Lijepa gesta Europskog atletskog saveza i Međunarodnog udruženja sportskih novinara (AIPS) obilježila je ovogodišnje Europsko prvenstvo u Birminghamu. Organizatori su priredili svečani prijem za novinare i fotoreportere koji u svojim novinarskim "nogama" imaju deset ili više prvenstava Europe na kojima su uživo pratili atletiku. Imao sam veliku čast biti među njima.
Uvijek drama s Ivanom
Naime, Birmingham mi je bio deseto Europsko prvenstvo u atletici koje sam pratio uživo. Sve je počelo još davne 1998. u Budimpešti. Hrvatska atletika tada je još bila u povojima. Još uvijek smo živjeli na slavi Branka Zorka, našeg prvog velikog hrvatskog atletskog junaka, ali već su se nazirali obrisi jedne nove, talentirane generacije koja će u godinama koje slijede promijeniti hrvatsku atletsku povijest. Među tim "klinkama" bila je Ivana Brkljačić. U Budimpešti je debitirala na seniorskom Europskom prvenstvu sa samo 15 godina. U kvalifikacijama bacanja kladiva imala je sva tri neispravna hica. Naravno, suze su bile neizbježne. No tada nitko nije mogao znati da njezino vrijeme tek dolazi i da će upravo ona godinama biti jedna od perjanica hrvatske atletike.
Četiri godine potom, u Münchenu, svjedočio sam prvoj hrvatskoj medalji otkako pratim atletiku na velikoj sceni. Siniša Ergotić osvojio je srebro u skoku u dalj. U trećoj seriji skočio je točno osam metara, što se na kraju pokazalo dovoljnim za mjesto na postolju. U Münchenu se prvi put na seniorskoj sceni pojavila i Blanka Vlašić, tada još juniorka. Ona i Ivana Brkljačić na prvenstvo su stigle kao aktualne svjetske prvakinje u svojim juniorskim kategorijama – Blanka u visu, a Ivana u kladivu. Blanka se plasirala u finale i zauzela peto mjesto s preskočenih 1,89 metara. Da je kojim slučajem preskočila prvu sljedeću visinu, 1,92 metra, osvojila bi medalju. A s Ivanom je, kao i četiri godine ranije, bilo dramatično. Nije se plasirala u finale, a poslije se ispostavilo da je na prvenstvu imala i prilično žestoku svađu sa svojim tadašnjim trenerom Ivanom Ivančićem. Bio je to tek početak jedne vrlo zanimljive, ali i turbulentne karijere.
U Göteborgu 2006. ostali smo bez medalje. Pokazat će se kasnije da je to do danas posljednje Europsko prvenstvo na kojem Hrvatska nije osvojila nijednu medalju. A onda je stigla Barcelona 2010. godine. Osvojili smo dva zlata i završili na desetom mjestu u poretku najuspješnijih reprezentacija. Takav rezultat na europskim prvenstvima više nikada nismo ponovili. Uslijedila je era Sandre Perković, potom Blanke Vlašić i drugih velikih hrvatskih atletičarki. Bilo je to vrijeme kada su na gotovo svakom velikom natjecanju upravo Sandra i Blanka pripadale najužem krugu favoritkinja za zlato. Blanka je možda imala nešto manje sreće, dok je Sandra jednostavno – dominirala. U bacanju diska osvojila je čak sedam uzastopnih europskih zlata i s ponosom mogu reći da sam imao priliku biti živi svjedok svih sedam.
Blanku su, nažalost, ozljede i zdravstveni problemi često zaustavljali. Zbog operacije štitnjače morala je propustiti prvenstvo u Helsinkiju 2012., a zbog ozljede nije je bilo ni u Zürichu 2014., Amsterdamu 2016. i Berlinu 2018. godine. Nakon toga objavila je kraj velike karijere. Ipak, Hrvatska je u visu imala dostojnu nasljednicu. Ana Šimić osvojila je brončanu medalju u Amsterdamu 2016. godine. Hrvatska je do danas na europskim prvenstvima osvojila 15 medalja, a svjedočio sam osvajanju čak njih 14. Jedinu koju sam propustio bila je bronca Branka Zorka na Europskom prvenstvu 1994. u Helsinkiju. Istina, tada sam već desetak godina radio u Večernjem listu, ali atletika u to vrijeme još nije bila sport koji sam pratio.
Stotine utrka, skokova...
Kad danas pogledam iza sebe, tih deset europskih prvenstava izgleda poput velikog albuma uspomena. Svako prvenstvo imalo je svoje junake, svoje drame, pobjede, poraze, neočekivane rezultate i priče koje su trajale puno dulje od samih rezultata. Tijekom svih tih prvenstava imao sam priliku razgovarati s brojnim velikim atletskim zvijezdama. Ono što mi je posebno ostalo u sjećanju jest činjenica da su gotovo svi bili iznimno pristupačni. U mix-zoni nije bilo lako proći neprimijećeno – ako ste ih željeli nešto pitati, morali ste ih zaustaviti.
I zato je ovaj svečani prijem u Birminghamu bio puno više od običnog druženja novinara. Bio je to svojevrsni podsjetnik na godine provedene uz atletsku stazu, na deset europskih prvenstava, stotine utrka, skokova i bacanja, brojne razgovore i, ono najvažnije, 14 hrvatskih medalja kojima sam imao privilegij svjedočiti uživo. Kada se sve zbroji, nije loše za razdoblje dulje od desetljeća provedeno uz kraljicu sportova.
Otvori KEKS Pay
