Sportski tjednik Max! objavio je priču o Ratku Rudiću (64) koji je fenomen u svjetskim okvirima. Izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije u bogatoj je karijeri kao igrač, klupski trener i izbornik osvojio čak 63 medalje! Posebno je intrigantna njegova izbornička kolekcija od 35 odličja, koju je skupio vodeći čak četiri reprezentacije: Jugoslaviju (11), Italiju (13), SAD (2) i Hrvatsku (9).
Uvjerljivo je najuspješniji vaterpolski izbornik svih vremena – drugi je Mađar Kemeny sa 23 medalje – a brojem osvojenih izborničkih medalja u svjetskom je sportu uspješniji od njega samo Brazilac Bernardo Rocha de Rezende sa 45 medalja, no on je vodio i mušku i žensku odbojkašku vrstu. Rudić će u Londonu nastupiti na svojim dvanaestim igrama!
U Meksiko ‘68. išao kao plivač
– U Meksiko sam išao kao 12., pričuvni igrač. Prije toga slomio sam ruku i tako izborniku Seifertu olakšao izbor. A ozlijedio sam se na nogometu, proturio sam Stipaniću loptu kroz noge i onda mi je on sapleo nogu... Da bih uopće mogao biti u olimpijskom selu, bio sam prijavljen kao plivač na 100 m slobodno. Nisam nastupio, zbog čega mi je danas žao - priča Rudić.
– U Münchenu smo bili peti jer ozračje nije bilo najbolje. Seifert i Orlić nisu naš spoj iskustva i mladosti učinili uspješnim. U prednatjecanju smo izgubili od SAD-a, a u finalnoj skupini i od Sovjeta i Mađara. No, München ću najviše pamtiti po terorističkom činu. Bile su slabe kontrole, u selo je dolazio tko je htio. Da bismo skratili put od metroa do spavaonica, preskakali smo zidić... Vidjeli smo te maskirane palestinske teroriste kad su vodili taoce u zračnu luku, nekako smo istodobno i mi išli na zrakoplov. Mi smo odletjeli, a poslije se dogodila tragedija (nakon neuspjele akcije spašavanja talaca, ubijeno je svih devet izraelskih sportaša – op. a.), sve smo to doživjeli izbliza.
Uoči Igara u Montrealu slomio je ruku.
– Na posljednjoj pripremnoj utakmici s Nijemcima slomio sam šaku. Uhvatio sam suparničkog igrača za gaćice, on se okrenuo i puklo je. Nakon toga otputovali smo na Kubu, meni su stavili neki gips i ja sam normalno trenirao, no zarastanje nije išlo kako treba. U Montrealu nisam igrao, ali bio sam sa suigračima u selu. Bio je to veliki peh u mojoj karijeri jer se nadovezao na diskvalifikaciju od godine dana prije (na SP-u u Kolumbiji, op. a.) zbog navodna uzimanja dopinga. A bile su to dvije godine kada sam možda i najbolje igrao. Na kraju smo opet bili peti. Na zalasku karijere ipak sam se domogao olimpijske medalje – srebrne. Imao sam 32 godine i bio sam kapetan. Imali smo dobru momčad, sve smo pobjeđivali i u finalu izgubili od SSSR-a. Pozabijao sam puno golova, među ostalima ključni za polufinalnu pobjedu nad Mađarskom sa 8:7 četiri sekunde prije kraja. Tako sam igračku karijeru završio na lijep način, ali bio sam gladan trofeja i obećao sam si da ću kao trener sve nadoknaditi. Završio sam trenersku školu i duboko sam ušao u trenerski posao. Bio sam strašno motiviran i onda sam 1983. preuzeo juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Osvojili smo europsko i svjetsko srebro, prvi put u povijesti SFRJ. Okosnicu te reprezentacije činili su Bukić, Šimenc, Šoštar, Milanović... I onda je došla 1984., Mile Nakić je podnio ostavku i mene su postavili za izbornika seniora. Uveo sam te svoje juniore, pridodao im nekolicinu starijih, Roju, Bebića i Sukna, i mi smo krenuli s puno entuzijazma. Formirali smo složnu i kvalitetnu momčad. U finalu s Amerikancima gubili smo sa 2:5, a ja sam od igrača tražio da više porade na pripremi pogodaka. Izjednačili smo na 5:5 i osvojili zlato.
Drugo zlato sa SFRJ u Seulu ‘88
– U Seul smo otišli kao favoriti, jer smo prije toga osvojili i naslov svjetskog prvaka. No, poslije smo sve odigrali kako treba i u finalu pobijedili SAD nakon produžetaka. Dokazali smo da se može osvojiti zlato i pod opterećenjem. Bio je to planiran rezultat i zato mi je taj uspjeh jedan od najdražih. U Italiji sam dobio reprezentaciju koja je bila solidna, ali nikad nije bila prva. Promijenio sam im filozofiju igre, oni su stalno igrali zonsku obranu da bi izbjegli fizički kontakt jer su smatrali da za njega nisu spremni. Rekao sam im da to nije istina, da možemo igrati i presing. Pripremili smo se odlično i u Barceloni osvojili zlato. A imali smo Matutine Španjolce u finalu, nije lako igrati protiv domaćina. Promijenio sam momčad Italije, uveo osam novih igrača i osvojio europski naslov 1995. Bili smo favoriti u Atlanti. No, u polufinalu smo, nakon produžetaka, poraženi od Hrvatske. U Sydneyu smo izgubili četvrtfinalnu utakmicu s Mađarima, nakon što su nam isključili dosta igrača, među njima i Postiglionea. Ja sam dao neke izjave i onda su me kaznili suspenzijom od godinu dana. U Ateni sam vodio Amerikance, bili smo sedmi. No, tada je stvorena momčad koja će poslije u Pekingu osvojiti srebro. Već sam imao novi ugovor, ali kada me u prosincu pozvao Bukić, nisam dvojio. Vratio sam se u Hrvatsku. Cijela priča je u Maxu!
Brkovi ti se pozlatili