Nedavno je u organizaciji Zdravstvenog veleučilišta, kojim kao dekan upravlja ugledni neurokirurg Krešimir Rotim, održana zanimljiva zdravstvena konferencija s okruglim stolom koji je u porečkom hotelu Dijamant okupio niz vrlo zanimljivih sudionika. A to su bili liječnici (i kirurzi) Žarko Vučković, Miljenko Franić i Boris Poberaj, bivši sportski asovi, a danas treneri Damir Mulaomerović (košarka) i Damir Krznar (nogomet), kondicijski ekspert Pero Kuterovac, fizioterapeut Ivan Golubiček, kineziolozi Davor Antonić i Dalibor Kiseljak te dr. Tomislav Vlahović (specijalist za šaku i ručni zglob) i Ozren Rađenović (gimnastika) kao moderatori.
Uvodno predavanje održao je glavni medicinski časnik Uefe, šef medicinske službe Zoran Bahtijarević, dugogodišnji liječnik hrvatske nogometne reprezentacije za kojeg je njegov kolega Vlahović, da bi podigao atmosferu panela, u šali kazao:
– Hvala Bogu da je otišao u Švicarsku pa sada ja mogu biti liječnik vatrenih.
A Bahtijarević je putem videoveze predstavio rezultate jedne dugotrajne Uefine studije.
– Ovo je najveća i najkompletnija epidemiološka studija ne samo u nogometu nego i u sportu općenito. Pokrenuta je 2001. s ciljem da se bolje razumiju uzroci ozljeda i da se na osnovu toga smanji njihova incidencija pa tako imamo podatke o više od 25 tisuća ozljeda kod više od 200 tisuća igrača. Od 2018. pratimo i ženski nogomet koji je posljednjih godina eksplodirao. Usprkos tome što su mediji puni teza da zbog povećane frekvencije utakmica dolazi do više ozljeda, ono što mi vidimo jest da jedna stvar konstantno pada, a to je učestalost ozljeda za vrijeme treninga i utakmice, s time što ih je više za vrijeme utakmica. Drugo što smo uvidjeli jest da nema velikih razlika između muškaraca i žena.
Ozljede stražnjih loža u porastu
Ozljede su za svakog nogometnog poslodavca skupa stvar.
– Ako igrač iz prvih 11 neke od momčadi Lige prvaka ostane izvan momčadi mjesec dana, taj klub prosječno gubi 583 tisuće eura. Tako je bilo 2021. a danas je taj iznos vjerojatno blizu milijun eura. U blagom su porastu ozljede prednjih križnih sveza, a najveći porast zabilježen je kod stražnjih loža, 24 posto kod nogometaša i 20 posto kod nogometašica. Iz svega toga proizašlo je da su vanjski faktori, povezani s klubom i trenerima, utjecali više na sve to nego sami igrači. Trener je ključan zbog svojeg stila vođenja, brige o odmoru igrača, interne komunikacije i to ne samo između medicinskog tima i trenera već i s vodstvom kluba. Naime, pokazalo se da je u klubovima u kojima je interna komunikacija bila loša bilo i više ozljeda. Osim toga, pokazalo se da i trenerske promjene dovode do porasta ozljeda, 20 posto kod glavnog trenera, a čak 40 posto s promjenom kondicijskog trenera.
VEZANI ČLANCI:
Govorio je popularni Bahta i o timu iza tima, odnosno o doprinosu svih onih ljudi koje se na terenu ne vidi, a važni su za funkcioniranje momčadi.
– Bez kvalitete tog tima ne bi se dogodilo da u Rusiji, za vrijeme Svjetskog prvenstva, svi igrači budu sto posto spremni za nastup. To je bio i najveći uspjeh našeg medicinskog tima. A bila je jako važna i komunikacija s kondicijskim trenerom Lukom Milanovićem. Svake noći svi bismo se našli i razgovarali o načetim igračima te već od 7.30 započinjali rad na njihovu oporavku.
Na to se prvi nadovezao Damir Mulaomerović, nekad košarkaški reprezentativac, a danas trener s iskustvom vođenja reprezentacija Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
– Nikad u igru nisam stavio igrača koji nije sto posto spreman jer takvi nikad nisu dali sve što mogu. Prije svakog treninga obvezno pitam liječnika i kondicijskog trenera jesu li svi spremni, a ako vidim da mi je momčad umorna, običavam i prekinuti trening.
I zato je pitanje oporavka sportaša od utakmica i treninga izrazito bitno i o tome je govorio Pero Kuterovac, kondicijski trener reprezentacije (vaterpolisti) koja je u samo sedam mjeseci igrala u finalima triju najvećih svjetskih natjecanja (EP, SP, OI) i pritom osvojila naslov svjetskih prvaka. A on je otkrio malo poznatu činjenicu da je Maru Jokovića prvi dan Olimpijskih igara ukliještilo u leđima, na kartonskom krevetu u Olimpijskom selu, i da je ostatak Igara igrao pod injekcijama.
– Među ekipnim sportovima vaterpolo je energetski najzahtjevniji jer i kada u vodi mirujete, zapravo morate nešto činiti da ostanete na površini. Reprezentativci će ove godine imati više od 100 utakmica, što će reći da svaki treći dan nastupaju u vodi, u mediju koji nije specifičan čovjeku jer inače bi ljudi živjeli u vodi. I zato imam sreću jer radim s ljudima koji poštuju moje mišljenje i ako kažem momčadi da moramo uzeti nekoliko dana slobodno, oni ne pitaju zašto. Inače, tri najvažnija razloga zbog kojih se događaju ozljede manjak su pokreta, manjak stabilnosti i manjak jakosti.
Da bi se te sposobnosti razvijale, sportaši često posežu za dodatnim individualnim treninzima, pri čemu nestrpljivi roditelji malodobne djece znaju pretjerivati, što napominje i Kuterovac koji se susreće i s takvim slučajevima:
– Roditelji često znaju biti ambiciozniji od djece pa oni koji su bili oslobođeni tjelesnog odgoja liječe svoje frustracije preko svoje djece. Nedavno mi je došao tata desetogodišnje tenisačice koja, k tome, još i kasni u razvoju, da bi mi rekao kako bi njegova kći trebala raditi na eksplozivnosti i da bi trebala prionuti pliometrijskom treningu.
A to su teški treninzi s dubinskim skokovima.
– Ja sam mu rekao da uzme sanduke i prepone jer ja to neću raditi. Ima trenera koji i te stvari moraju raditi da bi preživjeli, no to je posve pogrešno. Recimo, dijete od 14 godina biološki može imati 18, ali i 10 godina, i primjenjivati iste metode rada s jednim i drugim može biti pogubno. Najvažnija stvar u prevenciji ozljeda jest fleksibilnost koja se razvija od šeste do 14. godine. Ako to tada niste učinili, onda ste zakasnili i bit ćete skloniji ozljedama.
Damir Krznar, negdašnji Dinamov nogometaš, bivši trener Dinama i slovenskih prvoligaša Maribora i Celja, imao je što reći na temu učestalosti ozljeda.
– U karijeri igrača nisam imao tu sreću da tim stručnjaka brine o meni. Iza mene je 11 operacija, a to znači puno mjeseci i godina izbivanja. U Dinamo sam došao 1995. na poziv Velimira Zajeca. Sve do 1999. bio sam igrač s najviše utakmica, a od 1999. pa do 2003. odigrao sam samo tri utakmice jer sam imao dva pucanja križnih ligamenata i još neke ozljede. A Dinamo iz tog vremena, sve do 1999., nije imao kondicijskog trenera kao člana stožera. Dok bi prva momčad trenirala, mi, igrači, u improviziranoj teretani radili bismo na oporavku kako smo znali. S obzirom na to da nas je bilo sedam, osam teže ozlijeđenih, trener Ilija Lončarević doveo je kondicijskog stručnjaka Zvonka Komesa.
Iz današnje perspektive trenera Krznar je ustvrdio:
– Sportaši su danas odgovorniji, više brinu o sebi. Ponekad spominjemo menadžere u negativnom kontekstu, no i oni su pridonijeli da svaki kvalitetan pojedinac ima svoj stožer. Sukob klupskog i osobnog trenera može biti opasan, no ako je dobra komunikacija među njima, to ima smisla. Važno je da klub ima svog liječnika jer tada se vrijeme ne gubi. U profesionalnom nogometu trebalo bi izbjeći da se, recimo, magnetska rezonancija čeka tjedan dana. A koliko ja znam, u Prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi, samo četiri kluba imaju svog liječnika, sve ostalo su vanjski suradnici.
U NBA odgovornost je na igraču
Uvijek zanimljivi Pero Kuterovac, koji je godinama radio s Bojanom Bogdanovićem, pričao je o tome kako se na privatne trenere gleda u NBA ligi.
– Kada bih dolazio u neki Bojanov klub, mene bi dočekali direktor, glavni trener i kondicijski trener. Na mene gledaju kao na partnera. Jer u NBA ligi sve je prebačeno na igrača. Čak i ako on ne dođe na trening, to nije problem, ali ako vas oni plaćaju toliko i toliko milijuna godišnje da zabijaš 20 koševa po utakmici, a ti ako to ne radiš neko vrijeme, gledat će da vas se riješe.
Ustvrdio je Kuterovac i razliku između tjelesne pripremljenosti u pojedinačnim i ekipnim sportovima jer radi i s jednima i drugima.
– Generalna je razlika u tome da su individualni sportaši bolje pripremljeni. Oni više paze na svoje tijelo, više treniraju pa mogu više izdržati. Obično su introvertni, kognitivno su drukčiji. Jedan Damir Martin imao je primitak kisika više od 80 mililitara po kilogramu, a u mrtvom dizanju podizao je 300 kilograma.
Kad se već stiglo do primjera iz veslanja, bilo je zanimljivo čuti Ivana Golubičeka, fizioterapeuta koji je radio s Damirom Martinom, ali i šampionskom braćom Sinković.
– Martina Sinkovića vidim jednom godišnje jer njemu nikad nije ništa, a Valent ima ključ od ordinacije i stalno je kod mene. Kod veslača bude ozljeda koje nisu vezane za veslanje nego za trening jakosti, ramena, donjeg dijela leđa, tu se zna pretjerati.
Pretjerati zna i Valent koji neke svoje (manje) ozljede zna prešutjeti.
– Jednom je veslao utrku s puknutim kvadricepsom, što mu se dogodilo na biciklu. Dogodilo mu se to u utorak, a u subotu je morao u Torino na regatu na kojoj je imao moralnu obvezu pojaviti se jer je u igri bio njihov sponzor. S obzirom na to da radim i s tenisačima, dogovorio sam s čovjekom iz svijeta tenisa da ga tamo pogleda. Obeća mi Valent da će mi se javiti kada to obavi, no on se ne javi. Pogledam potom Instagram i vidim da čovjek stoji na postolju, treći je, s puknutim kvadricepsom – prisjetio se Golubiček koji je svojedobno bio fizioterapeut kanadskog tenisača Miloša Raonića.
