Je li možda i Lady Gaga obilježila 2010. godinu što se kulture tiče? Zasigurno jest. Ima deset milijuna fanova na Facebooku, šest milijuna na Twitteru. Njen brzi put do slave iskorišten je kao moto tečaja na sveučilištu Južne Karoline naslovljenom "Lady Gaga i sociologija slave".
Goran Bare je prije nekoliko godina, očito neuspješno, propitivao put do sreće. Lady Gaga je s puno više uspjeha našla put do slave i nije samo glazbena nego i diva mode, a ako hoćete i performansa. Stavila na sebe sirovo meso ili bižuteriju, odmah je slikana, komentirana, kopirana. Ona sigurno nema ozbiljnu i zahtjevnu publiku, ali brojke su na njenoj strani. A industrija zabave koja diktira trendove globalizirane kulture puno više živi od Lady Gage nego od nobelovca Maria Vargasa Llose. A što se performansa tiče, srbijanska performerica i likovna umjetnica Marina Abramović sve je cjenjenije ime svjetske likovne scene zahvaljujući baš i svom performerskom instinktu, a da je pravo vrijeme za performans, shvatili su i domaći umjetnici.
Tako je performansa svih mogućih oblika i dometa ove godine na domaćoj kulturnoj sceni bilo i previše. Performansom bi se moglo nazvati i Kerumovo imenovanje Duška Mucala za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu koje je podijelilo i javnost i Splićane. Tim pomalo pirandelovskim performansom nije bila oduševljena prva dama hrvatskog kazališta Mani Gotovac, kojoj bi titulu vrlo lako, i to vrlo skoro, mogla oduzeti u provincijskim kazališnim kuloarima sve opasnija Senka Bulić, koje se boje i političari i sive eminencije hrvatske kulture. Otjerali su je iz Velike Gorice, nisu je prihvatili u Šibeniku. A sada neka strepe zagrebački kazališni direktori koji su na svoje fotelje izabrani još početkom zadnje četvrtine prošlog stoljeća.
Godina efektnih brojki
Protekla godina, što se svjetske kulture tiče, bila je godina efektnih brojki i velikih iščekivanja. Angelina Jolie od glumice je postala redateljica, Jonathan Franzen konačno je dovršio roman "Sloboda", Michel Houellebecq dočekao je Goncourta za roman "Karte i teritorij", digitalne knjige sve su agresivnije i samouvjerenije, a u glazbenu modu su se vratili kontratenori, među njima i naš Max Emanuel Cenčić, koji je i jedan od najzaslužnijih za renesansu kontratenorskog pjeva, i to u međunarodnim razmjerima. I bogata i ekonomski već oporavljena Njemačka nastavila je štedjeti, barem što se opernih kuća tiče, no Nijemci očito nisu štedjeli u Ruhrskoj oblasti, koja je bila aktualna europska kulturna prijestolnica, uz Pečuh u Mađarskoj i Istanbul u Turskoj.
Nijemci se sada hvale da su u kulturu Ruhra, do sada poznatog tek po rudarskoj prošlosti i industrijskoj sadašnjosti, uložili čak 500 milijuna eura te da su ove prijestolničke godine imali čak deset milijuna posjetitelja, što je više i od dosadašnjeg rekordera Liverpoola, koji ih je izbrojio 9,7 milijuna. S najvećom su pažnjom svoje ekološke nedostatke pretvorili u prednosti pa su obnovili čuveni rudnik Zollverein, koji je već pod zaštitom UNESCO-a te koji bi trebao postati svenjemačka kulturna atrakcija. Brojkama mašu i nezaustavljivi i najbrojniji Kinezi kojima se, vjerojatno, ni u ludilu ne može dogoditi WikiLeaks, baš kao ni Putinovoj strogo kontroliranoj Rusiji.
WikiLeaks detronizirao Ameriku
Ako i ostavimo WikiLeaks po strani (a riječ je o konačnom detroniziranju Amerike s mjesta jedinog gospodara svijeta, što je kulturološka činjenica od prvorazredne važnosti), valja istaknuti da su Kinezi, azijski Nijemci, na svojoj Svjetskoj izložbi u Shanghaiju održali lekciju cijelom svijetu. Siromašnoj su Hrvatskoj ustupili paviljon (vjerojatno su izdašni bili i prema ostalim ekonomski neuspješnim zemljama Trećeg svijeta), ali im se i takva politika isplatila jer su privukli čak sedamdeset milijuna posjetitelja, što je najviše u povijesti, a povijest svjetskih izložbi duga je 159 godina. Dovoljno je reći da je EXPO u Hannoveru 2000. godine posjetilo tek 18 milijuna ljudi, pa da brojka iz Shanghaija dobije pravu težinu. I da Kinu nametne kao državu čija snažna ekonomija i efikasna infrastruktura omogućava pothvate o kojima druge zemlje mogu samo sanjati.
Brojke su postale važne i hrvatskoj kulturi. Kada je u veljači prošle godine predsjednica Vlade Jadranka Kosor konačno prerezala vrpcu Muzeja krapinskih neandertalaca u Hušnjakovu, na koji je utrošeno šezdesetak milijuna kuna, interes javnosti za novi muzej, za koji su najzaslužniji paleontolog Jakov Radovčić i arhitekt Željko Kovačić, koji su ga zamislili i uredili na svjetskom nivou, bio je golem i nije prestao ni do danas. Već u rujnu muzej je posjetio stotisućiti posjetitelj.
Bio je to stranac, poljski arhitekt sa suprugom. Velika Biškupićeva investicija u Hrvatsko zagorje očito se isplatila, a cijela je Hrvatska dobila novu točku kulturološke prepoznatljivosti, baš kao što je Zagreb u prošloj godini mogao posve konzumirati potkraj 2009. otvoreni Muzej suvremene umjetnosti. I predsjednik glazbenik Ivo Josipović baš je u muzejskoj zgradi s one strane Save upriličio domjenak za Novu godinu, što je poteklih godina bilo nezamislivo. MSU možda ima problema s plaćanjem komunalija, ali je u vrlo kratkom roku postao nezaobilazno mjesto modnih revija, filmskih projekcija, čak i opernih izvedbi, kazališnih predstava, ali i atraktivnih izložbi te kongresnih okupljanja.
Hrvatska nema novca kao Ujedinjeni Arapski Emirati, koji za nezamislivo velike iznose grade novi Louvre i novu podružnicu Guggenheima, koja će prekriti otok Saadiyat u Abu Dhabiju. Arhitekt je, kao i u Bilbau Frank Gehry, a cijeli će projekt stajati okvirno 200 milijuna dolara. Datum otvaranja stalno se pomiče pa će troškovi vjerojatno još nabubriti, no taj bi "problemčić" trebali izgladiti naftnim novcem i zlatom prvi ljudi moćne i nadasve poduzetne dinastije Al-Nahjan.
No, i mala i slabašna Hrvatska iz godine u godinu troši velik novac na nove muzeje koje nije dovoljno samo sagraditi nego ih nakon otvaranja treba i ekonomski opravdati. No uvoznih šeika nigdje na vidiku, a domaći su uglavnom u pritvoru ili u bijegu, a i nisu imali prevelikog afiniteta za javne radove i javne potrebe. Sve o muzejskoj unosnoj industriji dobro zna i prekaljeni istarski doživotni župan Ivan Jakovčić koji svako malo, poput one neumorne kukavice iz zidnog sata, izleti u eter s vijestima o novom Guggenheimu u Istri koji bi, prema napisima iz tiska, trebao stajati puno više od ovog u Abu Dhabiju!? Neka novog Guggenheima u našoj Istri, ali zna li vizionarski raspoložen dobri Jakovčić, koji se voli skidati na otvaranjima izložbi (na sreću, samo do pojasa) ki će to platit?
Lady Gaga obiljezila kulturu? Koju kulturu? To sto ona radi nekakva je umjetnost? Ili mozda ipak samo vrhunska zabava, sou biznis? Ako je lady Gaga kultura, onda je to i Severina.