Bez obzira na poraz od Mađara, rukometaši Hrvatske ostali su u teoriji u igri za polufinale. Osobno mislim da će to biti teško ostvarivo. Pogotovo u situaciji u kojoj se momčad nalazi. A situacija je takva da više nema energije, više nema benzina u Perkovčevu motoru.
Dijelovi tog sjajnog automobila, čiji je motor protiv Španjolske radio kao najfinija urica iz švicarskih radionica, počeli su otpadali. Prvo Ivan Martinović koji nam jako treba u napadu, potom Domagoj Duvnjak, kapetan, dobri duh reprezentacije, igrač koji jedini kvalitetno može igrati prednjega u obrani 5 –1 koja nam je toliko nedostajala protiv Francuza. Protiv Islanda mogao bi otpasti još pokoji vijak jer su trenutno još četvorica pod temperaturom. Perkovac je bliže petom ili šestom mjestu u skupni nego borbi za medalje.
Bojim se da će se novi izbornik upisati na popis trenera koji se nisu s reprezentacijom upustili u borbu za medalje u svom debitanskom nastupu. Na tom popisu su Abas Arslanagić (peti na EP-u 1996. godine i k tome još i smijenjen prije utakmice za peto mjesto), Ilija Puljević (13. mjesto na Svjetskom prvenstvu u Japanu 1997. godine), Josip Milković (deveti na Svjetskom prvenstvu 2001. godine), Slavko Goluža (peti na Svjetskom prvenstvu 2011. godine) i Hrvoje Horvat (osmi na Europskom prvenstvu 2022. godine). Izbornici koji su uspjeli osvojiti medalju na svom prvom velikom natjecanju su za sada Zdravko Zovko (bronca na Europskom prvenstvu 1994. godine), Velimir Klajić (zlato na Olimpijskim igrama 1996. godine), Lino Červar (zlato na Svjetskom prvenstvu 2003. godine) i Željko Babić (bronca na Europskom prvenstvu 2016. godine).
Hrvatska je već jednom bila u situaciji u kakvoj je danas i dogodilo se čudo – osvojili smo broncu u Poljskoj 2016. godine. Za plasman u polufinale uoči posljednjeg kola razigravanja u drugom krugu morala je prvo Francuska izgubiti od Norveške, a onda smo mi morali pobijediti domaćina Poljsku s više od 11 razlike. U tu bajku nitko nije vjerovao, ali se ona ostvarila. Na našu sreću Norveška je pobijedila Francusku, a mi ne da smo pobijedili s 11 nego s 14 razlike. Bili smo drugi u skupini, iza Norveške.
U krugu triju reprezentacija, koji su činili Francuska, Poljska i mi, koje su imale po šest bodova, imali smo najbolji omjer primljenih i datih pogodaka. Tako je ispod nas ostala Francuska koja nas je u skupini pobijedila bez problema s osam razlike. Tog poljskog čuda sjećaju se i neki igrači koji su ovdje u Njemačkoj – Domagoj Duvnjak, Igor Karačić, Luka Cindrić i Marko Mamić. Dakle, i tada, prije osam godina, imali smo na mjestu srednjeg vanjskog iste igrače kao danas. No ispalo je da su upravo oni najviše podbacili na ovom turniru. Karačić nešto manje, Duvnjak najmanje jer nije puno igrao, ali velika enigma ostao je Luka Cindrić.
Na upit što mu se događa da tako loše igra, samo će slegnuti ramenima. Nije to onaj Cindrić iz najboljih dana Vardara i Barcelone, nije to onaj igrač koji je lakoćom prolazio suparnike u igri jedan na jedan. Na posljednje dvije utakmice uputio je samo jedan šut prema vratima, i to protiv Francuza. Protiv Mađarske nije ni pogledao prema vratima. Svi jako dobro znamo da igra desnog i lijevog vanjskog šutera ovisi o srednjem vanjskom. Ako je srednjak loš, ako srednjak gubi lopte kao početnik, onda tu nema kruha. A to se nama sada događa. Ima još nade da se Cindrić probudi, samo je pitanje hoće li buđenje biti kasno i sve će ostati samo jedna bajka ili će se dogoditi novo čudo vezano za hrvatsku reprezentaciju...
Igramo obranu 5-1 već 30 g i sada odjednom bez Duvnjaka ne možemo odigrati takvu obranu. Ma dajte nemojte nas ..... Stavite Načinovića da odigra prednjega i odigrati će super.