Tko zna kako bi se kotač Cibonine klupske povijesti odvijao da nije bilo danas 65-godišnjeg Mihovila Nakića. Jer bez njegovih koševa vjerojatno ne bi bilo naslova prvaka Jugoslavije 1984., a time možda ni onih dvaju naslova prvaka Europe osvojenih 1985. i 1986. godine.
Uostalom, za tog sjajnog krilnog centra, visokog 203 cm i raspona ruku 217 cm, njegov tadašnji trener Mirko Novosel svih ovih godina ovako govori:
– Nakić je jedan od najzaslužnijih za onih naših 14 naslova u devet godina tih zlatnih 80-ih. On je bio igrač za velike utakmice i igrao je u njima fantastično, a u manjim utakmicama nije bio toliko angažiran. Nik je bio sjajan obrambeni igrač, a kada to kažem uvijek se sjetim da je u finalu Kupa prvaka 1985. nanizao 21 skok ili pak da je u finalu istog natjecanja 1986. godine sjajnom igrom u obrani toliko iznervirao Sabonisa da ga je on praktički nokautirao i tako sebe izbacio iz igre, a nama olakšao obranu naslova. Dakako, uvijek se sjetim i onog pobjedonosnog koša za naslov prvaka Jugoslavije 1984.
I doista, taj “poluhorog” preko zvezdaša Bogosavljeva, koš za naslov prvaka bivše države bio je povijesni utoliko što je doveo u Zagreb šibensko košarkaško čudo Dražena Petrovića. Jer, njemu je prvi kriterij pri izboru novog kluba bio nastup u Kupu prvaka.
Inače, Nakić, po rođenju Drnišanin, došao je u Zagreb nakon prvog razreda osnovne škole, Cibonin dres nosio je 11 sezona, a košarkom se organizirano počeo baviti tek kao 15-godišnjak, nakon što je Jugoslavija osvojila naslov svjetskog prvaka 1970. u Ljubljani.
– Taj naslov utjecao je na moj izbor sporta, ali i olimpijsko srebro osvojeno dvije godine prije toga u Meksiku. Haklao sam u školi sve dok me netko nije pozvao u Mladost, u kojoj sam bio do 18. godine. Nakon što sam, u naraštaju Knege, Skročea, Radovanovića, Žižića, kao član juniorske reprezentacije, 1973. postao prvak Europe, prešao sam u Industromontažu.
Nakon toga uslijedio je Nakićev izlet u SAD i studij na Brigham Youngu, no nije se ondje dugo zadržao.
– Ja sam već prije odlaska u SAD-a dvije godine studirao ekonomiju, koju sam nastavio studirati i nakon povratka u Zagreb i kasnije i koju sam i diplomirao. Tada sam i pristupio Ciboni, u kojoj su se nazirale konture nečega velikog. Dovođeni su mladi i potentni igrači pa je i za mene najlogičniji potez bio da idem korak dalje i da se priključim tom projektu.
Kako je uopće dospio na Brigham Young i zašto se ondje tako kratko zadržao?
– Otišao sam na Ćosićev poziv, on je studirao na istom fakultetu, a u Ljubljanu je došao trener BYU Frank Arnold koji me vidio kako igram i počeo navaljivati da dođem igrati k njima. Odlučio sam pokušati, no nisam bio ondje zadovoljan i vratio sam se kući. Nema to veze s time što je to mormonski fakultet, mene na to nitko nije prisiljavao.
U seniorsku reprezentaciju SFRJ ušao je 1979. te sudjelovao u osvajanju bronce na Europskom prvenstvu u Italiji.
– Motao sam se oko reprezentacije i prije, no nisam igrao na velikim natjecanjima, a onda me pozvao izbornik Petar Skansi pa sam na tom EP-u čak i dosta igrao.
U kombinacijama za Svjetsko prvenstvo 1978., koje su Ćosić, Kićanović, Dalipagić i društvo i osvojili, nažalost, nije bio.
– Nakon povratka iz Amerike, nisam mogao igrati polusezonu pa nisam bio u formi, a izbornik Aleksandar Nikolić odlučio se za Duju Krstulovića i Dražena Dalipagića koji je bio najbolji igrač tog prvenstva.
Ta ista momčad, u kojoj je sada već bio i Nakić, osvojila je olimpijsko zlato u Moskvi 1980.
– To je bila fenomenalna reprezentacija, momčad bez slabog mjesta. Fizionomija i “kemija” te vrste stvarana je još dok ju je vodio Mirko Novosel u razdoblju između 1973. i 1976.
Sudari sa Sabonisom
Za razliku od Moskve, četiri godine kasnije, na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, imao je puno značajniju ulogu.
– Došlo je do smjene naraštaja, od starijih je ostao samo Dalipagić, i ja sam igrao u petorci koju su činili još braća Petrović, Dalipagić i Radovanović. Da nismo kiksali u polufinalu protiv Španjolaca, igrali bismo u finalu protiv Amerikanaca predvođenih Michaelom Jordanom, tada tek izišlim s koledža.
Prije toga dogodila se, za grad Zagreb, povijesna 1982. u kojoj su prvacima države postali i nogometaši Dinama i košarkaši Cibone.
– Taj smo naslov osvojili s Krešom Ćosićem koji je našoj momčadi dodao svoju ekstra vrijednost, ogromno iskustvo i umijeće pobjeđivanja u velikim utakmicama. Iste smo godine osvojili i Kup kupova pobijedivši u finalu Real za koji je te godine igrao Mirza Delibašić.
Nažalost, u Kupu prvaka, sljedeće sezone, Nakića nije bilo.
– Te sezone smo Bečić, Ušić i ja morali u vojsku, pa je, usprkos Ćosiću, Cibona u Kupu prvaka imala omjer 0-10.
Vojsku nije služio daleko, ali je bio daleko od košarke.
– Bio sam u Ljubljani, a izlaznice sam dobivao na kapaljku. Naime, u toj istoj vojarni bili su i neki nogometaši koji su radili svakojake psine pa su nam napravili medvjeđu uslugu. Kada se to malo stabiliziralo, trenirao sam malo s Olimpijom, no to nije bilo ni blizu povlasticama koje su koju godinu kasnije imali naši vodeći košarkaši. Tada je u Puli postojala košarkaška postrojba i oni su cijelo vrijeme trenirali. Uoči Olimpijskih igara u Montrealu 1976., tadašnji izbornik Mirko Novosel uspio je isposlovati prekomandu u Zagreb za sve vojnike reprezentativne kandidate kako bi zajedno mogli trenirati. Cibonino osvajanje naslova prvaka SFRJ olimpijske 1984. bilo je svojevrsno iznenađenje.
– Ćosić je prestao igrati, a Knego je otišao u vojsku pa su mnogi očekivali Zvezdin naslov. No, izvukli smo to nekako, osvojili prvenstvo što je bilo presudno za stvaranje momčadi koja će osvojiti dva naslova prvaka Europe.
U trenutku postizanja tog sudbonosnog koša, naš sugovornik nije bio svjestan njegova dodatnog značenja.
– U tom trenutku bio sam jako sretan što smo osvojili naslov, a nismo bili favoriti. Nitko tada nije mogao predvidjeti da ćemo već sljedeće godine biti prvaci Europe.
Koliko se sjeća te akcije iz koje je postigao koš.
– Ne sjećam se je li to bila dogovorena akcija ili je Bečić sam odlučio dodati mi loptu u tom posljednjem napadu. No, to je bilo i logično jer sam ja te sezone doista igrao dobro te me Večernjak proglasio košarkašem godine cijele bivše države. Iz te utakmice više se sjećam atmosfere nego detalja igre, a sjećam se i slavlja na Pantovčaku u kući mog prijatelja Dragutina Bašića, inače zubara i bivšeg prvaka Balkana u skijanju na vodi. Bio je to vrhunski tulum...
Je li se uoči finala znalo da će Dražen pristupiti prvaku tadašnje Jugoslavije?
– Samo se sjećam da smo tijekom priprema na Plitvicama za Olimpijske igre saznali da je posao završen i da je Dražen postao član Cibone. No, u onoj konstelaciji snaga, sa strancima koje su imali vrhunski europski klubovi, posebice oni iz Italije i Španjolske, nismo mogli ni misliti da ćemo biti dvostruki prvaci Europe.
Pa kako ste onda u tome uspjeli?
– Novosel je bio mudar, a kasnije i Pavličević. Shvatili su koje su naše jake strane i tako je postavljena elementarna taktika. Dražen je dobio velike ovlasti, a ja sam imao naglašenu ulogu u obrani. U toj našoj zoni igrao sam pod košem za što sam imao i predispozicije.
A to je, između ostalog, bio i raspon ruku od 217 centimetara.
– Važni su bili i odraz i tajming skoka, osjećaj kako se postaviti odnosno zagraditi. Moram priznati da je igranje tada ipak bilo manje fizički zahtjevno nego što je danas.
Koliko je zahtjevan bio Novosel kao trener? Što je bilo ključno za njegovu uspješnost?
– Mirko je bio odličan psiholog. Znao je kako treba pristupiti pojedinom igraču, a i shvatio je bit košarke tog vremena. Osim od nas u Ciboni on je izvukao maksimum i od reprezentativaca, dok je bio izbornik SFRJ. A vjerujte, nije bilo lako s Kićanovićem, Dalipagićem, Delibašićem... Osim toga, uz Cibonu vukao je i projekt Univerzijade, osmislio gradnju dvorane i od Cibone napravio pokret.
A dotični trener-psiholog nije se ljutio na Nakića kada bio on, u nekoj manje važnoj utakmici, igrao malo opuštenije. Jer, znao je da će mu sve vratiti u velikim utakmicama.
– Nisam volio utakmice protiv evidentno slabijih, u kojima bismo brzo poveli s 20-30 koševa. Nisu me motivirale.
Dan Peterson, američki trener košarkaša Milana, tada je kazao da Cibona nikad ne bi uzletjela tako visoko bez Dražena Petrovića, ali i bez još jednog igrača – Mihovila Nakića.
– Da, sjećam se te njegove izjave.
Osim po 21 skoku u prvom finalu (protiv Reala), Nakić se ostao zapamćen i po osam blokada u drugom finalu (protiv Žalgirisa) iz kojeg ga prati i slika nasrtaja tada vodećeg europskog centra Arvidasa Sabonisa.
– Nisam to očekivao. Nedavno sam gledao tu utakmicu i primijetio da je on u prvom poluvremenu udario Cvjetićanina. Ja tijekom susreta nisam imao konflikt s njim, nigdje nije bilo nikakvog spornog lakta, a sjećam se da sam mu zalijepio jednu bananu. No, on je očito cijelu utakmicu bio nervozan.
S obzirom na to da je igrao s dvojicom od trojice najvećih hrvatskih košarkaša (treći je Kukoč), zanimalo nas je u čemu je bila razlika biti suigrač Dražena Petrovića i Kreše Ćosića?
– Ćosić je k nama došao na zalasku karijere, a Petrović u najvećem usponu. Krešo je donio stabilnost, iskustvo, a Dražen želju za uspjehom. Krešo je ponekad vodio momčad kao da nam je svima otac, kao trener na parketu, a Dražen se svojim pobjedničkim karakterom i radnim navikama nametnuo kao vođa. Takvi se igrači rađaju, ali i iza njih klub i trener moraju stati.
Cibona je bila u situaciji da izbori priliku da brani dvostruki naslov europskog prvaka, no na putu prema Kupu prvaka eliminirana je neočekivanim porazom od Zadra u finalu domaćeg prvenstva. Da tog kiksa nije bilo, možda bismo danas pričali o trostrukom prvaku Starog kontinenta.
– Možda bi bilo tako. U svakom slučaju, bili bismo ozbiljan kandidat za naslov jer smo te godine lako osvojili Kup kupova pobijedivši talijanski Scavolini. Šteta što su pravila bila takva da su u Kupu prvaka igrali samo nacionalni prvaci i da ni aktualni prvak Europe nije mogao braniti naslov.
Kakav je bio osjećaj biti članom takve šampionske i obljubljene Cibone?
– Sa sportske strane bilo je fantastično, bili smo popularni, Zagrepčani su nam bili privrženi, posjet utakmicama bio je sjajan. No, mi smo i dalje po statusu bili amateri. Profesionalci po odnosu prema sportu, a amateri po statusu. Mogli smo solidno živjeti, ali se tada igranjem košarke niste mogli osigurati za život poslije karijere.
Je li tako hvaljen igrač poput njega mogao bolje kapitalizirati takav imidž?
– Sve treba gledati u kontekstu vremena. A tada su se manje nego danas cijenili svestrani igrači, a puno više oni koji su postizali puno koševa, a na mojoj poziciji takvih je bilo dosta među Amerikancima. S druge strane, u klubu su sve radili da ne odem van. Bilo je i nekih ponuda koje su mi zatajili i za koje sam saznao tek koju godinu kasnije. U klubu bi rekli da nisam zainteresiran za inozemstvo, a ja tada nisam imao menadžera. Tako je sve završilo na mojoj jednoj inozemnoj sezoni u Udinama. Iz Italije sam se vratio u Cibonu jer sam znao da mi je to posljednja sezona igranja.
Cibonini slavni dani
Nakon povratka među vukove, Nik se zaposlio.
– S diplomom ekonomista, radio sam u Ingri na pola radnog vremena. Godinu i pol radio sam kao pripravnik i stjecao iskustvo u nadi da će mi se otvoriti poslovna karijera. No, kako je to propalo, vratio sam se u košarku i s formiranjem Hrvatskog košarkaškog saveza postao sam njegov prvi glavni tajnik.
A tu je dužnost obnašao u najsvjetlijem razdoblju hrvatske košarke otkako je Lijepa Naša samostalna država.
– U tim prvim godinama imali smo više entuzijazma nego znanja i mogućnosti. Iz današnje perspektive gledano, začuđujuće zvuči da je Savez funkcionirao sa samo troje ljudi, bez reprezentativnih prostorija. A trebalo je ispratiti sve te igračke zvijezde koje su u reprezentaciju dolazile iz NBA klubova. Ja sam bio i tajnik i ekonom pa sam se bavio i opremom. Srećom, imali smo dobar Upravni odbor, složen na konsenzusu Zagreba i Splita kao dominantnih centara.
Je li bilo kakvih mušica igrača i posebnih zahtjeva?
– Najmanje je toga bilo uoči Olimpijskih igara u Barceloni jer se osjećao veliki entuzijazam pa se prelazilo preko logističkih teškoća. No, onda se dogodila ona tragedija s Draženom, a pukotine su se počele javljati 1994. i 1995. Neki igrači su si dopuštali ono što nisu trebali, misleći valjda da bi Savez trebao funkcionirati kao NBA klub. Na to se nadovezala i želja za promjenom u HKS-u jer su se sa strane poticale priče da su, nakon olimpijskog srebra, te tri naše brončane medalje – dvije europske i jedna svjetska – zapravo neuspjesi.
A danas bismo sve dali samo da se možemo domoći kakve bronce.
– Isto to radilo se i s Cibonom i njezinom 21 godinom zaredom u Euroligi. A danas nema ni jednog hrvatskog kluba u Europi.
Nik je glavni tajnik HKS-a bio do olimpijske 1996.
– Ja sam već prije Igara u Atlanti dao ostavku, no molili su me da odradim još Atlantu.
Je li otišao svojom voljom ili radi “presinga po cijelom terenu”?
– Svojom voljom. Nisam se više vidio u novoj podjeli uloga i načinu vođenja Saveza. Trebalo je biti između dvije vatre, a ja to nisam htio.
Iz HKS-a, nakon nekog vremena, preselio se u Cibonine prostorije. Najprije je bio koordinator, a potom dulji niz godina sportski direktor tada najjačeg hrvatskog kluba.
– Bio je to posve drukčiji posao. Bio sam zadužen za praćenje i dovođenje igrača, što se dobrim dijelom rješavalo u trokutu između sportskog direktora, glavnog direktora i trenera prve momčadi.
Zašto je, pak, otišao s tog radnog mjesta na kojem je proveo 13 godina?
– Zato što su na čelo kluba došli novi ljudi sa svojom vizijom, a mene nisu vidjeli na toj poziciji. Za sportskog direktora postavljen je Nikša Prkačin koji je trebao rješavati sportsku problematiku i dogovore s bivšim igračima o dugovima. A ja sam radio na kontaktima s Europom i brinuo se o rasporedu događanja u dvorani.
I danas je zadužen za Košarkaški centar Dražen Petrović.
– Godine 2013. sam se razbolio, a kada sam se 2014. vratio, ponuđeno mi je da prijeđem u Ustanovu za upravljanje sportskim objektima i da budem voditelj dvorane, u kojoj je Cibona postala podstanar.
Osim što nema dvoranu, Cibona više nema ni druge imovine, svih onih poslovnih prostora u pasažu.
– Žao mi je zbog toga, no još više mi je žao što Cibona nema status i imidž koji bi trebala imati. Žao mi je da ne igra u Europi i da se u ABA ligi bori za ostanak, a ne za vrh.
Jednom je rekao da je Cibona financijski izgorjela radi svojih ambicija da bude u europskom vrhu.
– Rekao sam zapravo da je Cibona bila žrtva svojih sportskih ambicija. Iako smo te 2000. bili jedan od osnivača Eurolige, mi nikad s proračunom nismo mogli parirati klubovima s kojima smo se natjecali. Išlo se ponekad i preko mogućnosti, a pogotovo kada se ostalo bez glavnog sponzora, a dug je i rastao.
Kod Mihovila Nakića pak stalno raste radni staž. Štoviše, dosegnuo je mirovinsku točku.
– Posljednji dan srpnja ove godine napunit ću 65 godina i već sljedeći dan bit ću u mirovini.
A u njoj će uživati sa suprugom Ivonom starijim sinom Mihovilom (31), kćeri Zitom (27) i mlađim sinom Ivanom (21), studentom ekonomije koji igra košarku u drugoligašu Rudešu. A kao, u današnjoj Ciboni, nedovoljno priznata klupska legenda, uživati je itekako zaslužio.
Zahvalan igrac, nije imao sut, nije bio atraktivan, ali bi imao mjesta u svakom timu kod svakog trenera koji vole takve koji odradjuju prljave poslove po kosem. Nesto kao D. Rodman ili R Hory, samo puno mirnije naravi