Za mnoge je Robert Prosinečki (48) bio najveći nogometni virtuoz na ovim prostorima, igrač zbog kojeg se kupovala ulaznica. Večernji list i Prosinečki ispreplitali su se gotovo pet desetljeća, bio je nogometaš godine, naš kolumnist, prije svega uvijek ugodan, ali i otvoren i direktan sugovornik. Postavili smo mu 58 pitanja za isto toliko Večernjakovih rođendana.
Proživjeli ste igračku karijeru koja je bila posebna, danas ste nogometni trener. Što vam je draže?
– Nemam dvojbu, draže mi je biti igrač. Mlad si, baviš se onim što voliš. Kao trener pod stalnim si pritiskom uspjeha i neuspjeha, brineš se o cijeloj momčadi. Ali lijepo je kada momčad koju vodiš napreduje.
Najdraža pobjeda?
– Protiv Njemačke na SP-u iako nisam igrao i utakmica u kojoj smo osvojili broncu protiv Nizozemaca. Klupska pobjeda je ona iz Barija, kada je Crvena zvezda postala prvak Europe.
Najljepši gol?
– Nemam ga, možda onaj Partizanu s aut linije.
Najbolja momčad u kojoj ste igrali?
– Reprezentacija Hrvatske i Crvena zvezda kao prvak Europe.
Najbolja momčad koju ste gledali?
– Barcelona koju je vodio Pep Guardiola. Nikada nitko na zelenom terenu nije bio tako dominantan.
Najbolji igrač u povijesti?
– Lionel Messi, igrao je bolje od svih nas.
Najveći trener u povijesti?
– Johan Crujiff. Nismo živjeli u ljubavi, ali sam ga jako cijenio.
Nogometni idol u djetinjstvu?
– Michael Platini. Elegantan, lucidan i bio sam zaljubljen u njegovo izvođenje slobodnog udarca.
Najdraži igrač iz Dinamove 1982.?
– Marko Mlinarić. Naš Mlinka, duša od čovjeka, igračina.
A najbolji modri uopće?
– Stjepan Lamza. Moj otac nije prestao govoriti o njemu.
Najveći hrvatski igrač svih vremena?
– Davor Šuker i Luka Modrić. Te im stvari ne možeš uzeti.
Što za vas znači Real?
– Najveći klub na svijetu. Ponosan sam što sam bio dio te obitelji, još ponosniji što sam došao kao mlad igrač i odmah našao svoje mjesto, igrao, a ne išao na posudbu.
A Barcelona?
– To je pokret, nešto veće od kluba u svakom slučaju. Kada uđeš, tek tada shvatiš taj katalonski naboj.
Dinamo iz kojeg ste otišli mladi, pa se vratili pa su vas ponovno potjerali?
– Ljubav i bol! Ali nisam od onih koji ne vjeruju u ljubav navijača i kluba. Može opet jednom Dinamo biti onaj stari.
Kada će dočekati proljeće u Europi?
– Neka se nitko ne naljuti, ne vidim taj datum.
Crvena zvezda?
– Treba zaboraviti ono slavno vrijeme i puno raditi da klub bude bolji.
Žalite li za nečim u nogometu?
– Ne, pa osvojio sam dosta, uživao još više.
Najvatrenija nogometna atmosfera?
– Beogradski derbi. I sve što se danima stvara oko te utakmice.
Hoćemo li igrati na SP-u u Rusiji?
– Bit će teško, ali vjerujem da ćemo ipak uspjeti. Kvaliteta je neupitna, ali treba biti oprezan.
Kakav je izbornik Ante Čačić?
– Kada je dopustio igračima da imaju slobodu, oni su na prvom turniru vratili. No, problem je u tome što, kada ne ide, ne reagira, nema plan B.
Bi li jednog dana bio hrvatski izbornik?
– Nikad se ne zna.
Kakav je trenutačni pogled na Hrvatski nogometni savez?
– Treba nam potpuno novi početak, potpuno novi ljudi. Nogomet nam je u genima, uvijek smo ga znali igrati, ali nisu nas znali voditi.
A nogometni gazda Zdravko Mamić?
– Sada bi ga svi cipelarili, ja neću. Moji se stavovi znaju, napravio je puno lošeg za naš nogomet. To kako se ponašao u sudnici doista je cijela tuga hrvatskog društva.
Luka Modrić i cijeli slučaj?
– Sve mu to skupa nije trebalo, ali jednostavno mu nije dorastao.
Trebaju li mladi igrači potpisivati ugovore s menadžerima?
– Mislim da je to u ovom trenutku neizbježno, ali svakako moraju pritom paziti s kime potpisuju i što.
Nagradu Nogometaš godine u izboru Večernjeg lista Robi je dvaput osvojio. Koja je draža?
– Prva je bila draža, bio sam mlađi. U svakom slučaju lista igrača koji su dobili ovu nagradu je impresivna. I bila je čast biti u tom društvu.
Što je za tvoju obitelj značio Večernji list?
– U našoj ga se kući uvijek poštovalo. Otac Đuro jako ga je volio.
Kako je bilo biti kolumnist Večernjaka na EP-u u Portugalu i SP-u u Njemačkoj, gdje ste bili na licu mjesta?
– Nisam Hrvatskoj donio sreću, ali bilo je to jedno odlično iskustvo. No shvatio sam da je vaš posao težak i premalo cijenjen.
Zvonimir Boban?
– Uvijek je imao svoje ja, osobnost, karizmu. Neće se vratiti u Hrvatsku, a za dobrobit svjetskog nogometa može napraviti dosta.
Ćiro Blažević?
– O njemu sam već sve toliko puta rekao, ali ovaj bi život bez njega zasigurno bio dosadan.
Davor Šuker?
– Kao igrač čudo! Morao bi biti aktivniji u radu Saveza, ako može biti samostalan. A bojim se da nije.
Velimir Zajec?
– Dinamova legenda, kako kažu. O njemu nemam baš nikakvo mišljenje.
Ostanak u Azerbajdžanu, a ne odlazak u Bursaspor?
– Nisam želio pobjeći kao kukavica, radio sam pošteno, napravili smo pomak. Odradit ću mandat do prosinca.
Poraz protiv Turske u Beču na Euru 2008.?
– Neprospavana noć.
Videotehnologija u nogometu?
– Nisam protiv, ali ne baš sada za svaku sitnicu. Ugušit će draž igre.
Najdraži sport, a da nije nogomet?
– Padel! Šalim se, košarka je moj sport broj dva. Cibona iz osamdesetih, pa to je bio pravi gušt.
Najveći hrvatski sportaš?
– Janica Kostelić. Takvog šampiona nikada nismo imali. Toliko ozljeda, toliko povrataka i toliko uspjeha.
A Dražen Petrović?
- I on je bio poseban, na kraju sve oko njega i poslije njega nekako se pretvorilo u mit. A to je dokaz da si velikan.
Isto pitanje, u svjetskim razmjerima?
– Bilo ih je, ali meni opet košarkaš. Michael Jordan.
Jugoslavija kao država?
– Dobra muzika, odličan nogomet, sjajan sport. Djetinjstvo. Neka tamo ostane.
A Hrvatska?
– Toliko potencijala, a ne ide nam. Zamišljao sam je drukčije. Moramo svi jako zapeti da nam bude bolje.
HDZ ili SDP?
– Uh, ma nitko. Ni jedni ni drugi nisu ispunili naša očekivanja.
Socijalizam?
– Nisam se nikad u to zadubio. Socijalni moment u društvu mora biti važan, a sad socijalizam kao uređenje nije nužan. U životu nikad nisam bio siromašan, nisam teško živio, ali pobornik sam onog da svojim radom moraš zaraditi za život.
Kapitalizam?
– Da, ali ne na hrvatski način.
Jeste li ljevičar ili desničar?
– Ako me pitate u ideološkom smislu, nisam nijedno.
Tito?
– Mi smo na ovim prostorima pretjerano opterećeni prošlošću, zato ne možemo iskoračiti u budućnost. Bio je velika povijesna ličnost, veliki državnik.
Tuđman?
– Za mene pozitivna ličnost u svakom slučaju. Došao je do svojih ideala, uz žrtvu stvorio državu.
Vidiš li danas političara od formata?
– Nema ga. Nema kao što su to primjerice bili Tito i Tuđman.
Imate dvije kćeri, jedna će sada u četvrti razred srednje škole, jedna je još u osnovnoj školi.
– Starija je povukla umjetničku crtu, jako lijepo crta.
Kako očuvati brak uspješnim?
– Treba pristajati na kompromise, imam sreću da moja supruga, kad me nema, ima svoje hobije, zanimanja. I, naravno, ona je ta koja se više brine o curama.
Najveća povijesna ličnost u ovih 58 zadnjih godina?
– Nelson Mendela! Možda nismo ni svjesni što je sve napravio za civilizaciju.
A događaj?
– Odlazak na Mjesec.
Hedonizam?
– Da. Volim papati.
Najbolji film?
– Balkanski špijun.
Kazališna predstava?
Radovan III! Tko to nije pogledao, ne zna što je propustio.
Najveći glumac/glumica?
– Bilo je puno sjajnih glumaca, ali korak ispred svih je Rade Šerbedžija u svojim najboljim izdanjima.
Najbolja grupa/pjevač?
– Kompletan novi val. To je nešto što se više nikada neće ponoviti.
Pjesma?
– Bilo je toliko dobrih da mi je teško izdvojiti, naravno iz novog vala.
Na kraju smo se sjetili Tomislava Židaka, doajena hrvatskoga sportskog novinarstva?
– Ne sjećam se kada me nečija smrt tako pogodila. Bili smo zajedno u Francuskoj na EP-u, duboko razgovarali o životu. Pisao je sjajno, živio boemski, baš onako kako je volio. Tako nedostaje subotnja Maksimirska šuma.
Apsolutno najbolji igrač kojeg su ovi prostori dali u povijesti. Svaka čast Bobanu, Šukeru, Modriću i ostalima, ali Žuti je bio jedan iz one izumrle vrste koji ne samo da igraju nogomet već i potezima i karijerom inspiriraju, svjetska legenda koja nikad nije dobila priznanje kakvo zaslužuje. Sramotno je kako se Dinamo ponio prema njemu i to dva puta - prvo ga je Ćiro otpisao kad je bio mlad, a kasnije kad je sa "Croatijom" igrao Ligu Prvaka ostali su mu dužni novce koje naravno nikad nije vidio. Da se rodio u normalnoj zemlji bio bi hodajuća legenda kao Baggio ili Pirlo i dizali bi spomenike likovima poput njega umjesto da se bavimo koljačima iz ličkih i hercegovačkih vukojebina.