Sedmo Svjetsko prvenstvo u nogometu, održano 1962. godine, trebalo je biti proslava otpornosti. Samo dvije godine prije Čile je pogodio najsnažniji potres ikad zabilježen, razorivši infrastrukturu i dovevši organizaciju u pitanje. Svijet je sumnjao, no duh Čileanaca, predvođen karizmatičnim predsjednikom saveza Carlosom Dittbornom, nije se slomio. Dittborn je, boreći se za domaćinstvo protiv moćne Argentine, izrekao rečenicu koja je postala moto prvenstva: "Zato što nemamo ništa, učinit ćemo sve." Infrastruktura je obnovljena rekordnom brzinom, no Dittborn je preminuo od srčanog udara samo mjesec dana prije prve utakmice, ne dočekavši ostvarenje svog sna.
Umjesto slavlja, turnir je brzo skliznuo u ozračje neprijateljstva. Iskra je planula iz novinarskog pera. Dvojica talijanskih dopisnika, Antonio Ghirelli i Corrado Pizzinelli, poslala su u domovinu izrazito uvredljive reportaže, opisavši Santiago kao "zaostalu rupu u kojoj cvjetaju siromaštvo, nepismenost i prostitucija" te da je odluka da se Čileu dodijeli domaćinstvo "čisto ludilo". Čileanski mediji jedva su dočekali takve napise, preveli ih, dodatno "začinili" i objavili pod naslovima kao što je "Svjetski rat". Odgovor je bio trenutačan. Talijani su preko noći postali državni neprijatelji, opisivani kao fašisti i mafijaši, a jedan argentinski novinar pretučen je u baru jer su ga zamijenili za Talijana. Atmosfera uoči utakmice Čilea i Italije bila je zatrovana do krajnjih granica, a nogomet je postao sporedan.
U takvom ozračju prvenstvo je obilježila dotad neviđena grubost, a obrambene taktike, poput talijanskog "catenaccia", počele su dominirati, što je rezultiralo najnižim prosjekom golova po utakmici u povijesti (2,78). Vrhunac te nogometne anarhije dogodio se 2. lipnja 1962. na stadionu Estadio Nacional u Santiagu, u utakmici koja će zauvijek ostati upisana u crne anale sporta kao "bitka za Santiago". Talijanski su nogometaši u očajničkom pokušaju smirivanja tenzija prije početka susreta publici dijelili bukete, no navijači su im cvijeće s prezirom bacali u lice. Pomirbe nije moglo biti. Utakmica se pretvorila u rat, a nogometna lopta bila je samo sporedan rekvizit.
Engleski sudac Ken Aston, čovjek koji će poslije izumiti žute i crvene kartone, potaknut ovim iskustvom, izjavio je: "Nisam sudio nogometnu utakmicu, bio sam arbitar u vojnim manevrima." Prvi prekršaj dogodio se nakon 12 sekundi. U osmoj minuti Talijan Giorgio Ferrini je isključen, no odbio je napustiti teren sve dok ga čileanska policija nije nasilno izvela. Dok je trajala ta gužva, Čileanac Leonel Sánchez, sin boksača, ljevicom je slomio nos Talijanu Humbertu Maschiju, prošavši bez opomene. Nedugo potom Sánchez je ošamario i Marija Davida, koji mu je uzvratio divljačkim udarcem nogom u glavu i zaradio isključenje. Policija je tijekom utakmice morala intervenirati još tri puta, a Čile je u tom kaosu slavio 2:0. Legendarni komentator BBC-ja David Coleman snimku je najavio riječima: "Utakmica koju ćete vidjeti najgluplja je, najstrašnija, najodvratnija i najsramotnija predstava nogometa u povijesti igre."
Dok se turnir utapao u nasilju, branitelji naslova, Brazilci, suočili su se s vlastitom dramom. Njihova najveća zvijezda, Pelé, stigao je u Čile na vrhuncu moći i zabio sjajan gol Meksiku. No mučila ga je ozljeda prepone, koju je krio od liječnika. U drugoj utakmici protiv Čehoslovačke bolovi su postali neizdrživi i za njega je turnir bio gotov. Svijet je ostao bez nogometnoga kralja. Činilo se da su snovi o obrani naslova raspršeni. Međutim, iz sjene je izašao igrač čija je genijalnost bila jednako velika, ali narav nepredvidiva – Manoel Francisco dos Santos, poznatiji kao Garrincha. "Anđeo krivih nogu" preuzeo je odgovornost i odigrao turnir života, dokazavši da je Brazil mnogo više od jednog igrača.
U sjeni Brazila i kontroverznih domaćina velik uspjeh ostvarila je i reprezentacija Jugoslavije, osvojivši četvrto mjesto. Okosnicu momčadi činili su igrači iz hrvatskih klubova, a u napadu je briljirao Dražan Jerković, napadač Dinama. Nakon prolaska teške skupine Jugoslavija je u četvrtfinalu priredila senzaciju pobjedom nad Zapadnom Njemačkom 1:0. U polufinalu je poražena od Čehoslovačke 3:1, a u utakmici za treće mjesto bolji je bio domaćin Čile. Dražan Jerković s četiri postignuta gola podijelio je titulu najboljeg strijelca prvenstva s još petoricom igrača, uključujući Garrinchu i Vavu.
Finale je donijelo reprizu utakmice iz grupe, Brazil protiv Čehoslovačke. Iako je trebao biti suspendiran zbog crvenog kartona iz polufinala, Garrincha je zaigrao nakon što je suspenzija misteriozno ukinuta poslije snažnog političkog i diplomatskog lobiranja. Ključni svjedok, urugvajski linijski sudac, jednostavno nije došao na saslušanje. Ipak, Garrincha je u finalu igrao pod visokom temperaturom i nije bio na svojoj razini. Čehoslovačka je povela golom Josefa Masopusta, no Brazil je brzo odgovorio. Izjednačio je Amarildo, Peléova zamjena, a pobjedu su u drugom poluvremenu osigurali Zito i Vavá za konačnih 3:1, iskoristivši dvije pogreške vratara Viliama Schrojfa. Brazil je tako postao tek druga nacija koja je obranila naslov svjetskog prvaka.
Nakon Čilea, slijedilo je osmo Svjetsko prvenstvo, prvo održano na engleskom govornom području, u zemlji koja se smatrala kolijevkom modernog nogometa – Engleskoj. Očekivanja su bila ogromna, a Engleska je željela svijetu pokazati ne samo nogometnu snagu već i organizacijsku superiornost. U duhu šezdesetih turnir je dobio i svoju prvu službenu maskotu, simpatičnog lavića Willieja u dresu s britanskom zastavom, što je bio prvi korak prema komercijalizaciji, koja će poslije definirati velika sportska natjecanja. No umjesto savršeno orkestriranog spektakla, prvenstvo je započelo skandalom koji je nagovijestio da će se o događajima izvan terena govoriti jednako, ako ne i više, nego o onima na njemu. Samo četiri mjeseca prije prvog zvižduka s javne izložbe u Westminster Central Hallu u Londonu ukraden je najvredniji pehar u svijetu sporta – Pokal Julesa Rimeta. Cijela nacija bila je na nogama. Uslijedila je masovna potraga, a blamaža za organizatore prijetila je baciti sjenu na cijeli događaj. A onda se, tjedan dana poslije, dogodio preokret dostojan filmskog scenarija. Pokal je, umotan u novine, ispod grma u jednom vrtu na jugu Londona pronašao pas imena Pickles. Njegov vlasnik, David Corbett, dobio je nagradu od 6000 funti, što je, ironično, bilo više od bonusa koji su engleski reprezentativci poslije dobili za osvajanje naslova. Lopovi nikada nisu pronađeni, a Pickles je postao nacionalni heroj, nesvjesni spasitelj časti nacije.
Dok se nacija bavila psom herojem, britanski Foreign Office imao je puno veće brige. Na turnir se, na zaprepaštenje svih, kvalificirala reprezentacija Sjeverne Koreje, komunističke države koju Velika Britanija nije službeno priznavala. Njihov dolazak predstavljao je prvorazrednu diplomatsku glavobolju. Vlada je razmatrala čak i odbijanje viza, ali Fifa je zaprijetila oduzimanjem domaćinstva. Kako bi se smanjila diplomatska šteta, donesena su neobična pravila. Odlučeno je da se sjevernokorejska zastava neće podizati na stadionima, a nacionalne himne svirat će se samo na otvorenju i u finalu. Na taj se način izbjegao protokolarni skandal, a vlada se ponovno uzdala u prognozu da autsajderi s Dalekog istoka nemaju šanse doći do finala.
Dok je Engleska tragala za ukradenim zlatom, cijeli kontinent odlučio je da neće ni sudjelovati – 15 afričkih nacija, ogorčenih odlukom Fife, jednoglasno je bojkotiralo natjecanje. Prema tadašnjim pravilima, pobjednik afričke kvalifikacijske zone nije imao izravan plasman na prvenstvo, već je morao igrati doigravanje protiv pobjednika azijske i oceanijske zone za samo jedno mjesto. Smatrajući to duboko nepravednim i diskriminatornim, afričke su zemlje, predvođene Ganom, povukle svoje prijave. Njihov je protest dodatno potaknut kontroverznom odlukom Fife da ponovno primi Južnoafričku Republiku pod svoje okrilje unatoč režimu aparthejda. Iako je Fifa kaznila Afričku nogometnu konfederaciju (CAF) s 5000 švicarskih franaka, bojkot je postigao svoj cilj. Bio je to presedan koji je zauvijek promijenio strukturu Svjetskog prvenstva; već od 1970. godine u Meksiku Africi je zajamčeno najmanje jedno izravno mjesto, čime je turnir napokon počeo dobivati istinski globalni karakter.
Samo prvenstvo ostat će upamćeno po izrazito gruboj igri i nizu sudačkih odluka koje su izazvale bijes diljem svijeta, posebno u Južnoj Americi. Dvostruki uzastopni prvaci, Brazilci, eliminirani su već u grupnoj fazi, a njihov najbolji igrač, Pelé, bio je žrtva brutalnih prekršaja u utakmicama protiv Bugarske i Portugala. Protivnički braniči sustavno su ga tukli, a suci su ostajali nijemi. Posebno grub bio je prekršaj Portugalca Joãa Moraisa, koji je Peléa praktički izbacio s turnira, a za to nije dobio ni opomenu. "Nogomet je prestao biti umjetnost i postao je rat", komentirao je poslije Pelé. Kulminacija kontroverzi dogodila se u četvrtfinalu. U utakmici između Engleske i Argentine na Wembleyu njemački sudac Rudolf Kreitlein isključio je argentinskog kapetana Antonija Rattína zbog, kako je navedeno, "nasilja jezikom". Rattín, koji nije govorio njemački ni engleski, odbijao je napustiti teren gotovo deset minuta, što je dovelo do općeg kaosa. Engleska je na kraju pobijedila 1:0 golom Geoffa Hursta, a njihov izbornik Alf Ramsey nakon utakmice je zabranio igračima razmjenu dresova, nazvavši Argentince "životinjama". Istog dana Zapadna Njemačka je s 4:0 porazila Urugvaj u utakmici koju je sudio Englez Jim Finney, koji je isključio dva urugvajska igrača. U Južnoj Americi stvorio se dojam o europskoj zavjeri, a novine su pisale o "pljački stoljeća". Upravo je kaos s tog prvenstva doveo do uvođenja žutih i crvenih kartona na idućem Svjetskom prvenstvu 1970. godine.
Iako su Englezi na kraju podigli pehar, organizacija turnira bila je daleko od besprijekorne, a pritužbe su stizale sa svih strana. Jedan od najbizarnijih primjera utakmica je grupne faze između Francuske i Urugvaja, koja se trebala igrati na Wembleyu. Međutim, termin se poklapao s redovitim utrkama hrtova, a vlasnici stadiona odbili su otkazati utrke, smatrajući ih važnijima od utakmice Svjetskog prvenstva. Susret je stoga prebačen na obližnji White City Stadium. Novinari iz cijelog svijeta žalili su se na katastrofalne uvjete. Smještaj u Londonu bio je opisan "kao u internatu", s buđenjem uz sirene u osam ujutro. Telefoni u press centrima često nisu radili, vlakovi su kasnili, a slanje telegrama redakcijama trajalo je satima. Brazilci su se žalili da ih na treningu u Boltonu nisu dočekali golovi, a Argentinci su morali posuditi prečku od Aston Ville kako bi mogli trenirati.
Vrhunac drame dogodio se 30. srpnja na Wembleyu pred 98.000 gledatelja. U finalu su se sastali domaćin Engleska i Zapadna Njemačka. Nijemci su poveli, no Englezi su preokrenuli i vodili 2:1 do posljednje minute regularnog dijela. Tada je Wolfgang Weber zabio za 2:2 i odveo utakmicu u produžetke. A onda, u 101. minuti, dogodio se trenutak o kojem se i danas raspravlja. Engleski napadač Geoff Hurst snažno je pucao, lopta je pogodila donji dio prečke, odbila se na gol-liniju i izašla u polje. Švicarski sudac Gottfried Dienst nije bio siguran, ali je nakon konzultacija s pomoćnim sucem Tofikom Bahramovim iz Sovjetskog Saveza pokazao na centar. Gol je priznat. Je li lopta zaista prešla liniju cijelim obujmom? Moderna tehnologija sugerira da nije, ali tada nije bilo VAR-a, a odluka je ostala. Taj "fantomski gol" postao je sastavni dio nogometne mitologije. Do kraja utakmice Hurst je postigao još jedan pogodak, kompletiravši jedini hat-trick u povijesti finala Svjetskih prvenstava, dok je BBC-jev komentator Kenneth Wolstenholme izgovorio legendarnu rečenicu: "Neki su ljudi na terenu. Misle da je sve gotovo... Sada jest!"
Engleska je pobijedila 4:2 i osvojila svoj jedini naslov. No sjena kontroverze nad tim trijumfom nikada nije u potpunosti nestala, čineći Svjetsko prvenstvo 1966. vječnim izvorom fascinacije, rasprava i nevjerojatnih priča koje nadilaze sam sport.
Otvori KEKS Pay
Ovaj prednjači u jugoslaviziranju, zato dobiva keksiće od gazde