Bit će to hod po trnju. Trideset dana, koliko je ostalo do kraja sezone bit će za Hajduk prava muka. Ježeva muka. Jer, mjesec prije kraja sezone Splićani su ispadanjem iz kupa potvrdili da im je ova natjecateljska godina jedna od najgorih u povijesti. Otkako postoji Hrvatska liga nikada gore nije bilo. Za Hajduk su u pravilu bila rezervirana prva ili druga mjesta, tek je jednom bio treći, ali i tada je s Dinamom i Rijekom bio u igri za naslov i kolo prije kraja. A sada? Dinamo mu je odmakao na 27 bodova prednosti, a sedam je kola do kraja. Rijeka je bijelima odmakla nezamislivih 19 bodova. Katastrofa nad katastrofama.
Da se svi u Poljudu pokriju po ušima, od predsjednika Branka Grgića do igrača. Iako je vrijeme analize groznog neuspjeha na tapeti, trenutačno mi se čini da je razumnije otići naprijed. Što napraviti da se Hajduku ne ponovi sumrak svjetova? Ne spadam u one koji se ponose podatkom da je Hajduk jedini klub u Hrvatskoj koji nikada nije igrao u ligi za ostanak. To je samo puki odgovor onih koji se vole praviti važni i nojevski se odnositi prema svojoj glavi na lanjsko Dinamovo srozavanje. Koje je Hajduk za dlaku izbjegao.
Ali, Dinamo je pokazao, ne put, već autocestu. Po kojoj se mora juriti. A to znači piotpuno preslagivanje momčadi. Kvalitetna pojačanja i jake domaće snage. I najvažnije, trener koji ima viziju. Luka Bonačić je taj čovjek s vizijom. I nadam se da je to postalo jasno gutaču trenera Grgiću.
Hajdukov predsjednik mora Bonačiću ponuditi trogodišnji ugovor. Ne na kraju sezone, već danas, odnosno to je morao učiniti još jučer. Grgić se napokon mora odlučiti za trenera kojem će dati šansu za dugoročni rad. A Bonačić je po svemu u ova dva mjeseca pokazao da je taj. Pa makar Grgić otišao, a Bonačić ostao.
