Dvojbu oko toga ima li u tako krnjoj košarkaškoj godini smisla birati košarkaša godine potisnuli smo vidjevši da nijedan drugi izbor nije otkazan. Jest da članovi našeg ocjenjivačkog suda nisu imali dovoljan uzorak za ocjenu nečijeg dometa – jer mnoga natjecanja nisu okončana – sport se ipak događao. Košarka se ipak igrala.
Stoga smo ovu anketu – s deset anketiranih košarkaških protagonista – započeli s hrvatskim trenerom koji je u tom trenutku imao najviše pobjeda u tekućoj ABA ligi. A riječ je o Vladimiru Anzuloviću (42) čija je Krka izborila pet pobjeda. Jednu više od Splita, dvije od Cibone, a čak tri od Zadra. Osim toga, Vladimir je izdanak jedne istinske košarkaške obitelji. Mlađi je brat bivšeg izbornika Dražena Anzulovića, a ime je dobio po ocu, nekad vrlo popularnom televizijskom komentatoru i Ciboninu dužnosniku.
A za Vladimira je, čini se, utočište Novo Mesto. – Krka mi je bila prvi inozemni klub, tu sam igrao Euroligu, tu sam se zaljubio i oženio. Tu mi živi obitelj, supruga i 16-godišnji sin Luka koji trenira košarku. S obzirom na to da sam kao igrač i trener bio dosta odvojen od obitelji, kada god radim u Krki, to je za mene dobitna kombinacija.
A trener je, nakon igračke karijere u 14 klubova iz šest zemalja, postao igrom slučaja.
– Kada me ozljeda drugog koljena primorala da završim igračku karijeru, nisam znao što ću raditi, a kako sam bio dobar s trenerom Džikićem, počeo sam odlaziti na njegove treninge. Godinu dana sam volontirao, a onda sam postao pomoćnik i tako započeo trenersku karijeru.
A ona bi u konačnici mogla biti uspješnija od njegove igračke karijere koja je u početku jako puno obećavala.
– Imam zlato s juniorskog Eurobasketa 1996. kada sam kao najbolji dodavač prvenstva izabran i u najbolju petorku. Imao sam solidan razvojni put, no onda se dogodilo da ponešto radi ozljeda, a više radi svojih pogrešaka nisam napravio onoliko koliko sam mogao. Moje pogreške u shvaćanju dovele su do nedostatnog rada, a i nisam slušao trenere, nisam htio prepustiti da me vode drugi. No svakog takvog život otrijezni. Svakome treba prostora za sazrijevanje, meni se dogodilo kasnije, a netko ne sazrije nikada.
Koji mu je bio najveći grijeh?
– Nisam htio slušati savjete trenera, igrao sam košarku po svome što je prolazilo do određene granice. Da sam ostao zdrav bio bih bolji, no s onakvom glavom nikad ne bih napravio što sam priželjkivao. Kada me ozljeda otrijeznila, fizički više nisam bio pravi.
No zato se kao trener dobro razvija. Najavio je to kao trener Kvarnera, a potom demonstrirao kao strateg Šibenika i Splita. Kako je trenirati dalmatinske klubove?
– U Splitu nema pritiska navijača, a u Šibeniku je kao u Zadru. Svatko tko dođe u dvoranu je trener što je, unatoč nekim neugodnim situacijama, za mene bilo motivirajuće. Zapravo, taj dalmatinski mentalitet prenaglašen je i u pozitivi i u negativi.
A baš je ove sezone Vladimir sa svojom Krkom pobijedio i Split i Zadar i tako stekao kapital u borbi za ostanak u ABA ligi.
– Napravili smo stvarno dobar posao jer smo imali puno problema s tim karantenama s obzirom na to da je u Sloveniji puno strože nego u ostalim zemljama bivše SFRJ. Osim toga, naš proračun je ovog trenutka dosta ispod Zadrova, negdje u rangu Splitova.
Baš kad smo razgovarali, Vladimir je bio pozitivan na koronavirus, a momčad mu je bila u samoizolaciji.
– Testiramo se svaki tjedan uoči utakmica ABA lige. Meni su dva igrača po drugi put pozitivna u dva mjeseca. Ili je moguće zaraziti se dvaput u kratkom roku ili je možda prvi test bio lažan.
Kaže da se vrlo često čuje sa starijim bratom Draženom koji radi u dalekom Sibiru kao trener Jeniseja.
– Čujemo se svakodnevno i dosta raspravljamo. Imamo neke drugačije poglede na košarku što je dobra stvar za diskusiju. Pitam ga za savjet na raznorazne teme, i ne samo brata, jer čovjek koji ne traži savjete plitak je čovjek.
Od hrvatskih supertalenata trenirao je samo Luku Šamanića, no ističe da su mu posebno zadovoljstvo igrači koje je uspio razviti do pristojne razine.
– Mnogima sam pomogao da žive od košarke kao što su Radić, Škifić, Širko, Cinac...
A kako je Zula glasovao o onima koji jako dobro žive od košarke?
– Bez obzira na to što je prošle godine praktički igrao samo dva i pol mjeseca, Bogdanović je izvanserijski igrač i najbolji naš košarkaš. Simon u Efesu proživljava drugu mladost jer je shvatio kako da se održi što duže. Zubac se potvrdio u Clippersima, a Šarić je dobio konačnu potvrdu svoje vrijednosti novim NBA ugovorom.
Bilan je kod nas možda i malo podcijenjen, no on je napravio respektabilnu karijeru.
Vladimir Anzulović prvi je član žirija u izboru VL-a, a ovo je pet igrača koji su ga impresionirali
Bojan Bogdanović (Utah Jazz) 10
Kruno Simon (Anadolu Efes) 7
Ivica Zubac (LA Clippers) 5
Dario Šarić (Phoenix Suns) 3
Miro Bilan (Dinamo Sassari) 1
DOSADAŠNJI LAUREATI:
1978. Dražen DALIPAGIĆ
1979. Dragan KIĆANOVIĆ
1980. Mirza DELIBAŠIĆ
1981. Krešimir ĆOSIĆ
1982. Dražen PETROVIĆ
1983. Dražen PETROVIĆ
1984. Mihovil NAKIĆ
1985. Dražen PETROVIĆ
1986. Dražen PETROVIĆ
1987. Dražen PETROVIĆ
1988. Duško IVANOVIĆ
1989. Žarko PASPALJ
1990. Dino RAĐA
1991. Toni KUKOČ
1992. Arijan KOMAZEC
1993. Zdravko RADULOVIĆ
1994. Ivica ŽURIĆ
1995. Veljko MRŠIĆ
1996. Damir VOLODER
1997. Josip SESAR
1998. Damir MULAOMEROVIĆ
1999. Toni KUKOČ
2000. Toni KUKOČ
2001. Toni KUKOČ
2002. Damir MULAOMEROVIĆ
2003. Gordan GIRIČEK
2004. Nikola VUJČIĆ
2005. Nikola VUJČIĆ
2006. Nikola VUJČIĆ
2007. Zoran PLANINIĆ
2008. Marko POPOVIĆ
2009. Ante TOMIĆ
2010. Roko UKIĆ
2011. Luka ŽORIĆ
2012. Zoran PLANINIĆ
2013. Bojan BOGDANOVIĆ
2014. Ante TOMIĆ
2015. Bojan BOGDANOVIĆ
2016. Bojan BOGDANOVIĆ
2017. Bojan BOGDANOVIĆ/Dario ŠARIĆ
2018. Bojan BOGDANOVIĆ
2019. Bojan BOGDANOVIĆ
NAPOMENA: Do 1998. birali smo samo najboljeg košarkaša u domaćim klubovima, a tada smo tome dodali i izbor za apsolutno najboljeg hrvatskog košarkaša (gdje god on igrao)
