughes iz Montserrata, koji su tada kažnjeni tek simbolično - Cassell zabranom od 60 dana i novčanom kaznom od 300 švicarskih franaka. Ta blaga kazna očito nije ostavila nikakav dojam na njega, dopustivši mu da nastavi svoju vladavinu još trinaest godina, sve do konačnog i neslavnog pada. Skandal iz 2011. godine bio je tek vrh sante leda, uvod u seriju otkrića koja će kulminirati 2015. godine uhićenjima visokih FIFA-inih dužnosnika u Zürichu i potpunim slomom Blatterovog režima. Ta afera je pokazala koliko je duboko korupcija bila utkana u samo tkivo organizacije, gdje se kupovina glasova i pronevjera novca smatrala uobičajenom praksom, a ne iznimkom.
FIFA-ina duga i mukotrpna bitka
Unatoč oštrim riječima i povremenim drakonskim kaznama, FIFA se i dalje suočava s percepcijom javnosti da je njezina borba protiv korupcije često selektivna i nedovoljno učinkovita. Skandali koji su potresali organizaciju proteklih desetljeća nisu se odnosili samo na marginalne saveze poput Montserrata ili Maldiva. U središtu afera nalazili su se članovi samog Izvršnog odbora, najmoćnijeg tijela svjetskog nogometa. Od Jacka Warnera, koji je godinama bio nedodirljiv unatoč brojnim optužbama, preko Nicolása Leoza iz Paragvaja, koji je navodno tražio titulu viteza u zamjenu za svoj glas za englesku kandidaturu za Svjetsko prvenstvo, do Ricarda Teixeire iz Brazila, koji je navodno primio milijune u mitu od marketinških partnera. Čak je i João Havelange, legendarni Brazilac koji je vodio FIFA-u prije Blattera, podnio ostavku na mjesto počasnog predsjednika kako bi izbjegao sankcije zbog svoje uloge u primanju mita. Endemska korupcija stvorila je duboki jaz nepovjerenja između navijača i onih koji upravljaju sportom. Svaka sumnjiva sudačka odluka, svaka kontroverzna dodjela domaćinstva Svjetskog prvenstva, promatra se kroz prizmu potencijalne korupcije. Iako FIFA tvrdi da je provela značajne reforme, uspostavila neovisna etička tijela i postrožila kontrole, slučajevi Cassella i Jaleela pokazuju da stari obrasci ponašanja teško odumiru. Doživotne zabrane su snažan signal, ali ostaje vidjeti hoće li one poslužiti kao istinsko sredstvo odvraćanja ili će se ispostaviti samo kao još jedan pokušaj gašenja požara, dok tinjaju žarišta novih skandala spremnih da buknu u budućnosti. Za milijarde navijača diljem svijeta, "prekrasna igra" zaslužuje bolje.
Otvori KEKS Pay
