Sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća jedan se naš košarkaški trener i rezultatima potvrdio kao ekspert za rad s mladima. Srećko Medvedec (68) osvojio je tada europsko juniorsko srebro (1994.) pa zlato (1996.) promovirajući neke supertalente poput Dubravka Zemljića i Josipa Sesara. I danas, kada vrti film, sa sjetom se sjeća te dvojice tadašnjih wunderkinda.
– Zemljić je 1994. bio najbolji igrač i najbolji strijelac juniorskog Eurobasketa, a dvije godine kasnije najbolji igrač Eurobasketa bio je Sesar. I danas mi je žao što ti momci nisu ostvarili svoj puni potencijal. Zemljić ga je iskoristio do 40 posto, a Sesar do 50 posto. Da su se oni rodili u Srbiji, da su dopali u dril njihovih seniorskih trenera, ovi dečki bi bili NBA igrači. Da je Zemljića netko uzeo pod svoje, bio bi igrač ekstraklase. Neizmjeran talent. Isto vrijedi i za Sesara za kojeg je šteta što odmah nije došao u Cibonu, već je bio u ležernom programu u KK Zagreb gdje je izgubio najvažnije godine.
U školama se ne radi dobro
Nešto slično vrijedi i za još jednog supertalenta iz 90-ih, Slavena Rimca.
– On je pak realizirao 50-60 posto svog potencijala. Zadovoljio se prosječnom karijerom, a mogao je biti veliki igrač. Pa Slaven je kao kadet bio toliko dobar da se u njega zaljubio Partizanov trener Duško Vujošević. Sesar je pak na juniorskom SP-u tako dobro igrao protiv SAD-a, koji smo pobijedili sa 17 koševa razlike, da se zapitaš tko je tu Amerikanac. A iz te njihove selekcije trojica su igrača završila u NBA ligi. Zemljić je oduševio u jednoj utakmici protiv Njemačke za koju je igrao i Nowitzki preko kojeg je, i još dvojice Nijemaca zabio nemoguć koš. Sesar, Zemljić i Rimac previše su se oslanjali na talent, a nisu dovoljno radili da bi postali košarkaši najviše svjetske klase. Pogotovo je to bilo izraženo kod Zemljića, dosta kod Sesara, a nešto manje kod Rimca.
Današnji hrvatski klinci još su manje spremni na dril no što su to bili spomenuti.
– Za to ima i objektivnih razloga. Pratio sam škole košarke i ustanovio da tamo nema dovoljno dobrog rada i da igraju oni koji plate članarinu. Pretkadeti i kadeti po klubovima također nemaju dovoljno kvalitetne treninge. A tu se stvaraju navike iz kojih proizlazi da igrači smatraju da ne bi trebali puno trenirati.
Tu smo došli i do pitanja selekcije igrača, do prepoznavanja talenata dok su još u “sirovu” stanju.
– U svim sredinama ključno je pitanje ima li netko tko prepoznaje talentirane igrače, a potom ima li ih tko forsirati. Nakon zlata na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. pisale su se knjige o selekciji koja u Hrvatskoj danas u kvalitetnom obliku nije prisutna. Nije trenerima do selekcije već do honorara jer oni od toga žive. Nije tako bilo dok je Cibona imala Donu kao razvojnu momčad. Svih 12 njenih igrača napravilo je karijeru, a trojica su iz Cibone dospjela u NBA ligu.
Problem selekcioniranja objasnio je Srećko i na primjeru aktualnog izbornika Veljka Mršića i razlike u posljednjim i prethodnim kvalifikacijama reprezentacije na čijem je čelu, pet utakmica, krajem 90-ih bio i naš sugovornik. Na SP nismo uspjeli otići, a na Eurobasket smo se plasirali već nakon četiri utakmice.
– Mršić je povećao izbor, selektirao igrače koje njegovi prethodnici nisu vidjeli. Osim toga, tražio je disciplinu, skakao je na svaku stvar na koju je trebalo, što se kod bivših nije vidjelo. Šteta je što se Savez olako riješio Ace za kojeg sam siguran da bi Hrvatsku odveo na Svjetsko prvenstvo, no kada su već to učinili, šteta što nisu odmah izabrali Mršića. Jer, kada trener ne iskoristi potencijal Bogdanovića, Šarića, Zupca, onda znaš da tu nešto ne štima.
A među njegovim izabranicima Medvedec je potražio najbolje košarkaše 2020. godine.
– Kruno Simon je najbolji. U svom Anadolu Efesu od šestog igrača pretvorio se u nositelja igre i kao takav ostao bi na terenu dulje no što se očekivalo. Nisam očekivao da će dostići takvu kvalitetu, no on je sazrio prilično kasno i igra najbolju košarku karijere.
Drugo mjesto dodijelio je igraču koji se ove jeseni “ponovio” novim NBA ugovorom vrijednim 27 milijuna USD.
Šarić je vrijedan tih milijuna
– Dario Šarić pružio je odlične partije u završnici osnovnog dijela sezone u balonu u Orlandu. Netko je ocijenio da je on vrijedan tih milijuna.
I na trećem i četvrtom mjestu su također NBA-jevci.
– Iako je veći dio godine bio ozlijeđen, u onim mjesecima u kojima je igrao Bojan Bogdanović bio je stožerni igrač jedne NBA momčadi. Svestraniji je igrač no što je bio prije pa su “džezisti” bez njega bili osiromašeni. Zubac se nameće svojim talentom, postaje stožerni igrač Clippersa i on će postati velika zvijezda.
Izbor petoplasiranog za neke će biti iznenađujući.
– Roko Rogić je naš trenutačno najbolji razigravač što je pokazao i u reprezentaciji. Boljeg “playa” nemamo.
Svi koji rade dijagnostiku hrvatske produkcije igrača primijetit će da smo neuspješniji u proizvodnji bekova u odnosu na visoke igrače.
– Nije toliki problem s razigravačima koliko s trenerima. Razigravaču treba neko vrijeme da dođe do nekog maksimuma, a nitko nije spreman trpjeti. Nijedan trener neće uzeti mladog “playa”, da ga istrpi i školuje.
Srećko Medvedec je kao član žirija u VL-ovu izboru košarkaša godine odabrao ovih pet igrača:
Kruno Simon (Anadolu Efes) 10
Dario Šarić (Phoenix Suns) 7
Bojan Bogdanović (Utah Jazz) 5
Ivica Zubac (LA Clippers) 3
Roko Rogić (Nymburk/Mitteldeutscher) 1
