Kraj je ožujka 1994., na grad pod najduljom opsadom još od Drugog svjetskog rata padaju granate, ljude ubijaju snajperima, a na stadionu Koševo, malo ispod agresorskih Karadžićevih linija, dvadesetak tisuća ljudi pruža otpor i navija. Na terenu su nogometaši FK Sarajeva, s njima i četvorica iz Želje, njihova žestokog, najvećeg rivala. U opkoljenom Sarajevu igra se utakmica za povijest, prva koju je neki BiH klub odigrao od početka rata, i to protiv pripadnika UNPROFOR-a.
Dres Sarajeva nosio je tada 19-godišnji Mario Kovačević, a danas je novi trener Dinama o kojem se govori od početka prošle sezone. No malo se zna o nevjerojatnom životnom putu mladog trenera rođenog u Jablanici, koji je s jednom torbom, nakon tri godine života u okupaciji, pobjegao k rođaku u Zagreb i završio u Varaždinu.
– Takav je život. Počeo sam u Turbini, ja i Hasan Salihamidžić, njegov otac bio nam je trener. Nije bilo tako malih kopački, pa smo igrali u tenisicama. Preselili smo se kad je otac dobio posao u Sarajevu, on je navijač FK Sarajeva, pa sam nakon dolaska onamo odmah otišao na Koševo i prijavio se da vidim mogu li biti nogometaš. Tamo sam proveo devet prelijepih godina, sve sam kategorije prošao i potpisao prvi ugovor 1992. Tad je počeo rat, a ja sam taman trebao početi trenirati sa seniorima, to mi je bio životni san, Sarajevo mi je bilo sve. Sve je naše snove prekinuo rat, iz škole smo se svi odjednom našli u rovovima. Najljepši dio života bio nam je oduzet, ali preživjelo se. Ne mogu danas svojim igračima objasniti kakva je to zaluđenost nogometom bila, oko 12 kilometara pješačio sam do Skenderije, mogli smo tada igrati samo u dvoranama. Nekad bi mi susjed posudio bicikl, no nikad nisam propustio trening, najčešće sam pješačio. Jednom sam došao onamo, a trening je zbog granatiranja bio odgođen. Nevjerojatno je to. I nisam bio jedini, bilo je nas dosta koji se nismo dali. Pa iz Sarajeva je malo prije mene bježao Mario Stanić, Marijo Dodik bio je sam mnom na terenu. Puno je mojih prijatelja ubijeno, to je najteže – rekao je 2022. godine za Večernji list u intervjuu koji je vodila novinarka Dea Redžić.
Igrali ste u utakmici na Koševu 1994., ta je slika otišla u svijet, koliko vam je sad važna?
– Nemjerljivo. Veliko je to bilo veselje, ali i rizik. Bilo nas je strah, linije su bile poviše Koševa, ali 20 tisuća ljudi je došlo i taj dan nikada neću zaboraviti.
A zatim jedna torba i pravac Zagreb?
– Doslovno jedna, i to torba FK Sarajeva, ne možeš vjerovati. Bio sam kod Ivice Osima u Austriji, trebao sam ostati, ali bio sam premlad. U međuvremenu sam stupio u kontakt s Anđelkom Herjavcem, preporučili su me kao mladog reprezentativca BiH i tako sam došao u Varaždin. Varteks je tad bio u ekspanziji, pa sam išao malo po posudbama...
Koga vi slušate, imate li uzor?
– Možemo sad spominjati Guardiolu, Kloppa, znamo sve o njima. Ali ja ovdje pijem kavu s drugim čovjekom na svijetu, Zlatkom Dalićem, koji mi daje mi savjete. Što mi više u karijeri treba? Dalić, Bonačić, Ivanković – to su moji "juergeni".
Otvori KEKS Pay
Tko ih je gadjao snajperima o tome nista, ili se to nedmije napisat?