Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport Ostali sportovi

Priča paraolimpijca: „Probudim se sa svojom boli, pobijedim je, a onda idem na teren pobijediti protivnika“

Donosimo priču o životu i treningu paraolimpijca Ivana Katanušića: „Trenirao sam i na štakama, ali i u gipsu, jer volim sport i dajem ljubav u to. Svaki dan dajem svoj maksimum“
29. srpnja 2021. u 12:54 13332 prikaza
Ivan Katanušić
Foto: Tomislav Miletić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/4

Vijesti o olimpijskom zlatu već pristižu. Strogi režim u kampovima sportaša olimpijskih igrača već je tema po svim društvenim mrežama. U cijeloj toj groznici oko olimpijskih igara, ponovno se zaboravilo na sportaše koje natjecanje tek čeka. Naše paraolimpijce. Zanimalo me kako, recimo, izgleda život i trening osobe s protezom ili bilo kojim pomagalom. Koliko je stvarno odricanja potrebno i kako to sve funkcionira? Zato sam potražio broj naših paraolimpijaca i došao do Ivana Katanušića, našeg paraolimpijskog bacača diska koji se već kitio medaljama i postigao sjajne rezultate.

Radovao sam se našem susretu, budući da smo dogovorili da se nađemo na bacalištu gdje Ivan trenira, ali, kao i kod svakog sportaša, pomrsili su nam se planovi jer je Ivan ozlijedio živac. Moram ga intervjuirati telefonski. Užas, pomislio sam. Kako da mu uopće pristupim? Na 'ti' ili na 'vi'. Što da ga uopće pitam? I dok sam se bavio besmislenim novinarskim mukama, s druge strane Ivan je već podigao slušalicu i odmah mi riješio sve nedoumice. Pristupio mi je kao da smo dva prijatelja koja se godinama znaju. Takvom liku ne možeš reći 'vi'.

– Mene ti je malo teško uloviti jer sam jučer na treningu ozlijedio živac, ali tako ti to ide.  Sport te nauči da, i kad si najbolji, možeš postati najgori u roku od sekunde, ali da se možeš opet i dignuti, naravno – započeo je priču Ivan i ispričao mi svoj najgori, ali ujedno i najbolji trenutak u karijeri.  

– Sjećam se te situacije. Ponedjeljak, do 17 sati bio sam najjača osoba s invaliditetom na svijetu. Za 20 minuta našao sam se u Draškovićevoj, kad je pukla sprava na operaciji noge. Bio sam totalno onesposobljen, jer sam bio na desnoj nozi na protezi, a lijeva mi je bila slomljena – kaže on.

Ivan Katanušić | Autor : Tomislav Miletić/Pixsell Foto: Tomislav Miletić/Pixsell

„Do osamnaeste godine nisam ni primao invalidninu“

Inače, od malena nosi protezu na desnoj nozi, ali to mu uopće ne predstavlja problem. Dapače, čovjek je i za vrijeme teške ozljede trenirao. I to ni više, ni manje, nego na štakama. Toliko voli sport da nije htio stati ni kad mu je noga bila u gipsu. Nisam mogao vjerovati, pa sam ga pitao je li stvarno istina da je u takvom stanju išao bacati disk.

– Je, istina je. Dvanaesti dan poslije operacije sjeo sam na stolac koji se koristi za bacanje diska namijenjen osobama s invaliditetom. Nabavio sam čizmu koja se koristi kad se operira Ahilova tetiva. Još je rana bila živa. Zavezao sam čizmu i trenirao. Ma tad sam možda bio i najuporniji – kroz smijeh govori Ivan. Kad čuješ takvu priču, znaš da se radi o liku za kojeg granica ne postoji. To mi je i potvrdio.

Nikad nisam imao ni invalidninu, ni tuđu pomoć, ni njegu. Jednostavno, to sam posložio u glavi: kad boli – ne boli i to je to.

– S obzirom na to da sam ostao osoba s invaliditetom s tek 20-ak dana života, mislim da su ovdje dobru ulogu odigrali moji starci. Nikad nisu mi dali do znanja da sam osoba s invaliditetom. Nikad nisam bio svjestan ni svojih prava ni povlastica. Zanimljiva je činjenica da sam tek s osamnaest godina izvadio invalidsko rješenje kako bih dobio prvenstvo smještaja u studentskom domu. Do tada se uopće nisam vodio kao osoba s invaliditetom. Nikad nisam imao ni invalidninu, ni tuđu pomoć, ni njegu. Jednostavno, to sam posložio u glavi: kad boli – ne boli, i to je to – objasnio je.

Unatoč teškoj ozljedi, vratio se i osvojio medalje

Pozitivan stav doveo ga je 2016. godine do njegovih medalja na paraolimpijskom natjecanju u Rio de Janeiru. To mu je, kaže, najbolji trenutak u životu.

– 2015. godine imao sam ozljedu zdrave noge i operirao je. To mi je bio katastrofalan period, ali izvukao sam se iz toga. Hodao sam na štakama šest tjedana i unatoč tome išao na trening svaki dan. Izvukavši se iz svega toga, 2016. godine uspio sam se plasirati za Rio i osvojio sam dvije medalje na tom nastupu. Još mi je nastup bio na mamin rođendan, tako da je to bio izvrstan trenutak – ponosno kaže Ivan. Iako je očito da za njegove uspjehe treba mnogo odricanja, pomalo ga razočarava činjenica da se prema paraolimpijskim sportašima ne iskazuje jednako poštovanje kao prema ostalim sportašima.

Ivan Katanušić | Autor : Tomislav Miletić/Pixsell Foto: Tomislav Miletić/Pixsell

– Ja mislim da je ovdje prisutan jedan stereotip o osobama s invaliditetom; „Ti to ne možeš, ja ću“, a s druge strane, budimo realni, ljudi nisu dovoljno informirani. Osobe s invaliditetom su slabo integrirane u društvo kroz medijske poruke, odnosno kanale. Evo, kako bih ja znao, da nisam paraolimpijac i da nemam kolege koji su u kolicima, slabovidni, s dijagnozom tetraplegije, paraplegije, bez noge, bez ruke... – Što bih ja znao što znači invaliditet i što to znači ne imati ruku. Kad bi mi netko rekao da je u kolicima i da baca disk, vjerojatno bih i ja rekao „Ma kako to on baca“ da nisam upućen – govori Ivan. Kaže da je sve stvar percepcije.

–Zapravo, kad shvatiš da čovjek u kolicima radi nevjerojatne stvari; gura ogromne težine u teretani, trenira dva puta dnevno, ide na trening i vuče se dva kilometra u kolicima i takve stvari… Onda shvatiš kolika je to vrijednost. To stvarno treba i država, kao i svaki čovjek u ovoj državi shvatiti – ako se ikad nađe u takvoj situaciji da to može biti itekako dobro.

„Sportaši s posebnim potrebama u Europskoj uniji primaju plaću za svoj rad – mi ne“

Kad smo se već dotaknuli države, pitao sam ga kako stojimo po pitanju podrške paraolimpijcima. Rekao mi je da se ne može žaliti, no bilo bi dobro kad bi i Hrvatska poštovala Povelju za osobe s invaliditetom, što je dužna kao članica Europske Unije.

– Prema njoj sportaš u zemljama Europske unije može primati mirovinsko i socijalno osiguranje te primati plaću kao sportaš, dok kod nas to nije slučaj. Dakle, nisu do kraja izjednačena prava koja su Ustavom i tom poveljom zajamčena – objasnio je. Teško mu je i zato što konkurentni sportaši iz drugih zemalja imaju mnogo bolja pomagala i proteze.

– Kod nas najveća problematika kojom se nitko ne bavi jest opskrba protetičkim pomagalima ili, recimo, kolicima za ljude koji se bave sportom u kolicima. To su kod nas jako skupe stavke i nisu pokrivene ni jednim fondom u potpunosti. I onda kad ti, primjerice, pukne proteza, tada je naravno kaos – ističe Ivan.

Puknuća proteze, operacije, muke i borba. Zanimalo me je što ga unatoč preprekama toliko drži u sportu i dalje.

Ivan Katanušić | Autor : Tomislav Miletić/Pixsell Foto: Tomislav Miletić/Pixsell

– Pa, ne znam, ja se uvijek u životu volim natjecati sa svime i kad nešto zagrizem, onda težim biti najbolji. A sport hrani ego. Što više radiš, možeš biti bolji i to me vuče stalno da želim pobijediti. Ali ne pobijediti na način ''pošto-poto'', nego ono… Jednostavno to je po meni jedan strašan oblik truda i volim to – kratko i jasno kaže Ivan, iako priznaje, bilo je trenutaka kada je želio odustati od toga.

– Kad sam se tada ozlijedio, rekao sam si da je to – to. Ali onda se pogledaš u ogledalo i vidiš da to nisi ti. Nisi naučio da ne možeš upravljati sam sobom i brinuti se o sebi.

Boli i teško je, ali ako odustaneš, žalit ćeš cijeli život. Shvatio sam, nema odustajanja.

Tim stavom vodi se i danas. Kaže, ako želiš biti paraolimpijac, moraš biti svaki dan u treningu i glavom, ali i srcem tu – u trenutku. Pitao sam ga kako mu izgleda prosječan dan.

– Kod mene je specifično što u dvije faze godišnje, kad naglo zatopli ili naglo zahladi, tad se mijenja postura kože na amputiranoj nozi i onda imam bolove. Ponekad mi treba i par minuta da ustanem, da se prilagodim bolovima. Nakon toga slijedi doručak, prvi trening, poslije prvog treninga malo odmorim i odmah slijedi drugi trening te teretana. Navečer odradim neku masažu ili terapiju, budući da me uvijek nešto boli i to je to. Od jutra do mraka na nogama. Moja dnevna razina koraka je oko 10 do 11 tisuća u danu – ispričao mi je Ivan.

Boli i teško je, ali ako odustaneš, žalit ćeš cijeli život. Shvatio sam, nema odustajanja.

Svaki dan jednostavno – moraš dati maksimum  

Bio sam siguran da takav sportaš i lik ima neku mantru koja ga vodi i motivira, pa mi je otkrio svoj recept za uspjeh.

– Da bi ti bio u nečemu dobar, postoje parametri koje jednostavno moraš zadovoljiti. Moraš dobro spavati, dobro jesti i dobro trenirati. Jednostavno – svaki dan moraš dati maksimum! Ljudi moraju shvatiti ono što je čar paraolimpijskog sporta. Ja se probudim sa svojom boli, pobijedim je, a onda idem na teren pobijediti protivnika. I nitko te ne pita boli li ili ne. Moraš biti spreman. Daješ od sebe 120 posto, ali to voliš i radiš s ljubavlju. Naravno, prisutan je i adrenalin – spomenuo je.

Nismo puno govorili o invaliditetu i preprekama, jer to Ivana ne zanima. Potvrdio mi je to na kraju razgovora  kratkom i jasnom izrekom te životnim motom kojim se vodi.

– Sve što želimo možemo napraviti, a ono što nije moguće, to će priroda odraditi – zaključio je.

U treninzima za paraolimpijske igre nije ga zaustavila ni korona, ni strogi režim. Meni je ostalo poželjeti mu da se vrati okićen zlatom. Nasmijao se i pozdravili smo se.

Već treću godinu veliku podršku našim paraolimpijcima pružio je Pevex, koji je, osim već dobro poznate kvalitete proizvoda i usluga, pokazao da je među prvima kada je riječ o podizanju svijesti pri društveno odgovornim aktivnostima, ali i zdravom načinu života. Ovakvim pristupom Pevex potiče ne samo sportaše već i jednakost u društvu te je generalni sponzor u promociji naših paraolimpijaca.

Sadržaj je nastao u suradnji s Pevexom.

Zvonimir Despot
Što se to dogodilo s Milanovićem? Ovo se ne bi usudio kazati ni Tuđman
AUTOFLOTA
Jednostavno do vozila
Poslovni najam: Prava ušteda kod nabave vozila, a evo i zašto