Marin Šipić, umjesto u Njemačku i poslije u Švedsku, otputovao je u Švicarsku. Umjesto da s rukometašima Hrvatske sanja novu medalju na velikom natjecanju, vratio se u Luzern, gdje će nastaviti rehabilitaciju u svom klubu Kriensu, pa na njega izbornik Dagur Sigurdsson neće moći računati.
– To je sport. I ozljede su dio toga. Ovo je već druga teža ozljeda u mojoj karijeri, zbog operacije ramena imao sam stanku od šest mjeseci. Nadam se da ova stanka neće potrajati tako dugo. Ozlijedio sam na treningu koljeno. Bilo je to kada sam s reprezentacijom išao na dvije prijateljske utakmice u Švicarsku. Trebao sam igrati za Hrvatsku u Luzernu, na otvaranju dvorane u kojoj igra moj klub, Kriens. Kada se dogodila ozljeda na treningu, prvo što sam pomislio bilo je da je za mene sezona završila. Bilo je jako bolno, imao sam osjećaj kao da je sve popucalo u koljenu. Nisam mogao hodati, ali srećom, na kraju je ispalo da nije tako strašno. Nisu otišli prednji križni ligamenti, već stražnji – kaže Marin.
Jeste li u tom trenutku pomislili da nećete ići na Europsko prvenstvo?
– Nadao sam se da ću se "zakrpati" do tada. Bio sam optimist i došao sam u Zagreb kako bih išao na terapije i spremno dočekao početak završnih priprema. Ispalo je da nisam bio u pravu. Nije ispala bajka po mome, već surova istina. Nakon magnetske rezonance liječnici su rekli da ne mogu igrati i da moram nastaviti s terapijama. Dobra je stvar što ne moram na operaciju. Do tog zadnjeg pregleda nadao sam se da ću biti spreman barem za polufinale, ako do tamo dođemo. Sada su prognoze da ću se sigurno vratiti utakmicama negdje početkom ožujka. Opet, moj plan je sredina veljače.
Kako je reagirao klub?
– A što mogu. Svjesni su moje situacije, pomažu gdje god treba. Računaju na mene u završnici prvenstva, gdje smo ostali u igri za naslov prvaka Švicarske. U kupu smo bez mene ispali u četvrtfinalu. To je bila velika šteta jer se završni turnir igrao u našem gradu, u našoj dvorani. Na kraju je ispalo bez nas. Bitno je plasirati se u doigravanje i onda sa svim oporavljenim igračima napasti Kadetten i naslov.
Bili ste na tribinama protiv Njemačke u Areni?
– Jesam, mene taj poraz uopće ne zabrinjava. To su prijateljske utakmice u kojima izbornici isprobavaju sve igrače, taktike, ne igra se punom snagom. Bitno je da se na tim prijateljskim utakmicama nitko ne ozlijedi. Evo, već smo ostali bez mene i Ljevara. Za tog dječaka mi je posebno žao jer je trebao biti potencijalno iznenađenje na Europskom prvenstvu. Naravno, ima još puno toga što treba ispraviti u našoj igri. Moramo popraviti vraćanje u obranu i jasno je da je upravo zbog toga izbornik bio jako ljutit nakon utakmice. Opet, ne treba zaboraviti da smo igrali protiv reprezentacije koja je kandidat za medalju na predstojećem Europskom prvenstvu.
Kako ste vidjeli Raužana, za kojega govore da bi vas mogao dostojno zamijeniti na Europskom prvenstvu?
– Odličan je. Već je pokazivao velik napredak prošle sezone, a ovu polusezonu odigrao je bez greške. Tu mislim na utakmice u klubu. Sesvećani su ove godine bili jako dobri u Europskoj ligi i malo ih je dijelio da se plasiraju u drugi krug. Bitno je da imamo dobre kružne napadače i vjerujem da neću puno nedostajati u Švedskoj.
Gdje vidite Hrvatsku na EP-u?
– Znam da treba ići utakmicu po utakmicu, ali vidim nas prilično daleko. Ne bude li dodatnih ozljeda, budemo li podigli razinu igre u obrani, bude li nam vanjska linija raspoložena kao na Svjetskom prvenstvu, nema straha. I u pripremama još nismo igrali svoju najjaču obranu 5-1 s Mamićem kao prednjim.
U Splitu niste bili na praznicima?
– Ne, nisam stigao jer sam u Zagrebu išao na terapije dvaput dnevno.
I dalje najviše pregleda na YouTubeu ima njegov pogodak protiv Mađara u zadnjim sekundama igre, za pobjedu i plasman u polufinale Svjetskog prvenstva.
– Kako sam bio na jedinici u obrani, vidim da nema nikoga oko mene pa pomislim zašto ne bih pojurio i stekao pola terena prednosti. Bio mi je cilj utrčati u neki prostor. Prije tog posljednjeg dodavanja vidio sam da su ostale četiri sekunde i znao sam da moram što prije pucati. Samo sam se okrenuo i deri. Ušlo je, to je najbitnije. Sitan sam, pa me Mađari nisu vidjeli... – sjeća se tog trenutka Šipić.
Malo je poznato da je Marin Šipić kao dječak sanjao nogometnu, a ne rukometnu karijeru. Četiri godine marljivo je trenirao kao vezni igrač u Vranjicu, dijeleći teren čak i s budućom zvijezdom vatrenih Nikolom Vlašićem.
– Od 2005. do 2009. igrao sam nogomet u Vranjicu, bio sam veznjak. No kako se nogomet igra na kiši, buri, hladnoći, često sam imao upalu pluća i bronhitis, bio sam uvijek bolestan, morao sam ići i na injekcije, pa sam se prebacio na dvoranski sport. Uzor sam pronašao u ocu, koji je također bio rukometaš, pa je prelazak u dvoranu bio logičan korak.
Kad se na treningu zaigra nogomet, tko je bolji, Cindrić ili vi?
– Ne igramo često nogomet na treningu. Ali potvrđujem da je Cindra najbolji nogometaš u reprezentaciji. Ipak je on dugo godina bio velika nada NK Ogulina – istaknuo je Marin.
FOTO Zavirite u Modrićev luksuzni penthouse u Milanu, samo kuhinja je velika kao nečiji stan
Svoju rukometnu abecedu počeli ste ispisivati 2009. godine u prestižnoj akademiji Balić-Metličić, gdje ste bili dio prve generacije koju je brusio Žarko Balić, otac legendarnog Ivana.
– Kada je Hrvatska osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu 2009. godine, zavolio sam rukomet i upisao se u akademiju Balić-Metličić. Nisam previše znao o rukometu, ipak sam htio biti nogometaš. Nisam znao ni pravila, pa je trenerima bilo najjednostavnije staviti me na pivota. Poslije su me premjestili na vanjskog, ali meni se toliko svidjela pozicija pivota da sam odlučio ostati – kaže Šipić.
Nakon akademije kalio se u drugoligaškom GRK Splitu sve do osamnaeste godine. Želja za napretkom odvela ga je u Varaždin
– Cilj im je bio drugo mjesto i plasman u SEHA ligu. Išao sam u srednju školu, bilo mi je teško otići od kuće, pa sam četvrti razred završio u Varaždinu. Našao sam sličnu školu, smjer računalni tehničar. Nije mi bilo lako jer sam u Splitu ostavio mamu i baku. U Varaždinu sam bio u studentskom domu i imao sam sve, jedino sam morao sam prati rublje.
Kako je dobro igrao u Varaždinu, postao je zanimljiv Nexeu.
– Tamo je trener bio Hrvoje Horvat, koji me trenirao u juniorskoj reprezentaciji. Znao sam da voli graditi igru oko kružnog napadača. Morao sam napustiti studij sportskog menadžmenta u Čakovcu jer mi je bilo prenaporno putovati i uskladiti sve obveze pa sam na kraju odustao. Te tri sezone u Našicama bile su ključne za moj razvoj. Godine 2019. uslijedio je transfer karijere, potpis za PPD Zagreb, klub u kojem sam stekao neprocjenjivo iskustvo igrajući u EHF Ligi prvaka.
Njegova igra nije ostala nezamijećena ni u Europi, pa je 2022. godine prihvatio novi izazov i preselio se u Švicarsku.
– Dolazak u švicarski Kriens-Luzern isprva je bio zamišljen kao jednogodišnja epizoda. Međutim, u ambicioznom klubu, koji je gradio momčad oko legende Andyja Schmida, pronašao sam se i na terenu i izvan njega. Iskreno, nisam planirao ostati dulje od jedne sezone. Ipak, sve se posložilo, produljio sam ugovor. Moje zadovoljstvo bilo je još veće kada je u klub za trenera došao Željko Musa, moj dugogodišnji reprezentativni kolega.
U svibnju 2023. osvojili ste prvi trofej s Kriensom – švicarski kup. U finalu je njegov Kriens-Luzern pobijedio na neutralnom parketu u Bernu najopasnijeg suparnika ove sezone – Kadetten s 32:30. Marin je postigao pet pogodaka iz isto toliko pokušaja.
– Bilo je svega. Završio sam utakmicu s dva šava na glavi. U jednom trenutku netko od njihovih igrača gurnuo me i dogodio se sudar glavama. U prvom trenutku pomislio sam "samo da mi nije ništa i da mogu nastaviti s utakmicom". Jer, igrala se tek 45. minuta, a u tim nas je trenucima Kadetten rezultatski sustigao. Nakon sudara primio sam se za glavu i imao sam što vidjeti. Cijela ruka bila mi je krvava. Srećom, pukla je samo koža, dobio sam dva šava i "kapicu" te nastavio utakmicu.
Iako je bio standardni član mlađih selekcija, poziv u seniorsku reprezentaciju za Marina je bio ostvarenje dječačkog sna. Debitirao je u studenom 2018. protiv Švicarske i odmah pokazao da je igrač za velika djela, postigavši tri gola iz tri pokušaja. Od tada je postao nezamjenjiv član "Kauboja". Vrhunac je doživio na Europskom prvenstvu 2020. godine, gdje je Hrvatska osvojila srebrnu medalju u dramatičnom finalu.
– Odmah se naježim. To srebro i cijelo to iskustvo je, u ovom trenutku, najbolji dio moje karijere. To je bilo nešto o čemu sam sanjao, nešto što sam gledao samo na televiziji. A onda je došlo još jedno srebro, još jedno čudo. Ta siječanj u zagrebačkoj Areni danas mi izgleda kao lijepa bajka i nikako da se probudim – kaže Šipić.
Izvan terena, na kojem je poznat po beskompromisnoj borbi, Marin Šipić je miran i obiteljski čovjek. Veliku podršku oduvijek je imao u roditeljima, a s posebnom ljubavlju spominje baku Mariju i djeda Miru, kojima je posvetio jednu od svojih velikih medalja. U reprezentaciji su ga suigrači odmilja prozvali "mali medo", što najbolje opisuje njegovu prirodu – snažan i moćan na terenu, a dobroćudan i miran izvan njega. Njegovo srce pripada Andrei Šarčević, doktorici medicine, s kojom je svoju dugogodišnju ljubav okrunio brakom prošlo ljeto, na romantičnoj ceremoniji na brodu uz obalu otoka Brača. U slobodno vrijeme najviše se opušta uz računalne igrice, a kao svog rukometnog uzora ističe još jednog legendarnog pivota, Renata Sulića.
– U zadnje vrijeme igram Fantasy englesku nogometnu ligu. Nisam loš, ali mogu i bolje.
Kakav je Luzern?
– Mali lijepi gradić na obali jezera, opušten. Rijeka Reuss dijeli grad, suprotne obale povezane su većim brojem mostova, od kojih je najpoznatiji Kapellbrücke. Prema nekim podacima, smatra se najstarijim natkrivenim mostom na svijetu. Na središtu mosta nalazi se simbol Luzerna, vodena kula. Na gornjem katu kule u srednjem vijeku bilo je mučilište, prvi kat imao je funkciju zatvora, a podzemlje je korišteno kao tamnica. Kada bih glumio turističkog vodiča, svakako bih preporučio odlazak na Pilatovo jezero na planini Pilatus. Prema drevnim predanjima, to je bilo zadnje prebivalište Poncija Pilata – kaže Marin. – Stanujem u neboderu koji na vrhu ima golemu terasu s roštiljem. Tu se često fešta.
Obitelj mu je oduvijek bila važna, 2019. godine otpratio je majku Dejanu do oltara, na što je bio jako ponosan i taj je trenutak podijelio sa svojim pratiteljima na društvenim mrežama.
Otvori KEKS Pay
