Lada Rojc jedna je od rijetkih Hrvatica koje se mogu pohvaliti uspješnom karijerom u nogometu. Fifina sudačka instruktorica i prva žena VAR-a u Hrvatskoj profesorica je geografije i povijesti s dugogodišnjom školskim stažom. Zahvaljujući njezinim silnim edukacijama, znanju i stručnosti u području nogometa, sve su joj se više otvarale nove mogućnosti te je prije nekoliko godina morala odlučiti: škola ili nogomet. Danas je potpuno posvećena nogometu i poslu na kojem joj mnogi zavide.
Djeca su znala više igrača
Je li nogomet bio vaš prvi sport?
– Ne baš, prvi sport bila mi je košarka. Počela sam trenirati još kao djevojčica, a nogomet je došao poslije i sasvim slučajno, jer se u Gorici oformio klub Radnik 1999. Kretali su od nule, nisu imali poznanstava i mene su nagovorili jer sam bila sportski tip. Pristala sam i počela čisto iz znatiželje, a bilo mi je i blizu doma.Trajalo je to neko vrijeme, igrali smo i Prvu ligu, čak i finale Kupa Hrvatske. Onda sam se još dala nagovoriti da se priključim jednom seminaru za suce, jer je nedostajalo sutkinja, pa sam i to završila i evo me danas u nogometu, a da to uopće nisam planirala.
Radili ste u školi kao profesorica geografije i povijesti?
– Da, počela sam raditi u Zrakoplovnoj školi, a potom sam dobila posao u osnovnoj školi "Eugen Kumičić" u Velikoj Gorici koju sam i sama pohađala. Tamo sam radila do 2021. kada sam dala otkaz i potpuno se posvetila nogometu.
Jesu li djeca u školi bila zainteresirana za vaša putovanja i nogometna poznanstva?
– Apsolutno, dečki malo više, ali bilo je i cura koje su pokazivale interes. Naravno bilo je tu i situacija u kojima su oni htjeli malo skrenuti moju pozornost pa se baviti nečim drugim osim geografije, da izbjegnu ispitivanje ili takvo što. Ali dečki koji su igrali nogomet uvijek su bili zainteresirani ili su me pitali jesam li vidjela neku spornu situaciju, je li bio kazneni udarac itd. Uvijek smo imali te debatice početkom tjedna, vezano za protekli vikend i neke utakmice. Ali klinci su čudo, oni prate nogomet, znaju i više igrača od mene. Sjećam se situacije s našim reprezentativcem Antom Budimirom. On je tada bio sedmi razred i pričala sam im o Španjolskoj, kako se čovjek brzo navikne na noćni život tamo. Mjesec dana sam živjela na jugu Španjolske i tamo je najnormalnije da ideš u šest na plažu, da se u devet, pola deset vratiš s plaže, da je oko jedanaest večera i onda se izlazi van. U parku sam u ponoć vidjela dijete kako se njiše na ljuljački u pratnji roditelja. Njima je to normalno, a djeca u razredu ostala su u čudu. I nakon nekoliko godina stiže poruka od Budimira, koji je tada igrao u Španjolskoj, da sam bila u pravu, da je 22.30 sati i da oni upravo s bebom u kolicima izlaze na večeru.
Sudili ste mnoge utakmice najvišeg ranga, od olimpijskih igara do europskih i svjetskih prvenstava. Koliko ih je ukupno bilo?
– Kad bi me neko pitao što bih napravila drugačije, uzela bih jednu veliku bilježnicu tvrdih korica, nikakav kompjutor. Upisivala bih sve utakmice koje sam sudila, gdje, kada, s kim, rezultat. A to nemam. Tako da nažalost ne mogu reći koliko sam utakmica sudila i žao mi je zbog toga. Kad danas vidim mlade sutkinje, prvo im kažem neka vode evidenciju. Nešto sam unosila na računalo, a onda uzmete novo, a dokument propadne i izgubi se. Zato danas nemam kronologiju. Bila sam i na svjetskim seniorskim prvenstvima, u Njemačkoj, 2011. recimo. Bila sam na svjetskim prvenstvima do 12 i do 17 godina, na Europskom prvenstvu, na Olimpijskim igrama u Londonu. Prošla sam sva moguća natjecanja u ženskom nogometu tada. Mogla sam ja još suditi nakon što sam to sve zaokružila, ali sam mislila kako je možda bolje da krenem ranije u ove instruktorske vode kako bih skupljala iskustvo kao predavačica. Danas se pokazalo da je to bila ispravna odluka, tako da sam ja s 42 godine prestala suditi iako sam mogla još 3 godine biti na Fifinoj listi, i krenula opet u ove školske vode.
Kakav je omjer muškaraca i žena što se tiče suđenja?
– Ja sam u ženskom suđenju. Na utakmicama imamo isključivo ženske sutkinje, s tim da smo od 2019., otkako je uveden VAR, imali i muške VAR suce. U Fifi još nema dovoljno educiranih VAR sutkinja, tako da moramo uzimati muškarce i tu je naš Ivan Bebek koji je bio na Olimpijskim igrama i VAR sudac na finalu ženske utakmice. Recimo, sljedeće sezone Uefa uvodi žensku europsku ligu koju nogometaši već godinama igraju. Pa tako mora biti biše muških sudaca, jer je veći broj muških utakmica.
Kakvo je vase mišljenje o VAR-u općenito?
– Veliki sam poklonik VAR-a od početka i na njega gledam kao na jedan alat, jer ovaj nogomet je prebrz, a sudac mora donijeti odluku u sekundi. Koji put je nemoguće vidjeti nešto, pogotovo ruku u kaznenom prostoru ili slično. Tako da VAR čisti greške suđenja. Uvijek ističem primjer suca Martina Hanssona, koji je suprug moje prijateljice. On je sudio utakmicu Francuska-Irska kad je Thierry Henry postigao pogodak rukom. I on to nije vidio i nije prijavio, normalno. Ja sam sto posto sigurna da bi on dao sve da je tada imao VAR. Jer, od tog trenutka karijera mu je išla dolje. Ide u Južnu Afriku na Svjetsko prvenstvo, ali tamo je četvrti sudac i ne dobiva utakmicu. Dakle, njemu je ta velika greška uništila karijeru. Oštetio je ekipu koja nije išla na Svjetsko prvenstvo, pa i zbog te ruke. Sjećate se one situacije u susretu Hrvatska – Maroko za treće mjesto u Dohi? Ono je bio čisti kazneni udarac na Jošku Gvardiolu, a sudac na terenu nije to vidio. Možemo donekle razumjeti da nije vidio, međutim uz onih 30 kamera sudac u VAR sobi vidi sve, ali ne reagira. E, tu nastaje problem. Taj sudac više nije na Fifinoj listi VAR sudaca, jer riječ je o velikoj pogrešci.
Koliko imamo stručnih žena u hrvatskom nogometu?
– Mislim da je situacija kod nas možda takva i zbog nas žena. Ne probijamo se koliko bismo trebale, ali činjenica je da imamo stručnjakinje. To nije upitno. Zašto žena ne bi mogla biti stručna u nogometu? Vani se više uopće ne govori u ženama u nogometu – ili ste stručni i kompetentni ili niste. Mene je recimo angažirao američki MLS, profesionalna sudačka organizacija u kojoj sam online kontrolor. Poslala sam im CV, odradila razgovor i oni su na temelju toga donijeli odluku o mom angažmanu. Svejedno im je jesam li ja muško, žensko, dinosaur ili što već. Ako sam stručna, dobivam posao. Danas sam kontrolor na muškoj i ženskoj Prvoj američkoj ligi. Kod nas u Hrvatskoj to je već drukčije. "Ne, ti si žena, ne možeš ići na Prvu ligu, jer nisi nikad sudila Prvu ligu." A nisam je sudila jer nisam ni dobila prilik doći na norme zbog toga što sam žena. U Hrvatskoj još postoji podjela na muško i žensko. Koliko god govorimo da se stvar popravlja, to se odvija mišjim koracima. A bi trebalo bi biti puno, puno brže.
Bila sam stroga i pravedna
Bili ste svojedobno na menadžerskim pozicijama jednog hrvatskog kluba iz Gorice.
– Da, do prošle sam godine bila u HNK Gorica. Tu sam se uključila iz nekog lokal patriotizma, jer volim dati doprinos svojoj lokalnoj zajednici. Mislila sam da mogu pomoći i nadam se da sam pomogla.
Iz Velike Gorice ste, kao i mnogi naši proslavljeni sportaši, među kojima i bivša odbojkašica Senna Ušić Jogunica kojoj ste i kuma.
– Da, ja sam joj krizmana kuma, znamo se jako dugo, a čak sam joj i predavala jedno polugodište u OŠ "Eugen Kumičić" u Velikoj Gorici. Vjerujem da je sigurno jedna od top pet poznatih sportaša Gorice, definitivno.
Jeste li bili strogi?
- Pa, klinci kažu da jesam, ali morate biti malo strogi. Oni su uvijek znali zašto sam ja stroga, nisam nikad bila stroga bez razloga. I mogu reći da su me voljeli. Kad sam izašla iz škole, dugo, dugo sam još slušala kako im nedostajem. Tako da, lijepo mi je bilo raditi u razredu. Bilo je veselo, ali smo i radili.
Zahvaljujući sportu, proputovali ste pola svijeta. Brojite koliko država?
– Nisam još odlučila prebrojiti u koliko država sam bila. Ali nije problem to zbrojiti, tu mi se spojila geografija i sport. Sad putujem u države u koje ne bih sama sigurno s nekim svojim ekstra novcima doputovala. Samo u 2024. Sam bila recimo, u Kolumbiji i u Dominikanskoj Republici. Bila sam i u ovim nekim europskim državama, ali ovo izdvajam, naravno, jer ne idete svako malo. Predivno mi je bilo u Dominikanskoj Republici, oduševio me taj njihov lagani način života, predivne plaže, ali najviše me fascinira izbor voća i sokova. Stalno nešto novo otkrivam.
Koja su vam natjecanja najdraža?
– Olimpijske igre u Londonu, ali i Svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj, zatim Europsko prvenstvo u Finskoj 2009., tu sam sudila utakmice otvaranja i finala, pa mi je to možda najdraže. Otkako putujem kao instruktorica, također ima lijepih uspomena, a ove godine veselim se odlasku u Rio de Janeiro, Maroko te treći put u Kostariku – zaključuje Lada Rojc.