Nedavno su u španjolskom Amesu hrvatske ultramaratonke osvojile naslov svjetskih prvakinja. Riječ je o utrci na 100 kilometara, a od tri članice reprezentacije, čiji su se rezultati bodovali za ekipni redoslijed, bile su dvije sestre, Nikolina i Nataša Šustić. Nikolina je pojedinačno bila peta, a Nataša sedma.
Košarka prva ljubav
– Nas dvije smo se kao jednojajčane blizanke rodile znatno prije predviđenog termina, a taj početak života bio je obilježen velikom neizvjesnošću. Nikolina se rodila sa srčanom manom i kao dijete, dok je bila sasvim malena, liječnici uopće nisu podupirali njezino bavljenje bilo kakvim sportom. No, njoj nikada nije smetala ta srčana mana, nije nikada osjećala posljedice niti je imala aritmije, što je samo dokazalo da ljudsko tijelo uz nevjerojatnu volju može nadvladati i najteže medicinske prognoze – priča Nataša.
Kada je Nataša krenula s košarkom, na nagovor starije sestre Sandre, i Nikolina je zaželjela biti pod koševima. Sandra, koja je i sama bivša košarkašica i pravnica, uvukla ih je u taj čarobni svijet sporta i usadila im pobjednički mentalitet. Ta košarka bila je početna točka, čak su pet godina tri sestre igrale zajedno pod koševima u Ženskom košarkaškom klubu Split. No, na fakultetu su se malo odmaknule od košarke i tada su zajedno otišle na svoj prvi polumaraton. Nikolina je na prvu zavoljela trčanje i shvatila da je to njezin životni poziv, dok Nataša u početku nije bila toliko oduševljena, pa se još neko vrijeme zadržala u košarci. Nikolina je postala inženjerka elektrotehnike i informatike, zaposlena u velikoj telekomunikacijskoj tvrtki gdje radi puno radno vrijeme, dok je Nataša diplomirala arhitekturu i radi u privatnom projektnom uredu na splitskoj Rivi.
Nikolina je u trkačkom svijetu vrlo brzo postala svjetska senzacija. Titulu doprvakinje i zatim svjetske prvakinje na 100 km osvojila je fascinantnom lakoćom, a čak pet puta je pobijedila na prestižnoj talijanskoj utrci ultramaratona. Uz to, titulu najbolje ponijela je u čak pet navrata na globalnoj utrci Wings for life, i to na nevjerojatnih pet različitih lokacija diljem svijeta – u Zadru, mrzloj Norveškoj, brdovitoj Švicarskoj, povijesnom Cambridgeu i njemačkom Münchenu. Njezina svakodnevica je nestvarna. Najčešće je na utrke putovala odmah nakon posla, vrlo često autobusima jer jednostavno nije bilo prikladnih i jeftinih aviolinija za željene destinacije. Nakon utrke na kojoj bi istrčala stotine kilometara, noć bi provela na putu i nije bio nimalo rijedak slučaj da bi došla kući u ponedjeljak rano ujutro i za samo dva sata išla na posao u ured, bez pravog odmora.
Nataša je pak priča za sebe. Njezina svestranost graniči s nemogućim. Četiri puta zaredom postala je državna prvakinja u veslanju, u iznimno teškoj disciplini laki samac, a u istom je rangu imala i dva srebra te tri bronce. U dva se navrata popela na državni tron u sprint duatlonu, u nekoliko navrata pobjeđivala u triatlonskim disciplinama, a u vitrine je dodala i medalju doprvakinje Hrvatske u olimpijskom triatlonu. Najzanimljivije od svega jest to što je veslati počela iz čiste zezancije, i to tek s dvadeset i šest godina. Od svog voljenog veslanja Nataša se nažalost morala udaljiti zbog iznimno teške ozljede leđa, točnije hernije dva i protruzije čak četiri diska u lumbalnom dijelu kralježnice.
Biciklom na autoput
Na njihovim putovanjima i natjecanjima redovito se događaju nevjerojatne i urnebesne anegdote. Tako je, primjerice, u engleskom Cambridgeu Nataša planirala pratiti Nikolinu na utrci, ali zbog jake boli u koljenu nije mogla trčati. Prijatelj koji je tamo studirao posudio joj je stari bicikl u katastrofalnom stanju. Nikolina joj je mudro savjetovala da uđe u presretačko vozilo na putu natrag, ali adrenalin je učinio svoje. Nataša je otišla uhvatiti jednog muškog trkača, potpuno pogriješila put na raskrižju i na kraju završila vozeći taj stari bicikl ravno na brzom autoputu za London. Srećom, sve je prošlo bez posljedica, uz puno smijeha nakon utrke.
Otvori KEKS Pay
