Igrala se 59. minuta finala Lige prvaka, posljednjeg u krcatom Kölnu. Na dva gola razlike – sedmerac. Pogodi li ga, sve je gotovo. Vrata čuva veliki Arpad Šterbik. Tko mu je stao na crtu, zna da se gol jedva vidi. I da možeš samo zažmiriti i nadati se. Krik komentatora Arena Sporta nadglasao je umalo sve u dvorani: “Čupiiiiiiiiić! Sve je gotovo... Slavi Skoplje! Vardar je šampion Europe!” Dvije godine prije kulisa je bila ista, a senzacija još veća. Desetak sekundi prije kraja Narcisse je zabio za egal, Vardaru su ostale mrvice za posljednji pokušaj. Akcija jednostavnija nije mogla biti – Dušebajev baca na krilo. Gledajući s ove distance, neshvatljivo je da dream team poput PSG-a tako naivno ispada iz igre. Na golu je Omeyer, crna mačka ne samo za hrvatske igrače. Čupić se diže i “goooooool!” S istekom vremena! U bliži kut... Sve je gotovo, Vardar je prvak!
Bilo je to ostvarenje mokrih snova jednog Rusa čija je misija u Makedoniji bila i pomalo politička, a u glavnom gradu podigao je predivnu dvoranu i pripadajući joj hotel po imenu “Rusija” kraj kojeg bi skopski taksisti krstarili cijelu noć vrebajući jackpot karijere. Bili su to najveći uspjesi makedonskog sporta od osamostaljenja, a ostaje u kamen uklesano da su oba puta komentatori, a za njima i razdragani Skopljanci na Ploštadi Makedonija vikali ime jednog Hrvata... Čupiiiiiić!
Pridodamo li onaj trijumf s poljskim Kielcem, malo je hrvatskih sportaša koji se mogu pohvaliti s više europskih kruna od Ivana Čupića. Od aktivnih Modrić s Realom. Od bivših Čupićev sugrađanin iz Metkovića Patrik Ćavar koji je dva osvojio sa Zagrebom i tri s Barcelonom. Kad bi dodao još jedno zlato, imao bi ih točno koliko i prstiju na lijevoj, pucačkoj ruci. Imao bi ih točno koliko i kćeri u braku sa suprugom Nerom.
O gubitku prsta iz ljeta 2008., s priprema za Olimpijske igre, zna se više nego o Čupićevim počecima u rodnom Metkoviću gdje ga je Ivica Obrvan gotovo kao balavca uvodio u igru. Imao je 15 godina kad je ulazio u igru i bez straha pucao sedmerce. U momčadi u kojoj je kao vođa reprezentacije još igrao Ivano Balić, najveći virtuoz našeg rukometa. Nije imao ni 20 godina kad je u paketu s trenerom stigao u Medveščak, a jedna od prvih vijesti po dolasku bila je – Čupić se ženi! Iz tog razloga i osjećaj da ga gledamo već cijelu vječnost. Srećom, i sada, na SP-u.
Vratio se već drugi put. Prvi put, razočaran, povukao se poslije Rija. Drugi put poslije 5. mjesta u Zagrebu 2018. kad je otišao rekavši bez imalo ljutine u glasu “ovo je bila moja posljednja utakmica za Hrvatsku”. Dobro je što Červar takve stvari ne priznaje, pokazao je to i u slučaju Štrlek. Reprezentaciju zanima svaki igrač koji spada u vrh europskog rukometa. A Čupić to još uvijek jest, ne samo po igračkim kvalitetama. Oni koji prate, znaju da je esencija uspjeha Vardara bio timski duh kakvi njihovi daleko bogatiji i na papiru jači suparnici nisu imali. Čupić je nukleus te svlačionice, više od igrača s brojem 27, netko tko si može priuštiti da na minuti odmore zagrmi na trenera: “Čekaj, ti njih sada moliš da igraju!? Ma tjeraj ih u svlačionicu, što da radim s njima!”, ispalio je nedavno i napravio krug ispred klupe u stilu Željka Obradovića kad urla na raspuštene igrače. Logika se nameće sama – bit će trener. Ime sve za to... Znanje, inteligenciju, iskustvo, drskost, karakter. Pri kraju je već i sa školom.
U prvim reakcijama na remi s Japanom vidjeli smo i ljutnju na Čupića. Jer je promašio dva zicera i ispustio jednu loptu. Ali, iskusnije oko uočit će i da je preokret uslijedio kad je Červar u obrani spojio jednog do drugog dvojicu najmanjih, Čupića i Horvata, te da nas je Čupko i u napadu krpao na vanjskom. A dva penala na kraju? S obzirom što je već prošao, njemu je to rutina. Nismo najbolje krenuli, ali znamo već – novci se na kraju broje. Tad je i Čupić najopasniji.
Sve je moglo skončati tužno kad se u ljeto 2008. vratio sa zlosretnih priprema u klub za koji je tek potpisao. Predsjednik Gorenja vrtio je glavom... “Mislim da je najbolje raskinuti ugovor... Pa dečko je invalid!” Trener Obrvan jedva ga je namolio: “Dajte da probamo, neka se spremi, pa ako ne bude na istoj razini...” Trpio je nesnosne bolove sa svakim dodirom lopte, mlada koža opadala bi nakon treninga. Ništa ga nije moglo zaustaviti, ni ozljeda križnih ligamenata. Postao je najbolji igrač lige. Ostalo je povijest.
Kao i svatko, imao je i loših trenutaka. Prst je bio najteži. Nerijetko su mu suci i stručni komentatori bili veći problem od najvećih svjetskih vratara. Srećom, kroz život je išao uz jednu od najdražih pjesama... “Ovo mi je škola...”.
Dobar rukometaš. I domoljub.