Bio je to trenutak za povijest britanske atletike. Sprinterica Amy Hunt, zvijezda u usponu i diplomantica Cambridgea, projurila je stazom do svoje prve seniorske titule europske prvakinje u utrci na 100 metara. Njezino oduševljenje nakon prolaska kroz cilj i tijekom počasnog kruga po stadionu Alexander u Birminghamu trebalo je biti podijeljeno s desecima tisuća sunarodnjaka. No, umjesto zaglušujuće buke ispunjenih tribina, njezin trijumf dočekala je tiha atmosfera. Te večeri, na stadionu kapaciteta 23.000 mjesta, bilo je tek 13.623 gledatelja, što znači da je gotovo 10.000 sjedala zjapilo prazno. Ta slika nije bila samo neugodna za televizijske kamere, već je postala simbolom dubljeg problema koji prijeti jednom od najprestižnijih atletskih natjecanja, i to baš u zemlji koja se ponosi svojom sportskom kulturom. Priča o uspjehu sportašice tako je ostala u sjeni priče o neuspjehu organizatora da privuku publiku, stvarajući gorak okus u ustima i postavljajući brojna pitanja o smjeru u kojem se sport kreće.
Suočeni s kritikama i fotografijama polupraznog zdanja koje su preplavile društvene mreže, organizatori iz odbora Birmingham 2026 i Europske atletike ostali su prkosno optimistični. U službenim izjavama poručili su kako su "oduševljeni" prodajom ulaznica, tvrdeći da je ona "daleko nadmašila" njihove interne ciljeve. Naglasili su kako se večernji termini za petak, subotu i nedjelju približavaju rasprodaji, a i nekoliko drugih termina je blizu punog kapaciteta. Ipak, brojke s početka tjedna govore same za sebe. Prema njihovim vlastitim podacima, stadion Alexander bio je 55 posto pun u ponedjeljak ujutro, 59 posto te večeri tijekom finala na 100 metara za žene, te 56 posto u utorak ujutro. Čak i za muško finale na 100 metara, kada su Britanci Romell Glave i Jeremiah Azu osvojili zlato i srebro, na stadionu je bilo tek 16.208 gledatelja. Njihova retorika o "posebnoj atmosferi" koja će se tek izgraditi zvučala je šuplje u usporedbi s komentarima razočaranih navijača i sportskih stručnjaka koji su ukazivali na očigledan razlog slabog odaziva.
Glavni krivac, prema gotovo jednoglasnom mišljenju javnosti, su astronomske cijene ulaznica. Za večernji program u ponedjeljak, kada je trčala Amy Hunt, ulaznica kategorije A, za najbolja mjesta uz ciljnu ravninu, koštala je nevjerojatnih 150 funti, bez ikakvog popusta za djecu ili umirovljenike. Za usporedbu, slična ulaznica za isto finale na Europskom prvenstvu u Rimu dvije godine ranije stajala je 88 eura (oko 75 funti). Iako su cijene za utorak i srijedu bile nešto niže, 110 funti, za završnicu prvenstva vraćaju se na 150 funti. Organizatori su se branili isticanjem da je polovica svih ulaznica bila dostupna po cijeni od 30 funti i niže, te da je četveročlana obitelj mogla prisustvovati natjecanju za samo 30 funti. Međutim, te najjeftinije ulaznice, u kategorijama od 26 funti, odavno su rasprodane, ostavljajući navijačima na raspolaganju samo one višestruko skuplje opcije, za koje očito nije bilo dovoljno interesa. Riječi jednog navijača koji je rekao da bi ga putovanje, smještaj i ulaznice za jednu večer za cijelu obitelj koštale "više od godišnjeg odmora" najbolje oslikavaju financijsku barijeru koja je postavljena pred ljubitelje sporta.
No, ulaznice su bile samo vrh ledene sante troškova. Navijači koji su se odlučili doći na stadion suočili su se s onim što su mnogi nazvali "bezobraznim" cijenama hrane i pića. U službenim ugostiteljskim objektima sendvič sa svinjetinom i krumpirićima prodavao se za 18,50 funti, a hot dog za 15 funti. Čak je i boca obične vode koštala gotovo četiri funte. Tome treba dodati i logističke probleme i troškove. Parkirališta na samom stadionu nije bilo, pa su posjetitelji bili primorani koristiti "park-and-ride" uslugu po cijeni od 22,50 funti ili jeftiniju "park-and-walk" opciju za 17,50 funti, koja je uključivala 45-minutno pješačenje do stadiona. Adam Hilton, 34-godišnjak koji je s djevojkom platio 120 funti za dvije ulaznice za subotnji program, izjavio je za BBC da ne osjeća da je dobio vrijednost za novac te da bi razmislio o odustajanju da postoji mogućnost povrata novca.
- Šteta je što se čini da je ovo trend u većini sportova, gdje se navijači cijenama istiskuju s događaja koji bi trebali biti daleko dostupniji - rekao je, sažimajući frustraciju mnogih.
Zabrinutost nisu izražavali samo navijači. Ugledni sportski komentatori i bivši sportaši nisu štedjeli riječi kritike. Steve Cram, glavni atletski komentator BBC-ja i bivši svjetski prvak, tijekom prijenosa u ponedjeljak navečer nije mogao sakriti razočaranje.
- Moram reći da je posjećenost pomalo razočaravajuća. Pogotovo na onoj daljoj tribini. Tamo uopće nema puno ljudi - rekao je u eter.
Njegovom mišljenju pridružila se i bivša svjetska prvakinja u maratonu, Paula Radcliffe, koja je izjavila kako je "šteta" i da bi se "atletika kao sport trebala zapitati o cijenama i dostupnosti ulaznica". Jedna od najoštrijih bila je Jenny Meadows, trenerica olimpijske pobjednice Keely Hodgkinson.
- Čujem od navijača o visokim cijenama ulaznica, problemima s parkiranjem, pa čak i o tome da ljudi nisu ni znali da se prvenstvo održava - napisala je na društvenim mrežama, ukazujući na potpuni marketinški i organizacijski podbačaj.
Nick Harwell, agent zlatne Amy Hunt, bio je još direktniji, nazvavši cijene "ludima".
Ova salva kritika stvorila je pritisak na koji organizatori nisu imali pravi odgovor osim ponavljanja optimističnih fraza o prodaji za vikend. Komentatorica Sonja McLaughlan sažela je opći osjećaj nemoći i propuštene prilike.
- Zapravo sam šokirana vrstom cijena koje se naplaćuju. Šteta za sportaše koji zaslužuju bolje. Sport ima ovaj dragocjeni prozor bez nogometa, s prijenosom na javnoj televiziji, a s ovako rijetkom publikom sve izgleda mlako - napisala je.
Njezina objava potaknula je raspravu u kojoj su se mnogi pitali zašto se prazna mjesta ne podijele besplatno djeci iz lokalnih atletskih i sportskih klubova kako bi se barem stvorio privid atmosfere i inspirirale buduće generacije. Ta ideja, međutim, nije pala na pamet organizatorima, koji su se držali svoje poslovne strategije čak i dok su im tribine ostajale poluprazne. Cijela situacija ostavila je dojam da je komercijalni interes u potpunosti nadvladao sportski duh i zdrav razum, što je dugoročno iznimno štetno za imidž atletike.
Osim trenutne sramote, poluprazne tribine u Birminghamu mogle bi imati i dalekosežne, razorne posljedice za britansku atletiku. Vrijeme održavanja ovog prvenstva ne može biti gore, s obzirom na to da je baš ovog tjedna London trebao predstaviti svoju konačnu kandidaturu za domaćinstvo Svjetskog atletskog prvenstva 2029. godine. Slika zemlje koja se bori prodati ulaznice za jedno od najvećih sportskih natjecanja, dok se istovremeno suočava s pritužbama na cijene, zasigurno neće pomoći njihovoj kandidaturi u konkurenciji Rima, Münchena i Nairobija. Mnogi analitičari smatraju da bi ovaj fijasko mogao biti čak i "smrtonosni udarac" šansama britanske prijestolnice. Ironija je tim veća što je upravo Birmingham 2022. godine bio domaćin iznimno uspješnih Igara Commonwealtha, na kojima je srušen rekord po broju prodanih ulaznica. Taj uspjeh pokazuje da publika u Britaniji postoji, ali i da je osjetljiva na cijenu i cjelokupno iskustvo. Sjećanja na rasprodane stadione tijekom Olimpijskih igara u Londonu 2012., kada su se punile dvorane čak i za manje popularne sportove, sada se čine kao daleka prošlost.
Na kraju, priča o Europskom prvenstvu u Birminghamu postala je upozoravajuća priča o pohlepi i otuđenju sporta od vlastite publike. Dok se sportaši bore za medalje, organizatori i navijači vode bitku oko vrijednosti i dostupnosti. Chris Brown, jedan od gledatelja, dao je zanimljiv prijedlog:
- Možda bi trebali pozvati sve s jeftinijih mjesta da se spuste na donje tribine kako bi barem na televiziji izgledalo dobro.
Otvori KEKS Pay
