Dva nestvarna svjetska atletska rekorda dogodila su se na stadionu Letzigrund u Zuichu, gdje je održan posljednji miting Dijamantne lige prije finala u Bruxellesu. Brazilski preponaš na 400 metara Alison dos Santos i američka preponašica na 100 metara Masai Russell novi su svjetski rekorderi u ovim disciplinama.
Kada se tava s vrelim uljem prevrnula i prolila po desetomjesečnom Alisonu dos Santosu, njegov djed nije oklijevao. Zgrabio je bebu, izjurio kroz ulazna vrata i bezglavo potrčao prema bolnici - bio je to nalet brzine i prisebnosti koji će, pokazat će se, odigrati ključnu ulogu u spašavanju djetetova života. Opekline trećeg stupnja ostavile su trajne ožiljke na njegovom licu, čelu, prsima i rukama, vječni podsjetnik na dan prije gotovo 25 godina kojeg se brazilski prvak u utrkama s preponama ne sjeća, ali ga nikada ne može zaboraviti. Ti ožiljci postali su sastavni dio njegovog identiteta, simbol nevjerojatne otpornosti i putovanja od tragične nesreće do svjetskog trona. Proveo je četiri mjeseca u bolnici, a svoj prvi rođendan dočekao je u bolničkom krevetu, boreći se za život dok su se druga djeca igrala. Njegova baka, koja ga je pokušala spasiti, i sama je zadobila teške opekline, dodajući još jednu dimenziju obiteljskoj traumi.
Odrastanje s vidljivim ožiljcima bilo je ispunjeno unutarnjim borbama i pitanjima. "Jesam li drugačiji? Mogu li ovo popraviti? Što mogu učiniti da riješim ovaj problem?" pitao se često. Adolescencija je, kao i mnogima, donijela nove izazove i pojačala osjećaj nesigurnosti. Ponekad bi čak i prijatelji, u žaru svađe, iskoristili njegove ožiljke kao oružje, znajući da će ga to najviše povrijediti.
Oni samo govore ono što vide. Ne razumiju što bi to moglo značiti nekome. Morao sam proći kroz teška vremena. Ali morao sam shvatiti da ne bih bio svoj da nemam opekline – rekao je.
Sport je postao njegovo utočište. Na atletskoj stazi nije bio "dečko s ožiljcima", već talentirani mladić s velikim srcem, dobrim smislom za humor i nevjerojatnom brzinom. Atletska zajednica u njegovom rodnom gradu São Joaquim da Barra prigrlila ga je bezrezervno. Postupno je gradio samopouzdanje, a sramežljivi dječak koji je nosio kapu kako bi sakrio ožiljke na glavi, transformirao se u otvorenu i vedru osobu.
Put od lokalne šljunčane staze do najvećih svjetskih stadiona bio je strelovit. Visok točno dva metra, s dugim korakom koji mu omogućuje da savladava prepone naizgled bez napora, Dos Santos je postao sila na koju treba računati. Život mu se pretvorio u putovanja svijetom, skupljanje medalja i igranje glavne uloge u jednoj od najuzbudljivijih sportskih drama današnjice - eri nikad jačih 400 metara s preponama.
Prije nego što je kročio na atletsku stazu, Alisonov sportski put započeo je na tatamiju. Od šeste do četrnaeste godine bavio se džudom i bio je prilično dobar. Međutim, visoki troškovi treninga natjerali su ga da odustane od džuda. Ubrzo nakon toga, prijatelj iz djetinjstva nagovorio ga je da se okuša u atletici. Pridružio se lokalnom projektu u Tehničkoj školi Pedro Badran, gdje ga je pod svoje uzela trenerica Ana Fidélis. U početku je bio povučen, no nakon samo nekoliko mjeseci, atletika mu se uvukla pod kožu. Više nije trčao iz financijske potrebe, već iz čiste strasti, sklapajući prijateljstva diljem Brazila. Već sa 16 godina natjecao se u seniorskoj konkurenciji. Tada je dobio i svoj nadimak "Piu", navodno po lokalnom beskućniku na kojeg je podsjećao kolege iz tima.
Sa samo 19 godina osvojio je zlatnu medalju na Panameričkim igrama u Limi 2019. godine. Nekoliko tjedana ranije, osvojio je i zlato na Ljetnoj univerzijadi. Na Svjetskom prvenstvu u Dohi iste godine, ponovno je pomaknuo granice, stigavši do finala. Dos Santos je na scenu stupio u vjerojatno najjačoj eri u povijesti utrka na 400 metara s preponama. Njegovi najveći rivali, Norvežanin Karsten Warholm i Amerikanac Rai Benjamin, zajedno s njim pomicali su granice mogućeg. Vrhunac ovog troboja dogodio se u finalu Olimpijskih igara u Tokiju 2021. godine, utrci koja se danas smatra jednom od najvećih u povijesti atletike. Warholm je srušio vlastiti svjetski rekord za nevjerojatnih 0,76 sekundi, postavivši vrijeme od 45,94. Benjamin je osvojio srebro s vremenom koje bi također bilo svjetski rekord da nije bilo Warholma. A Alison dos Santos, tada 21-godišnjak, osvojio je broncu s vremenom 46,72 - rezultatom koji bi samo šest tjedana ranije bio novi svjetski rekord. Godinu dana kasnije, na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu, Dos Santos je dočekao svoj trenutak. Uvjerljivo je pobijedio Warholma i Benjamina, osvojio zlatnu medalju i postavio novi rekord svjetskih prvenstava i južnoamerički rekord (46,29). Postao je prvi Brazilac u povijesti sa zlatom na svjetskom prvenstvu u muškoj konkurenciji.
Masai Russell je 100 metara prepone prošla za 12.09 sekundi te za tri stotinke nadmašila Nigerijku Tobi Amusan, koja je rekord postavila 2022. u Eugeneu. Rođena u Washingtonu, D.C., a odrasla u Marylandu, svoj natjecateljski duh duguje odrastanju s trojicom braće. Njezin otac Mark, osim što je bio izvršni direktor majčine ordinacije, bio i njezin prvi atletski trener. Od majke je, kaže, naučila što znači radna etika, gledajući kako uspješno balansira između brige za pacijente i vođenja posla, dok joj je otac dao temelje na stazi. Iako je kao djevojčica isprobala gimnastiku i balet, atletika ju je privukla poput magneta.
Njezin talent bio je očit već u srednjoj školi Bullis, gdje je osam puta bila nacionalna prvakinja i postavila dva nacionalna rekorda. No, priča o njezinom odlasku na koledž bila je, kako sama kaže, "prilično luda". Prvotno je verbalno pristala na ponudu Sveučilišta Texas A&M, da bi joj stipendija bila povučena samo dan prije nacionalnog dana potpisivanja. Ubrzo je potpisala za Tennessee, isključivo zbog pomoćnog trenera Tima Halla. Međutim, nekoliko tjedana prije odlaska u Tennessee, Hall joj je prestao odgovarati na poruke. Ubrzo je na Twitteru vidjela objavu da Hall prelazi na Sveučilište u Kentuckyju. Kentucky, sveučilište koje joj nije bilo ni u prvih pet izbora i koje nikad nije posjetila, ponudilo joj je istu stipendiju.
- Doslovno sam išla na povjerenje. Gledala sam studentske domove na YouTubeu dva tjedna prije početka nastave. Na kraju se ispostavilo da je to bila jedna od najboljih odluka koje sam donijela u životu – rekla je.
Na Kentuckyju je njezin talent eksplodirao. Postala je 11-erostruka All-American sportašica i srušila je sveučilišne rekorde na 60 i 100 metara s preponama, no pratila ju je i frustracija - nikada nije uspjela osvojiti NCAA naslov na otvorenom, završivši čak četiri puta na drugom mjestu. Paralelno sa sportskom karijerom, Masai Russell gradila je i onu digitalnu. Postala je pionirka u svijetu sveučilišnog sporta kao prva sportašica koja je potpisala ugovor temeljen na novim NIL pravilima (ime, slika i lik), koja su studentima-sportašima omogućila zaradu. S više od 1,2 milijuna pratitelja na različitim platformama, postala je sportska influencerica, vloggerica i poduzetnica.
Njezina misija, kako navodi na svojoj službenoj stranici, jest prikazati "ljepotu atletike" kroz modu, šminku, frizure i ples, približavajući sport publici koja možda ne mari samo za štopericu. Njezina pojava na stazi postala je njezin zaštitni znak: duge trepavice, ukrasi na zubima i besprijekoran make-up. To nije bio samo estetski odabir, već dio njezine psihološke pripreme. Objasnila je kako joj šminka pomaže aktivirati "alter ego" prije utrke, dajući joj dodatno samopouzdanje.
- Drago mi je što atletičarke napokon dobivaju priznanje koje zaslužuju. Mnogo je prelijepih žena u ovom sportu. Mi smo ljepotice i zvijeri. Izgledamo dobro i rasturamo na stazi. Možemo nositi duge nokte, trepavice, biti sređene i svejedno obaviti posao. Rušim stereotip da morate birati između jednog i drugog – rekla je
Pariško olimpijsko zlato nije bio kraj, već tek početak njezine dominacije. Dokazala je da ne pripada samo vrhu, već da je spremna pomaknuti granice. U svibnju 2025. godine postavila je novi američki rekord s vremenom 12,17 sekundi. Vrhunac je, međutim, stigao 27. kolovoza 2026. na mitingu Dijamantne lige u Zürichu.
Otvori KEKS Pay
