Čovjek kojem Rijeka nenormalno znači. Barem je tako sadašnji trener Rijeke Radomir Đalović jednom prigodom opisao svoje osjećaje prema klubu. Svi koji nešto detaljnije prate događanja u hrvatskom nogometu znaju priču o tome da je crnogorski stručnjak dobio epitet "vojnika Rijeke" i da je Đalović od članova stručnog stožera jedini ostao u klubu kad je Sergej Jakirović otišao u Dinamo iz Rijeke i poveo sa sobom stručni stožer. Zahvalio se na pozivu Jakirovića i rekao da ne može to napraviti Rijeci.
Prije te situacije Đalović je došao u klub praktički kad je Rijeka bila na rubu, bio je pomoćnik u onim mandatima Fausta Budicina i Sersea Cosmija, u onim trenucima u kojima je klub s Kvarnera plivao na osmom-devetom mjestu ligaške ljestvice. Osjetio je i te najteže trenutke, ali i dalje je ustrajao, i dalje je bio tu, dodatno razvijao svoj odnos s klubom, igračima, ljudima iz fotelja i, najvažnije, navijačima.
Da, taj epitet "vojnika" Đaloviću je sigurno bio određeni bonus element pri dobivanju posla u Rijeci nakon što je na ljeto Željko Sopić dobio otkaz. Ključna sintagma je tu – bonus element, jer ono najvažnije za istaknuti kod Đalovića je to da ga se zbog ljubavi prema Rijeci nerijetko podcjenjuje kao nogometnog stručnjaka. Taj emotivni element često zasjenjuje njegovu stručnost. A prava istina, barem u nogometnom smislu, glasi ovako: Radomir Đalović je prvo vrhunski nogometni stručnjak, a tek onda vojnik Rijeke.
Istina je da je Rijeka njegov prvi posao u karijeri na poziciji glavnog trenera, ali to nije nužno loša stvar koliko se nekad predstavlja. U narativu nogometnih stručnjaka i ljubitelja se vrlo često događa zamjena teza pri kojoj se pokušava predstaviti iskustvo kao značajku trenerske kvalitete. Iskustvo, naravno, može pomoći, ali iskusniji trener ne znači nužno bolji trener. Nekad noviji, svježiji stručnjaci mogu biti u prednosti baš zbog svoje gladi za uspjehom i dobrim radom, baš zbog činjenice da nisu već 10-15 godina u tom poslu pa im nije "pun kufer svega".
Đalović ima intenzitet koji je potreban za jednog trenera, ima energiju koja je prijeko potrebna za taj posao, prema onome što znamo iz samog kluba ima nevjerojatnu radnu etiku, a u vođenju utakmica je pokazao da ima i iznimno taktičko znanje. Sama činjenica da Rijeka u cijeloj prvoj polusezoni nije doživjela poraz više nego dovoljno govori o tome, takvo što se ne može ostvariti pukom srećom.
Još jedan element koji je u Đalovićevu vođenju neizostavan je onaj psihološki. Način na koji zna i umije podignuti igrače nakon teških trenutaka je na iznimno visokoj razini, a dva su najbolja pokazatelja toga. Rijetki su treneri koji bi mentalno uspjeli podignuti momčad nakon onakvog debakla od 5:0 u Sloveniji kod Olimpije u play-offu Konferencijske lige, a Đalović je uspio prenijeti vjeru i pozitivnu energiju do te mjere da je momčad odigrala spomenutu neporaženu polusezonu. Isto tako, kad je početkom druge polusezone prekinut niz neporaženosti, i to s dva poraza u nizu protiv Varaždina i Istre, Đalović je opet biranim riječima i pravom energijom spriječio raspad pa je Rijeka dominantno svladala Osijek na Opus Areni 2:0 te onda i Dinamo s povijesnih 4:0 u derbiju.
Biti na prvom mjestu ljestvice u sezoni u kojoj je Rijeci otišao skoro pa cijeli prvi sastav (Labrović, Pjaca, Pašalić, Smolčić, Ivanović, Hodža, Galešić, Mitrović) uistinu je teško opisivo postignuće. Sve te važne igrače koji su se otisnuli ili u Dinamo ili u veće europske klubove mijenjali su igrači iz "manjih" HNL klubova kao što su Majstorović, Bogojević, Devetak ili Čop, a Đalović je i od takve momčadi učinio Rijeku prvoplasiranom nakon 23 kola, učinio ju najboljom u ligi, iako stanje na papiru govori da Rijeka ne bi trebala biti ni blizu prvog mjesta.
Kako god se sezona do kraja odigrala, činjenica da je Đalovićeva Rijeka uopće u igri za naslov kad klub proda krdo igrača i na njima zaradi u jednoj sezoni više od 20 milijuna eura u transferima samo će učvrstiti njegov status legende kluba. Može se bez zadrške reći da bi 99 posto trenera u toj poziciji plakalo nad svojom sudbinom i tražilo izlike u predsjednikovom poslovanju, ali ne i Radomir Đalović – vojnik kluba, ali prije svega vrhunski radnik i stručnjak.
Otvori KEKS Pay
Ajde sad, danas svatko Dinamu da gol ili više, a nije ga problem niti ga pobijediti. Vidjet ćete sada protiv Osijeka i protiv Hajduka koliko tek golova može primiti. Bit će tu još heroja protiv Dinama... No, to je tak kada se uprava Dinam kiti tuđim uspjehom (onih prije) i kada troši tuđe novce... Rijeka ima jednog gazdu, koji troši svoje novce i zna da mu sve ovisi o rezultatima i pozitivnoj bilanci, a ne o broju zaposlenih uhljeba i PRu na društvenim mrežama i u medijima kao u Dinamu. Razlika je u tome da Rijeka ima malo ljudi i to uglavnom stručnih i sposobnih, a Dinamo gomilu, kao javni sektor, i to nestručnih i nesposobnih (osim za svoj džep). Po prikazanom na terenu, očito je isto i s igračima i s trenerom.