Sophie Cunningham, danas jedna od najprepoznatljivijih ali i najljepših košarkašica WNBA lige. Izgradila je karijeru na čvrstim temeljima odgoja s obiteljske farme, nevjerojatnoj natjecateljskoj strasti i dirljivoj otpornosti koju je pokazala nakon što joj je život zadao najteži udarac.
Usred pitomih ravnica Missourija, strmi prilaz vodio je do skromne obiteljske kuće Cunningham. Na njemu nije bilo koša, ali postojala je jedna jedina bijela cigla ugrađena u crveni zid iznad garaže. Upravo je ta cigla postala improvizirana meta za dvije sestre, Sophie i Lindsey, koje su satima bacale loptu uzbrdo, sanjajući o velikim sportskim uspjesima. Zbog strmine prilaza, svaki šut bio je poput gađanja koša visokog gotovo četiri metra i upola manjeg od standardnog.
- Bilo je tako nerealno, ali i tako zabavno - prisjetila se Sophie godina djetinjstva koje su, bez da je toga bila svjesna, oblikovale jednu od najpreciznijih šuterica njezine generacije.
Ta neobična vježba nije promakla ni susjedu, tadašnjem košarkaškom treneru Mikeu Andersonu, koji bi često zastao i dobacio im kroz prozor automobila:
- Jednog dana, gađanje tako male mete uzbrdo će vam se isplatiti, djevojke.
Sestre su na to samo odmahivale rukom, nesvjesne da im susjedove riječi zapravo proriču budućnost.
Sva snaga i odlučnost koje Sophie danas pokazuje na parketu potječu s obiteljske farme njezinih bake i djeda, Paula i Elizabeth Primus. Smještena istočno od Columbije, farma od 2500 hektara bila je poligon na kojem su sestre Cunningham naučile što znači naporan rad. Njihova baka Elizabeth, koju od milja zovu "Maw Maw", uvijek se pobrinula da djevojke imaju posla. Ako bi prebrzo pograbile lišće, bez problema bi ih odvezla uz cestu i natjerala da pješke skupljaju smeće natrag do kuće, govoreći kako je to "dobro za njih". Od malih nogu jahale su konje bez sedla, što je, kako Sophie vjeruje, presudno utjecalo na njezinu sposobnost održavanja ravnoteže na terenu. Naučile su voziti djedov kamionet i quad puno prije 16 godine, a silose za žito zamišljale su kao "drive-thru" restorane.
Natjecateljski duh duboko je ukorijenjen u DNK njezine obitelji. I majka Paula i teta Stacey bile su uspješne sportašice na Sveučilištu Missouri, a otac Jim igrao je američki nogomet. Ipak, epicentar te sportske strasti oduvijek je bila baka Elizabeth. Žena poznata po zaraznom osmijehu i vatrenom temperamentu, na svakoj utakmici sjedi u dvorani sa svojom bilježnicom, vodeći vlastitu statistiku jer je "previše nestrpljiva da čeka službenu". Njezini glasni povici odjekuju arenom, a Sophie ih, kako kaže, čuje sve.
Ipak, iza te čvrste vanjštine krije se duboka ranjivost, oblikovana tragedijom koja joj je zauvijek promijenila život. U rujnu 2016., tijekom njezine druge godine na fakultetu, majka ju je nazvala i zamolila da sjedne. Vijest koju joj je priopćila bila je poput groma iz vedra neba: njezin najbolji prijatelj iz djetinjstva, Cameron Bagley, oduzeo si je život u 20 godini.
- Sjećam se samo vrisaka. Jedva je dolazila do daha, opisala je njezina majka Paula taj trenutak.
Sophie i Cameron bili su nerazdvojni od vrtića; bili su poput brata i sestre. Zajedno su odrasli, dijelili tajne i snove, a čak su imali i pakt da će, ako ne nađu pratnju, zajedno ići na maturalnu večer, što se na kraju i dogodilo. Gubitak ju je slomio, a tuga se miješala s bijesom i nerazumijevanjem. U najtežim trenucima, Cameronova majka Tammy zamolila ju je da pjeva na njegovu sprovodu. Iako se nikada nije osjećala ugodno pjevajući u javnosti, Sophie je znala da to mora učiniti. Njezina izvedba pjesme "I Can Only Imagine" pred oltarom bila je jedan od najtežih trenutaka u njezinu životu, ali i način da se oprosti od prijatelja čija uspomena i danas živi s njom.
Unatoč velikom zanimanju najvećih sveučilišnih programa diljem zemlje, Sophie je svoju odluku donijela još prije upisa u srednju školu. Dok se njezina majka vozila kući s posla, nazvala ju je kći i rekla da se upravo obvezala Sveučilištu Missouri. Iako je majka tražila da još jednom razmisle, Sophie je već bila na telefonu s trenericom. Pisma koja su stizala od drugih prestižnih škola završavala su u smeću, neotvorena. Odanost rodnom gradu i sveučilištu na kojem je sportske uspjehe nizala gotovo cijela njezina obitelj bila je neupitna. Na Missouriju je postala legenda, srušivši rekord kao najbolja strijelkinja u povijesti programa s 2187 koševa. No, slava je imala i svoju tamnu stranu. Nakon jedne pobjede protiv suparničke ekipe South Caroline, njezin natjecateljski stil, koji su neki smatrali "prljavim", postao je meta uvreda na društvenim mrežama. Negativni komentari toliko su je pogodili da je njezina starija sestra Lindsey morala intervenirati, nagovorivši je da privremeno izbriše aplikaciju. Lindsey je potom potajno okupila 40 članova obitelji i prijatelja, koji su napisali poruke podrške i sastavili ih u knjižicu, podsjetivši Sophie tko su ljudi čije mišljenje jedino vrijedi.
Nakon impresivne sveučilišne karijere, Sophie je 2019. godine izabrana kao 13 izbor na WNBA draftu od strane Phoenix Mercuryja. U profesionalnim vodama brzo je izgradila reputaciju "zaštitnice" i igračice s nevjerojatnom energijom koja pokreće i suigračice i navijače. Njezin "vatreni" stil slavlja - uzvici, stisnute šake i pljeskanje po leđima - postao je njezin zaštitni znak. Nakon nekoliko sezona u Phoenixu, gdje je 2021. igrala i finale WNBA lige, 2025. godine je razmijenjena u Indiana Fever, gdje je odmah preuzela ulogu zaštitnice mlade zvijezde Caitlin Clark, potvrđujući svoj status jedne od najsrčanijih igračica u ligi.
Izvan terena, Sophie Cunningham je puno više od sportašice. Svoju platformu koristi za humanitarni rad, strastveno podržavajući Ronald McDonald House i organizacije koje pomažu djeci iz teških obiteljskih prilika. Nakon gubitka prijatelja, postala je članica odbora organizacije "Celebrating Beautiful Souls", koja pruža podršku roditeljima koji su iznenada izgubili dijete. Vjera igra ključnu ulogu u njezinu životu, dajući joj snagu i perspektivu. Ta povezanost vidljiva je i na tetovaži tri vala koju dijeli s majkom, sestrom, tetom i ujakom. Tetovaža također simbolizira biblijski stih "Kada prelaziš duboke vode, ja ću biti s tobom". Sjećanje na Camerona nosi na poseban način; vjeruje da su leptiri njegov znak i način na koji ostaje povezan s njom.
Otvori KEKS Pay
Nije losa al je ravna ko daska